Ubijanje – strijeljanje gradova – to je nešto sa čime moja priroda ne može da se pomiri i čime sam lično duboko pogođen
I to spada u problem srpske inteligencije. Ona je poticala i podržavala srpski autizam. Srbi su sada kao autistično dijete, koje ne kontaktira sa vanjskim svijetom, koje nije u mogućnosti da bilo što izgovori, koje nije u mogućnosti da čuje što mu se govori. Srbija nije u stanju čuti što se govori, što se misli, niti je u stanju otići čak ni u Zagreb. Srbija nije u stanju vidjeti u kojem se svijetu nalazi. Ona je u lažnom svijetu, u lažnoj stvarnosti. Ono što vidite nije “prava stvarnost”, ovo je srpska stvarnost. Ta srpska stvarnost je luda stvarnost. Slobodan Milošević, koji je i sam izvan sebe i izvan stvarnosti, dao je završne akorde toj ludoj stvarnosti. Dio je to razgovora s Bogdanom Bogdanovićem (Beograd, 20. kolovoza 1922. – Beč, 18. lipnja 2010.) – srpskim arhitektom, graditeljem, umjetnikom, filozofom, profesorom Beogradskog sveučilišta, gradonačelnikom Beograda od 1982. do 1986. -, u njegovom stanu na Vračaru, jednom od najljepših starih dijelova Beograda, bio je “izlaz” iz njegovog “strogo kontroliranog života”. Nekada prvi čovjek Beograda sada živi, tako reći, u kućnom pritvoru. Ispred njegovog stana ne stoji stražar. Ali tu ulogu preuzele su stalne prijetnje koje prima na sve moguće načine. Medijska blokada za čovjeka njegova kalibra više je od bilo kakvog fizičkog pritiska. To je najbolja potvrda utjecaja režima od “povijesne” osme sjednice Centralnog komiteta Komunističke partije Srbije. Njegova “zaštita” je njegov “paralelni” život, knjige koje piše, eseji kroz koje izlijeva veliku intelektualnu energiju, iako je već u poodmaklim godinama. On je, ipak, jedna od rijetkih figura intelektualnog i političkog života Srbije koja je ostala nekompromisna.
- Kako danas živi nekadašnji gradonačelnik Beograda?
– Živim u Beogradu kao stranac. A Beograd – veliko pitanje za mene je postoji li uopće. Ne znam je li ovo Beograd danas. Po mom mišljenju, to više nije Beograd. Beograd je bio grad koji je bio voljen. Svi su ga voljeli i svi su ga prihvaćali. Prošle godine u ovo vrijeme bio sam u Parizu i imao sam priliku razgovarati s jednim od urednika sarajevskog “Oslobođenja”. Kasnije sam shvatio da je bio Srbin, što je također važno za ovu priču. Kaže: “Znate li što nas boli? Da se desetina onoga što se dogodilo u Sarajevu dogodi Beogradu, svi bismo izginuli za Beograd.” A Beograd je mirno gledao kako Sarajevo gori, gori kao plamen, gledao je to svake noći, gledao je kako se ljudi ubijaju, kako srpsko topništvo pogađa djecu Sarajeva. Beograd je bio negdje sa strane, kao da se događa na Mjesecu, u nekom filmu, bio je pod nekom vrstom anestezije, potpuno povučen. Želim da kaže da se nakon svega bojim za budućnost Beograda, bojim se da Beograd više nikada neće, čak i ako sve ovo sretno završi, biti ono što je bio.
Moralno je zakazao i to se mora znati. Beograd nije bio na visini na kojoj je postojao mit o njemu. Međutim, u staroj Jugoslaviji, između dva rata, bio je oaza slobodnih misli. Nažalost, sve je uništeno. Beograd se i demografski promijenio. Pun je ljudi koje ne poznajemo, koji su došli iz raznih zapadnih dijelova zemlje, pun je ljudi u maskirnim uniformama, pun je heroja, heroja s bojišta. I među njima svaki drugi je zločinac, ubojica. Ne znamo tko je tko, mi smo u osnovi, na neki način, okupirani. Čini mi se da je za razliku od okupacije od strane Nijemaca, ovo nešto gore, puno mračnije. Tada smo imali jasnu situaciju, i oni i mi, a sada su nas okupirali ljudi koji se predstavljaju kao Srbi, dajući nam lekcije o srpstvu koje mi, pravi intelektualci, Beogradski kozmopoliti, ne razumijemo. Objašnjavaju nam što je srpska tradicija, što je srpska budućnost – bijedna budućnost. Objašnjavaju nam da su bolji Srbi od nas i da su bolja rasa.
