Hrvatski Fokus
Intervjui

Umjesto polarizacija i denuncijacija, trebamo raditi na zajedničkom životu

Ljudi su kompleksni skup emocija i mišljenja. Ako tu činjenicu ne uvažavamo u odnosima, postupamo nehumano

 

Luke Bretherton (Sveučilište Duke, SAD) protestantski je moralni i politički teolog. Uz svoj znanstveni rad za koji je dobio brojne ugledne međunarodne nagrade, piše i za medije kako što su The Guardian, The Times i The Washington Post. Uz to, aktivan je u brojnim organizacijama civilnoga društva. Među ostalim brojnim knjigama, 2019. godine objavio je i djelo Christ and the Common life (Krist i zajednički život). Za Polis.ba na Mediteranskim teološkim susretima u Lovranu s njim je razgovarao Zoran Grozdanov.

  • Prvi puta ste u Hrvatskoj. Koji su Vaši prvi utisci?

– Jako mi se sviđa, jako! Lijepo je plivati u moru, uživati u panorami, arhitekturi… Ljudi mi se čine nevjerojatnima. Naime, rijetko se susreće da ćete vrlo ozbiljno razgovarati o politici i teologiji, a istovremeno intenzivno se družiti i zabavljati do zore. Sve mi ovo izgleda kao raj.

  • Što ste prije znali o Hrvatskoj?

– Radio sam od 1991. do 1997. u Slovačkoj, Češkoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, kratko u Rusiji te Armeniji. Tamo sam stekao prijatelje koji su radili u Hrvatskoj za vrijeme rata. Iako nikada nisam posjetio ovu zemlju, saznao sam neke stvari i pročitao pojedine književne klasike, kao što je Andrićeva Na Drini Ćuprija. Čitao sam povijest Balkana, knjigu Mishe Glennyja, te sam uspio stvoriti nekakvu sliku o ovom prostoru. Međutim, ovim dolaskom, za mene Hrvatska više ne će biti samo mjesto na papiru, nego mjesto koje sam uspio doživjeti.

  • Vi ste Britanac koji radi u SAD-u. Nedavno ste u SAD-u doživjeli promjenu odluke vezanu za zakon „Roe protiv Wadea“. Taj zakon Vrhovnog suda iz 1973. jamčio je ženama pravo na pobačaj na razini cijeloga SAD-a. Sada je Vrhovni sud poništio tu odluku. Ima li nešto kršćanskoga u toj promjeni?  

– Dobro pitanje. Prije svega moram kazati da se radilo o prilično lošem zakonu. Iako je to možda malo heretična izjava za lijevi politički spektar, no ovo je samo tehnički odgovor. Ostaje upitno je li taj zakon bio dobar, iako uživa federalnu zaštitu i pitanje je je li on bio dobar pravni temelj za zaštitu privatnosti. Opširnije pitanje vezano je za to što se uzima za početak života i koju vrstu zaštite embrij ima u maternici. Smatram da je to važno moralno pitanje kršćana, vezano za zaštitu ranjivih i onih koji trebaju postati osobe.

Mnogi vjeruju da život počinje začećem. Ja pak smatram da je to problematičan stav i ne dijelim ga. Katolička, pravoslavna i anglikanska tradicija imaju tu tradiciju „oduhovljavanja“ (ensoulment). Dakle, po tom učenju, postoji određena točka, granično, „sivo“ razdoblje kada kažemo da tu ima života i da se tu nalazi potencijalna osoba. Također, ne možemo reći da osoba nastaje u trenutku rođenja. Postoji to teško razaznatljivo vrijeme… Sjećam se umiranja svoga oca. Dok sam ga gledao kako umire, bila je točka kada je on bio tu i kada ga više nije bilo. Isto je i sa životom embrija. Postoji trenutak kada je osoba tu i kada nije. Teško je to pitanje i crkve su kroz povijest imale različite stavove o tome – o kategoriji „oduhovljavanja“ koja se ne događa prilikom začeća. Treba o tome razgovarati. Postoji i problem pobačaja koji se događaju iza očiju javnosti i gdje se događaju veliki problemi za ženu.