- Jednom prilikom ste napisali da ste ekstrateritorijalni građanin i ekstrateritorijalni Srbin. Rekli ste da se osjećate kao stranac. Zašto ste onda ostali u tako “strogo kontroliranom životu”, odnosno zašto ste ostali u Beogradu?
– Pokušao sam ostati ovdje do posljednjeg trenutka. Htio sam utjecati na svoje principe i dati signal svim svojim studentima i mladim prijateljima koji odlaze, da bi, ako nekako mogu, trebali ostati ovdje, budući da režimu izuzetno odgovara da mladi ljudi odlaze. Svi pravi kritičari režima, intelektualci, razumni ljudi, sada odlaze, a dolaze ovi, kako sam rekao, “rasni Srbi”, “bolji Srbi”. Čak koriste i izraz “kvalitetni Srbi”.
- U jednoj od svojih knjiga napisali ste da grad ima svoju dušu, svoju psihu, da ima “tu vitalnu energiju koja pokreće živa bića”, odnosno da grad, poput složenih živih bića, ima svoje osjećaje; da “kao i čovjek, grad također ima osjećaj za povijest”. Živimo u vremenu kada se gradovi hapse, ubijaju, strijeljaju.
– Dugo sam mislio da su moje metafore malo izvan znanstvenog opisa stvarnosti. Govorio sam o psihi grada. Ovdje, upravo sada, govorimo o mentalnoj bolesti grada koja mijenja svoju psihu, mijenja svoju dušu i pretvara se u nešto što Beograd nikada nije bio. Osim toga, mislim da je ta metafora bila točna. Gradovi imaju svoju dušu. Pa, tako je mogu izgubiti. Drugi dio vašeg pitanja, ubijanje – pucanje na gradove – nešto je s čime se moja priroda ne može pomiriti i što me osobno duboko pogađa. Nisam to prebolio, ali još uvijek me boli zbog Vukovara, Foče i strašne drame Sarajeva koja još uvijek traje, zatim Mostara, grada za koji sam bio posebno vezan. Jednom prilikom su me u Frankfurtu pitali koja je razlika između uništenog i ubijenog grada. Razoreni grad ima jednu vrstu zadatka obnove. Zna da je slomljen. Ali zna da će biti obnovljen. To je bio slučaj s mnogim gradovima u posljednjem ratu; mnogi gradovi su uništeni. Međutim, stanovnici tih gradova imali su osjećaj da će grad oživjeti svoje biće, svoju psihu.
Bojim se da je srpska psiha vrlo ranjiva. Više ne možete te ljude doživljavati kao normalne. Oni su već napola negdje u drugom svijetu
Bojim se da je ubijeni grad grad koji ga ne želi. Sumnjam da će se oni koji su pobjegli iz Vukovara, ako sve ovo sretno završi, sutra vratiti u Vukovar. Nikada se neće vratiti na tu scenu užasa. Taj grad više nema želju za životom, ubijen je. Ubijeni grad je onaj u kojem je ubijena ta velika metafora, ono što ga čini živim bićem. Za mene je sada, nakon rušenja mosta, Mostar ubijeni grad. To je gotovo, ništa nije ostalo. Jednog dana je moguće obnoviti most, ali to više nije taj most, to više nije taj grad, za one ljude koji imaju takve emocije prema tom gradu i prema tom simbolu grada Mostara. Uostalom, Mostar je lišen svoje prve riječi, velike riječi – most: Mostar je tamo nastao zbog mosta, a most je bio simbol velike, prekrasne arhitektonske alegorije: prekrasne, orijentalne, islamske filozofije susreta dvaju svjetova.
- Izgradili ste spomenike na području bivše Jugoslavije. Neki od njih su doživljeni kao podsjetnik na posljedice Drugog svjetskog rata. Neki su predstavljali veliku metaforu, a drugi iščekivanje nečega što tek dolazi. Takvi su spomenici u Vukovaru i Čačku.
– Da. Neki od tih spomenika pretvorili su se u prah i pepeo. Ne mogu oplakati svoje spomenike, nego ih jednostavno ostavljam po strani. Kakvo pravo imam sada oplakati svoje zgrade kada nema gradova, nema mojih prijatelja u tim gradovima, nema ljudi. To je, dakle, nešto osobno, privatno i stoga ne osjećam žaljenje. To je viša sila, povijest mi ju je odnijela. I mislim da ta djela nisu takve vrijednosti da bi se mogla, i izdaleka, usporediti s onim što rat nosi i uništava. Pa, sada drugi dio pitanja: istina je, imao sam osjećaj da su rušenja u tom ratu bila strašnija, da je smrt bila prisutna na svakom koraku. Želio sam odati počast tim spomenicima i ohrabriti sve one kojima je život jači od smrti. Međutim, negdje se pojavilo nešto što čak ni ja nisam mogao definirati, nešto što nisam mogao racionalno objasniti.
- Kako objašnjavate taj “fenomen” u slučaju vukovarskog spomenika?
Napravio sam ga negdje krajem sedamdesetih. Od samog početka sam počeo raditi neke crteže grada pod kišom, munjama, pod kišom vatre, i imao sam niz crteža zatrpanih gradova gdje su se mogli vidjeti samo vrhovi njihovih tornjeva i katedrala. Tako je zapravo nastala ideja o spomeniku Vukovaru. Interpretirao sam ga različito. Interpretirao sam ga kao uspavanu prošlost, kao da se krećemo prema budućnosti itd. Međutim, pokazalo se da je to čudesno iščekivana sudbina Vukovara. Ti crteži su zaista fantastični.
Ono što sada ovdje vidimo samo je model za nešto mračno što će se dogoditi u budućnosti
- Kakva je “priča” o Mauzoleju u Čačku?
– I to je među mojim posljednjim spomenicima, negdje s kraja sedamdesetih. Čak i tada sam vjerojatno imao podsvjesni osjećaj da bi stvari mogle poći po zlu. Mauzolej u Čačku nije odmah dovršen. Počeo sam raditi s majstorima i dugo sam razmišljao kako obraditi troja vrata, koja spajaju Mauzolej, u kamenom profilu, u reljefu, u plastici. Na početku sam mislio staviti nekoliko životinja, ukrasiti kutove, ali sam shvatio da investitor ima malo više novca, pa sam svojim majstorima dao malo više posla nego što je bilo predviđeno. I oni su tako lijepo isklesali te čudovišta, tako da se malo-pomalo, umjesto šest, pojavilo oko 600 čudovišta. Onda smo Mauzolej ukrasili čudovištima s obje strane i dobili smo sliku agresije na ovu kuću. Nešto što je glodalo kuću. Bilo mi je malo teško objasniti o čemu se radi. Agresiju sam objasnio kao budući fašizam, a oni oko mene su se malo ljutili – kakav budući fašizam! Zauvijek smo sigurni! Međutim, evo vidite. I to je bila neka vrsta predviđanja. - Rekli ste da je najteže to što sada srpsko biće nešto iznutra nagriza. Međutim, taj duhovni ambijent, ta destrukcija stvorena je ovdje, u Srbiji, izgrađena u jednoj od njezinih vrhunskih institucija – SANA-i, u kojoj ste i vi bili prisutni. Zašto ste je napustili?
– Bio sam među ljudima koje sam u tom trenutku poštovao, međutim, bili smo iz dva svijeta. Primljen sam na Akademiju nakon povratka iz Amerike. Tada sam se upustio u veliku reformu na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, u bitku za takozvanu novu arhitektonsku školu, koja je bila izuzetno burna i drastična. Vidio sam da me na likovnom odjelu Akademije gledaju ispod oka, prijekorno, i da ne vole takve ljude, koji nešto reformiraju. Moje shvaćanje rada bilo je nekako drugačije i nije moglo trajati. Posljednjih godina našao sam se u otvorenom sukobu s Dobricom Ćosićem i cijelom tom nacionalističkom strujom. Davao sam izjave koje su ih iritirale i na kraju se sve slomilo. Slomilo se u jednoj prilici, srećom po mene. Dogodilo se to kada sam trebao biti izabran za redovnog člana i nisam izabran s jednim glasom, što, usput rečeno, nitko u Akademiji nije smatrao tragičnim. Međutim, to sam iskoristio da se jako naljutim i kažem: “Znate što, ako vam ne trebam, ne trebam ni vama.”