No, Toma Akvinski je izrekao jedan jako važan uvid koji se prati još od Augustina: „Ne može postojati javni zakon koji čini više štete ili zla od onoga na što se zakon odnosi.“ Stoga, mogu držati da je pobačaj pogrješan, ali da i dalje treba biti zakonski odobren kako bi se izbjeglo veće zlo. Jednako se tako mogu postaviti pitanja o kriminalizaciji prostitucije, preljuba, kao i mnogih drugih moralnih pitanja. Iako mislim da su moralno pogrješni, ne mislim da trebaju biti predmet kaznenog zakona. Svakako je u ispravno imati moralna uvjerenja za zaštitu života embrija, ali je pogrješno kriminalizirati žene koje se odluče na pobačaj. On bi trebao biti legalan, ali u određenim granicama. Postoji duboko nerazumijevanje između progresivne strane koja smatra da ne postoji nikakva moralna dvojba oko pobačaja, čime oni niveliraju moralni krajolik te one koja se oštro protivi pobačaju i smatra da život počinje začećem. Sve je to duboko niveliranje moralnog krajolika. Tko je osoba i kada je osoba, to je teški trenutak razlučivanja i nikada neće biti razriješen i oko njega ćemo se uvijek sporiti. Ispravna briga za nerođene, ispravna briga za umiruće spada u osnovne ljudske opredijeljenosti i ne treba je olako shvaćati. Prema tim stvarnostima se treba odnositi s ozbiljnošću, a ne trivijalizirati ih, kao što to rade obje spomenute strane jer se radi o tragičnim moralnim situacijama.

  • Što motivira kršćane, ne samo u SAD-u, da se tako žestoko bore za identitetska pitanja kao što su seksualnost, rod, pobačaj, a danas su i migracije postale ključna točka gdje se odlučuje o tomu tko je kršćanin, a tko nije? S druge strane ne bore se tako strastveno za bolje uvjete rada i života.

– Postoji mnogo problema koji su vezani za ozbiljna moralna pitanja. Primjerice pitanja o tome što znači biti čovjek, koja je svrha ljudskog života, što znači biti muškarac, što znači biti žena, kada započinje život, koji su načini zaštite života… Sve su to ozbiljna moralna pitanja i kršćani imaju razloge za bavljenje njima. Samo je pitanje trebaju li sve te teme imati jednaku ili toliku pozornost kao i teme vezane za uvjete rada, smisao rada, narav vladanja, uređivanje zajedničkog života u društvu, zdravstvenu zaštitu… To su također važna pitanja, ali se oko njih ljudi ne uznemiravaju. Postoje ljudi koji su protiv pobačaja pa izlaze na ulice i prosvjeduju, ali nema hodova za dobar zdravstveni sustav, za dobar socijalni sustav, niti se na sličan način izražava zabrinutost za siromašne žene čiji su životi ugroženi. A to je puno veća zdravstvena prijetnja njihovim životima, nego možda sam pobačaj. Što se crkve tiče, to su ozbiljna pitanja. No, ta su pitanja postala nalik „paketu“ koji dobivate prigodom odlaska na ljetovanje. Taj paket vam omogućuje prijevoz, let, taxi, smještaj, hranu…

Slično se razmišlja i u politici. Postoje pitanja koja zahtijevaju ozbiljno praktično razlučivanje i mudrost da se odluči što je dobro za ljude u konkretnoj situaciji. Ljudi se politikom bave u obliku „paketa“. Imaju ideološki popis i ako ste, primjerice, za omogućavanje korištenja vatrenog oružja, onda morate biti i protiv pobačaja, i ako ste protiv pobačaja onda ste za pokret „Blue lives matter“ ili štogod. Ili ako ste za prava životinja onda morate biti za pobačaj. Takav način razmišljanja umanjuje praktičnu kritičku moć, jer se stvaraju određeni ideološki „spiskovi“. Jednako je i kod desničara i ljevičara. Oba paketa su vrlo nedosljedna. Na obje strane nailazimo na iracionalnost koja vodi do borbi na temelju tih ideoloških spiskova. Slušam neku osobu ne zato što želim razlučiti tko je ona kao osoba, jer želim čuti njezinu priču i razabrati što možemo zajedno napraviti. Slušam je kao što moja mačka Marvin sluša miševe oko naše kuće – kako bi skočila na njih.

Slično funkcionira i na političkom polju. Pokušavamo riješiti jedan problem, složimo se, kod drugog problema se također složimo, no kod trećeg se ne složimo i sve odbacujemo. Takav pristup nije kršćanski. To je politika denuncijacije i polarizacije. Potrebna nam je politika utemeljena na slušanju i odnosu prema drugima kao prema bićima sa svojom biografijom. Naime, svaka osoba ima svoju priču i s njom se ne moram slagati, ali ako već slušam, iskazujem joj poštovanje i priznanje. Ona mi je bitna, izdvajam vrijeme, stvaramo ljudski odnos, iako se ne slažemo, iako se duboko ne slažemo. To je i moje osobno iskustvo s ljudima u politici. Ljudi s kojima se uopće ne slažem, ili pak imaju stavove koji me sablažnjavaju, pokazali su mi ljubav i poštovanje koje nisam mislio da zaslužujem, a ljudi s kojima dijelim sve stavove, s kojima sam radio kampanje, zabili su mi nož u leđa. Stoga se postavlja pitanje što je uistinu važno. Ideološki popis? Ne, jer se onda ne bavimo ljudima, ne moram ih ozbiljno shvaćati. Ti ideološki spiskovi su način distanciranja, želja da se nema posla s drugima. Put je to koji ide na ruku lijenosti i učvršćuje nas u pogrešnom uvjerenju da posjedujemo znanje s kojim bismo tu osobu isključili. Često se to susreće na elitnim razinama u SAD-u i Velikoj Britaniji, na strani progresivne ljevice i desnice. Ako sam obrazovaniji, pametniji sam, a time i bolji. Tehnokrat sam i imam sve podatke pred sobom. Ne moram te slušati jer mi podaci govore što trebam činiti. Ako imam više novca, pametniji sam i znam ga zaraditi, siromašni su glupi i na njih ne treba obraćati pozornost. Sve su to načini distanciranja. Politički odnosi utemeljeni na takvim matricama nisu kršćanski.

Politika počinje tako da ljude shvaćamo ozbiljno. Nije važno je li netko lijevo ili desno. Na prvom mjestu su ljudi, a ne programi i ideološki popisi. Isus Krist počinje od ljudi, primjećuje ih i sluša, i one najmanje, obraća pozornost na njih i njihove priče, prepoznaje da svatko ima priču. Tako je sa ženom na zdencu. Iz tih se priča ne uče se samo moralne lekcije nego i život konkretnih ljudi u određenom vremenu. Na isti način moramo prihvaćati ljude i razumjeti da svatko ima svoje priče i svoje kontradikcije. Svatko se nalazi u mreži odnosa. Ljudi imaju nešto što se naziva „sukobljene lojalnosti“, zbunjenosti, proturječja. Netko može izreći uvrjedljive i rasističke komentare, a već u sljedećem trenutku ponuditi vam šalicu čaja. Ljudi su kompleksni skup emocija i mišljenja. Ako tu činjenicu ne uvažavamo u odnosima, postupamo nehumano.

  • Umjesto politike denuncijacije i polarizacije, Vi predlažete politiku zajedničkog života za koju držite da ima snažne kršćanske resurse. Rekli ste da, ako je netko kršćanin, treba podupirati tu politiku i uložiti napor u nju. Crpi li ona resurse iz kršćanstva? O čemu se tu radi?

– Zajednički život je jednostavna ideja i mislim da može povratiti smisao politici. Ako uzmemo jednu od četiri opcije, primjerice kada upoznamo nekoga s kim se ne slažemo ili tko nam se ne sviđa ili njegov način života smatramo skandaloznim ili ga pak smatramo prijetnjom, možemo se opredijeliti za jednu od opcija: ubiti ga, podčiniti ga, stvoriti sustav u kojem ću dominirati nad njim, da radi sve po mojoj volji, zagorčati mu život do te mjere da pobjegne ili se mogu baviti politikom. Mogu oblikovati, normirati i održavati zajednički život usred neravnomjernosti moći. Značilo bi to truditi se pronaći zajedničku točku i pregovarati. Usred različitih vizija o tome kako bi se ljudski život mogao razvijati u kompleksnim društvima, neizbježno je krenuti od pitanja što je čovjek (bez obzira radi li se o kršćanskim, marksističkim, humanističkim stavovima, a o tome su raspravljali Aristotel, Augustin, Toma i drugi) i što mu je potrebno za razvoj.

Politika treba stvarati zajednički život bez da se ikoga ubije, prisiljava ili da bježi. A to mi se čini kao osnovni uvjet onoga što znači biti politička životinja (Aristotel, Augustin, Toma, mnogi teolozi su o tome govorili). Ne mogu opstati i doslovno ne mogu niti živjeti na ovome svijetu, a kamoli dobro živjeti, bez drugih. No, kada su tu drugi, postoje razmirice. Dakle, osnova ljudskog postojanja je izgradnja zajedničkog života. Taj zajednički život može imati različite karakteristike, može biti nasilan ili miran, pravedan ili nepravedan, ispunjen ljubavlju ili bez ljubavi. Sve to ovisi o političkim odnosima. Kako god, zajednički život nije moguće izbjeći, bez njega doslovno umiremo. Bez drugih ne možemo materijalno postojati, niti se možemo osjećati voljenima i poštovanima. Tako je od djetinjstva do starosti. Zato sam mišljenja da je politika zajedničkog života odraz shvaćanja stvarnosti našeg postojanja, kao i predanosti u izgradnji odnosa. Oni koji razmišljaju u pravcu denuncijacije i polarizacije, oni koji se zaključaju u, primjerice, etnički ili vrijednosni silos i kažu da nemaju ništa zajedničko s drugim ljudima, nerealno razmišljaju, to je magijsko razmišljanje. Postoje ljudi koji zarađuju mnogo novaca kako bi dokazali da je nešto tako moguće. No, Augustin u Državi Božjoj i drugdje o tome govori kao o lišavanju, osiromašenju stvorenja, njegove povezanosti. Izazov je u tome da se pomogne ljudima da postanu svjesni stvarnosti u kojoj žive, a to je da su im drugi potrebni da bi preživjeli, a pogotovo da bi se razvijali. I stoga je bolje da imamo pravedne i velikodušne oblike zajedničkog života, a ne magijsko razmišljanje koje nam govori da nam drugi nisu potrebni, posebno oni izvan našeg vrijednosnog sustava.