Ponekad osjećam strah za sudbinu srpske nacije. Znamo da nacionalizam može najbolje uništiti naciju. Srpski nacionalizam je uništio srpsku naciju
Mislim da je to bio vrlo sretan potez u mom životu, iako da se nije dogodilo tada, dogodilo bi se kasnije. Nikada ne bih mogao prihvatiti ulogu koju si je Akademija dala, da bude učitelj zla, učitelj propadanja srpskom narodu. To ne bih prihvatio. Znate, ova srpska tragedija se kuha već dugo, možda čak i u prošlom stoljeću. Govorilo se o toj fikciji velike Srbije koja se pripremala desetljećima, da ne kažem stoljećem. A onda, posljednjih godina, to je postao vrlo jasan program. Pavle Ivić, lingvist, u članku za “Dugu” kaže: “Srbija će dobiti ovaj rat.” A rat još nije ni počeo. Takvim tekstovima se osoba zauvijek diskreditira. Onda se ispostavilo da se rat zapravo dogodio, ali, naravno, ideja je bila da će rat trajati 15 dana. Mislili su da će 15 dana biti dovoljno da se razbistre odnosi između Srba i Hrvata, Srba i Muslimana.
- Da, ali ogromna većina ljudi koji žive pod ovim režimom i u ovom sustavu uvjerena je da je glavni krivac za sve Europa, da je glavni problem što svi mrze Srbe.
– I to spada u problem srpske inteligencije. Ona je poticala i podržavala srpski autizam. Srbi su sada poput autističnog djeteta, koje ne komunicira s vanjskim svijetom, koje nije u stanju ništa reći, koje nije u stanju čuti što mu se govori. Srbija nije u stanju čuti što se govori, što se misli, niti je u stanju otići čak ni u Zagreb. Srbija nije u stanju vidjeti u kojem se svijetu nalazi. Ona je u lažnom svijetu, u lažnoj stvarnosti. Ono što vidite nije “prava stvarnost”, ovo je srpska stvarnost. Ta srpska stvarnost je luda stvarnost. Slobodan Milošević, koji je i sam izvan sebe i izvan stvarnosti, dao je završne akorde toj ludoj stvarnosti. Vjerojatno je svoje ludilo prenio na cijelu naciju. Izgradio je paralelnu stvarnost za Srbe, koju oni nevjerojatno dobro podnose. Kopaju po kontejnerima kako bi dobili malo korice od kruha i još uvijek vjeruju da će sankcije sutra biti ukinute.
Danas živimo kao posljednji ljudi na svijetu. Bojim se da je srpska psiha vrlo ranjiva. Više ne možete te ljude doživljavati kao normalne. Oni su već napola negdje u drugom svijetu. U pismu koje sam poslao Centralnom komitetu puno sam nagađao. Tvrdio sam da ćemo biti posljednji Indijanci u Europi. A sada doživljavamo sudbinu predkolumbovske civilizacije koja se raspala jer nije mogla razumjeti stvarnost. Kada su doseljenici iz Europe došli u Ameriku, donijeli su civilizaciju koju ljudi tamo nisu mogli razumjeti. I jednostavno su se povukli pred civilizacijom. U toj smo situaciji sada. Taj autizam pritiska srpsku naciju do te mjere da je u stanju raspada. Ponekad osjećam strah za sudbinu srpske nacije. Znamo da nacionalizam najbolje može uništiti naciju. Srpski nacionalizam je uništio srpsku naciju. A ono što sada ovdje gledamo, samo je model za nešto mračno što će se dogoditi u budućnosti.
- Znači li to da ovdje danas praktički samo laži funkcioniraju?
– Da, čak i tada, kada sam poslao pismo, spomenuo sam civilizacijske laži. Mislim da sam ja taj koji je pustio taj izraz u opticaj. Civilizacijske laži su sada ušle u luksuznu baroknu fazu. Ušle su u ludilo, imaju simfoniju i ovdje se ne govori ništa više što je potpuna istina, nedovršena, nepoboljšana. Koncentrira se oko medijske diktature Miloševića. On promiče novi tip totalitarizma – medijski totalitarizam.
- Možete li pojasniti ovaj izraz?