  • Što je kršćanskoga u toj politici zajedničkog života?

– Ne morate biti kršćanin da ovo prihvatite, ali je to u skladu s dubokim kršćanskim uvjerenjima. Razlog za kršćane nalazi se u Kristovoj smrti i uskrsnuću i ako Isusa Krista priznajem kao svoga spasitelja, onda ispovijedam da sam, neovisno o razlikama s drugima, koliko god sam od drugih odijeljen zbog povijesti ratovanja ili nasilja, zbog stavova o rodu, spolnosti, koje god razlike bile, u Kristu s njima pomiren. Ispod svih razlika je dublja stvarnost da smo u Kristu pomireni. To je Omega, posljednja riječ. Sve razlike koja nas dijele, nacionalne, rodne, spolne i svake druge, ne mogu nas odvojiti od ljubavi prema Bogu. To priznanje je dublja istina i smatram je teološkim utemeljenjem politike zajedničkog života.

Unatoč svim podjelama, razilaženjima, postoji zajednička točka od koje moramo krenuti. To je utjelovljenje kristološkog uvjerenja. Ako kažemo da je Isus Krist Gospodin, ako ispovjedimo tu kristološku formulu, moramo zastupati i politiku zajedničkog života. Mislim da iz toga slijede neke praktične odluke. Primjerice, ne mogu znati što znači Crkva ako nemam odnosa s vanjskim svijetom. To mi je bilo jasno dok sam radio u Istočnoj Europi. Crkvene zajednice su bile, što je razumljivo, odvojene od vanjskoga svijeta te se unutar njih stvorio totalitarni sustav u kojem je sve bilo potpuno kontrolirano. Nisi se smio družiti s onima izvan svoje vjere, nisi smio zabavljati se… One nisu bile kadre uvidjeti da rade identične stvari kao i oni kojima se suprotstavljaju. To se događa i u SAD-u. Crkve se odvajaju i ne grade zajednički život s nekršćanskim susjedima, misle za sebe da su svete, a ustvari odražavaju ono iz svijeta kojemu se suprotstavljaju i od kojega se odvajaju. Pitanje o uvjetima svetosti aktualizirano je i u Novom zavjetu. Postoje žestoke rasprave o tome što čini svetost naroda Božjeg. Neki su se odvajali od zajednice, poput esena te su živjeli na planini, neki su prerastali u revolucionarne sekte (zeloti), drugi su se odvajali zbog ritualne čistoće, dok je Isus svojim primjerom pokazao da svetost uključuje blagovanje s grešnicima. Svi stručnjaci za Novi zavjet se slažu oko toga, da se program svetosti sastoji u tome da sjednemo i jedemo s onima koji se u društvu percipiraju kao grešnici, odbačeni.

Teolozi se slažu da se put svetosti temelji na sjedenju i blagovanju s drugima, odnosno na izgradnji veza s muškarcima i ženama koji su drugačiji od mene. I slušanju što kažu. I ne samo da s njima sjedimo i jedemo, nego od njih i učimo o Božjoj ljubavi. U Novom zavjetu imamo primjere žene Sirofeničanke i rimskog stotnika koji nisu bili Židovi, a poučili su nas o ispravnom odnosu s Bogom i drugima. Nitko nema monopol na mudrost. Svetost mora uključivati povezanost s drugima i angažman u svijetu. Inače bismo mogli postati samopravedni vinogradari koji misle da ne mogu uraditi ništa pogrešno i koji ne primjećuju da su svjetovniji od konzumerističkog i drugog svijeta od kojega se odvajaju.

Zoran Grozdanov, polis.ba, (prijevod: Jozo Šarčević, https://polis.ba/luke-bretherton-za-polis-ba-umjesto-polarizacija-i-denuncijacija-trebamo-raditi-na-zajednickom-zivotu/

Povezane objave

Velika je razlika između Mustača i Perkovića

HF

Na Balkanu još djeluje jugo tajna služba

HF

Nisam opterećen niti kopiram modne trendove

hrvatski-fokus

Savršeni krugovi ili jajoliki oblici simboli su neba i jedinstva u prapočetku svijeta

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više