– Ima elemente staljinizma, fašizma i nacionalsocijalizma. Međutim, oslobođen je te fizičke potrebe koju imaju staljinizam ili hitlerizam. Nema ni logore ni gulage. Ne trebaju mu gulazi jer je cijela Srbija gulag. Pretvorio je cijelu Srbiju u logor. Pretvorio je Srbiju u institut za ispiranje mozga putem državne televizije, koja je sva ovdje. Apsolutno sam siguran da se uspostavlja najstrašniji fašizam od svih. Zasad još ne ubija, međutim, možda će sutra i to učiniti. Vlada mozgovima putem državne televizije. Činjenica da imamo nekoliko besplatnih TV postaja ne znači ništa. Čak je pitanje koliko su slobodne. Mislim da je i to laž, samo malo skrivenija. Uz pomoć televizije može se postići sve. Više ne treba zatvarati Srbiju.
Naprotiv, u njegovom je interesu da ga još više otvori i da protjera sve one koji ne misle kao on. Zašto je egzodus inteligencije iz Srbije toliko potentan? Zato što totalitarizam, politički gledano, najviše smeta mladima i zato najviše bježe. Onda je došao rat… Rat, djeca ne žele ići u rat, besmisleno i nepravedno, i to je još jedan razlog za bijeg. Danas im nitko ne može dati amnestiju da se mogu vratiti. Sustav bi sve protjerao. Uzmimo moj slučaj. Svakih 15 dana objavljivala se vijest da sam emigrirao, da sam u Parizu, Beču, Zürichu, što nije istina – ja sam ovdje. Sve bi nas protjerao, a onda bi sve doveo u praznu Srbiju tko zna koga. Možda bi doveo svoje bivše vojnike. Sad je pitanje koliko bi dobro kontrolirao takvu situaciju. To ne znam i ne volim o tome razmišljati.
Napali su me jer sam promijenio jezik. Htio sam ih natjerati da govore drugim jezikom. Čim bi počeli govoriti drugim jezikom, počeli bi i drugačije razmišljati
- Milošević se “dogodio” na osmoj sjednici bivšeg CK SK Srbije. Taj njegov događaj postat će prekretnica na dugo razdoblje koja će imati sudbonosni utjecaj na Srbiju. Stil, maniri i mehanizmi osme sjednice postali su obilježje Miloševićeve vladavine.
– Slučajno sam se našao u tom CK. Moj mandat je već prošao. Nikada nisam napuštao svoju stolicu, čak sam držao predavanja i kad sam bio gradonačelnik. Ostala mi je još jedna godina, pa mirovina. Nisam htio primati ono što mogu – biti plaćen, a ništa ne raditi. I tako sam se vratio na fakultet, završio studij, otišao u mirovinu, a onda su me, zbog neke inercije, zadržali u CK Srbije. Prisustvovao sam samo dvjema sjednicama, sve mi je to bilo dosadno, ali nisam htio proturječiti prijatelju Ivanu Stamboliću. Rekao mi je: “Imaš mjesto u CK”. Rekao sam: “Dobro.”
I, nisam bio prisutan na toj poznatoj osmoj sjednici. Bio sam u inozemstvu, u Sofiji, na osnivanju Međunarodne akademije za arhitekturu. Vratio sam se i shvatio što se dogodilo. Nitko me nije izabrao na osmoj sjednici. Milošević uopće nije bio u sukobu sa mnom. Osim toga, nije me smatrao opasnim. Smatrao me ničijim umjetnikom. Međutim, kada sam dobio debeli zapisnik i počeo čitati što su tamo rekli, bio sam prestravljen. Vidio sam radikalnu promjenu jezika. Vidio sam povratak starom jeziku i modelima mišljenja iz 1948., pa čak i prije toga, tim tipičnim staljinističkim izrazima i terminima pomiješanim s nekim lažnim patriotskim frazama. Vidio sam tešku “turli-tava”(1) ideju, ali vrlo opasnu. Imao sam dovoljno intuicije da vidim da se tamo dogodilo nešto veliko. Tada sam odlučio napisati to pismo i apsolutno se distancirati od njih. Tako je sve završilo. U to vrijeme, u tisku se nešto tvrdilo o meni, u vezi s tim postoje li popisi osumnjičenika ili ne, a ja sam rekao: “Ne vidim da postoje popisi osumnjičenika, ako ste ih vi napisali, međutim, stavili ste me na te popise, želim biti s prijateljima, a ne želim biti s vama.”
Tim sam se pismom oprostio od njih. Pismo je bilo dugo 40 ili više stranica. Bilo je napisano u pomalo zadirkujućem tonu, volio sam ih malo zadirkivati. Mislio sam da će ga pročitati i malo razmisliti. U biti, pismo nije bilo toliko politički agresivno i oštro.
Suština je u tome da sam nesvjesno stao na zmiju i shvatio da je rat već bio objavljen na Osmoj sjednici
- Zašto je onda bila tako snažna reakcija na njega?
– Pismo je bilo ležerno. Tako je, reakcija je bila užasna. Dugo nisam razumio zašto su bili toliko ogorčeni prema meni zbog tog pisma. Kako sam ga protumačio? Napali su me jer sam promijenio jezik. Htio sam ih natjerati da govore drugim jezikom. Čim bi počeli govoriti drugim jezikom, počeli bi i drugačije razmišljati. Napustili bi taj crkveno-stranački jezik itd. Međutim, danas, kada ga ponovno čitam, cijela situacija mi odjednom postaje jasnija, tj. gdje je bila “kvaka”. “Kvaka” je bila u tome što je jezik koji sam izložio ruglu i koji sam citirao u biti već bio jezik rata. Ono o čemu se tamo govorilo, o letećim glavama, zapaljenim kućama, silovanim majkama i sestrama… sve se to sada događa. Ne znam kako je to otpečaćeno u njihovoj svijesti, u svijesti Miloševića. Jesu li se međusobno složili i spomenuli rat kao izvjesnost ili su ga nosili u sebi?! Zapravo sam zabio prst u zmajevo oko, a da to nisam ni shvaćao. Tako su stekli dojam da znam puno više nego što zapravo znam. I zato su me toliko htjeli ušutkati.
Sve se to nastavlja i danas. Poznato je – to je dovelo do fizičkih prijetnji. Suština je u tome da sam nesvjesno stao na zmiju i shvatio da je rat već bio objavljen na tom sastanku. Danas, kada o tome ponovno čitam, vidim da je rat već bio objavljen tamo kroz jezik, kroz kodove i metafore.
- Srbija, međutim, nikada službeno ne kaže da je ušla u rat. Rat se čak ni ne vodi na njenom teritoriju, međutim, on i dalje traje…
– Znate što mislim, vjerojatno smo svi mogli puno više učiniti da zaustavimo tu ratnu histeriju. Prije svega, identificirajmo je. Ja sam učinio što sam mogao, sada više nemam što reći o Miloševiću ili Srbiji. Svoje sam rekao. Nažalost, sve što sam rekao se manje-više ostvarilo. Odgovornost bih stavio pred ove druge, pred srpsku inteligenciju u cjelini. Osim 20 ljudi, svi ostali su bili poneseni ratnom euforijom koja je trebala nastupiti. U biti, na toj povijesnoj sjednici, kada su već objavljivali rat svojim metaforama, možda su uvelike pogodili što misle Srpska akademija znanosti i srpski intelektualci.
Ćosićev grijeh u odnosu na srpsku naciju je taj što je slavio rat. Pisao je o ratu, o ratnim strahotama, međutim, taj rat je bio nešto što je bilo pozitivno i lijepo, a to nije tako.
- Na što konkretno mislite?
– Evo, uzmite samo koliko je sve to obrađivano oko Dobrice Ćosića. - Po Vama, u čemu je njegov grijeh?
– Njegov grijeh u odnosu na srpsku naciju jest taj što je veličao rat. Pisao je o ratu, o ratnim strahotama, međutim, taj rat je bio nešto pozitivno i lijepo, što nije slučaj. Balkanski ratovi bili su krivi i strašni. Svjetski rat je bio strašan. Imamo još jednog pisca koji je nažalost završio tamo gdje nije trebao završiti, koji je istinito prikazao rat onakvim kakav je stvarno bio. To je bio Dragiša Vasić. Njegov rat bio je pravi rat, gadan, strašan, nepravedan, onaj koji sije zlo. I intelektualac koji ga odbija prihvatiti. I intelektualac koji ga odbija prihvatiti. Kod Ćosića nijedan intelektualac nije odbijao rat, on je razmišljao samo o smislu rata, ciljevima rata, ali i o njegovom prihvaćanju. Štoviše, Ćosićeva književnost nudi paradigme za odnose u takvim situacijama. Na taj je način uspostavila identitet rata.
Ratovi
- Srbija se suočava s izborima. Postoje li varijante suprotne onoj o kojoj govorite? Postoje li snage u oporbi koje bi bile alternativa Miloševiću?
– Ako kažem ne, onda izravno pomažem Miloševiću da pobijedi na izborima. Mislim da nema. Tko god dođe, nastavit će istu politiku. Ako Drašković dođe, odmah će učiniti strašne stvari, otići će pozdraviti izvjesnog Dražu Mihailovića, da mu se javi, a onda će napraviti neku glupost u Makedoniji. Mislim da je oporba vodstvo. Ne vole Miloševića, međutim, prihvaćaju sve što kaže. Ali on je i veliki mudrac. Pitanje je koliko je on pravi nacionalist. Kad mu zatreba – on je nacionalist, a sutra će biti staljinist. Dakle, teško je reći tko koga prihvaća, a tko koga uči. Ali nema razlike. Nitko ne voli da se stvari pomiču. Opozicija ne spominje Kosovo. Kakva je to oporba koja ide na izbore, a ne govori što ćemo s Kosovom? A rat u Bosni mogao je stati samo da su blokirana dva mosta na Drini i bilo bi gotovo. Sve je to laž. Dakle, i oporba je krenula stopama Miloševićevih laži, uklopili su se u tu civilizacijsku laž, i od njih ne očekujem ništa. Postoji mali dio oporbe, odnosno Beogradski krug i Građanski savez, ali to je, da tako kažem, individualni otpor.
- S pozicija s kojih ocjenjujete situaciju u Srbiji, kakav je Vaš pogled na njezinu budućnost?
– Katastrofa. Bojim se da će drama srpske nacije, uništenje srpske nacije, uzrokovano srpskim nacionalizmom, otići na dno. To će dovesti do potpunog beznađa. Narod je obožavan. Njegove misli su prilično neartikulirane. Već počinju nagrađivati Miloševića, međutim, ne znaju kako će se sve razvijati u budućnosti. U Beogradu svi žive s osjećajem da sve to može trajati još dva ili tri dana, ne više. I, ako se sankcije ne ukinu za dva ili tri dana, počet ćemo umirati.
- Makedonija. Kako doživljavate sadašnjost Makedonije? Što mislite o odnosu Srbije prema Makedoniji?
– Stav Srbije, srbijanskog javnog mnijenja, stav oporbe, stav vlade prema Makedoniji je ružan, ružniji ne može biti. Duboko me boli, ali istovremeno me užasno plaši. Može se reći da pripada još jednoj samoubilačkoj srpskoj zabludi koja može imati katastrofalne posljedice. Činjenica da imamo tako arogantan, bezobrazan stav prema Makedoniji, prema ljudima koji su nam najbliži, nešto je strašno. To postavlja pitanje, znamo li gdje smo. Oštro to osuđujem. Već sam spomenuo: kada Drašković nešto kaže, naježim se, a ono što Sloba misli i kombinira u glavi – bojim se i pomisliti na to. Mislim da ovaj stav prema Makedoniji pokazuje duboku dekadenciju srpske nacionalne svijesti. Taj odnos se može ubrojiti među strašne grijehe jednog luđačkog nacionalizma koji je okrenut protiv vlastite nacije. Volim Makedoniju. Podržavam Makedoniju, stalo mi je do nje. Vidim da se ova zemlja mudro ponaša u sadašnjoj situaciji, da je civilizirana, zna se suprotstaviti, ima dostojanstvo…
Bojim se da će drama srpske nacije, uništenje srpske nacije, uzrokovano srpskim nacionalizmom, ići do dna. To će dovesti do potpunog beznađa
Apsolutno ne mogu podnijeti ovaj srpski sporazum s Grcima. Grci će napraviti jednako veliku grešku u cijeloj ovoj balkanskoj situaciji. Vjerujem u Makedoniju i vjerujem da je neće uspjeti uništiti. Na kraju krajeva, očito je da su Amerikanci rekli što su mislili, tako da nema opravdanja. I glupo je, sramotno i besmisleno da svugdje stvaraju neprijatelje. Gledam sve što se to događa. Na početku krize nekoliko sam puta izjavio da Miloševića smatram potencijalnim samoubojicom. A sada se počinjem bojati da je stvarno došlo do točke u kojoj namjerava likvidirati sebe i cijelu srpsku naciju. Mislim da je ono što se događa oko Makedonije sveo na apsurd.
(1) Vrsta jela, prim. prev.
