Uzbuđen sam što dolazimo do točke u kojoj ljudi javno priznaju svoje borbe, a [psihijatrijske bolesti] postaju mnogo prihvatljivije na način na koji se tretira fizička bolest. Mislim da naše društvo ide u dobrom smjeru
Intervju s dr. sc. Avramom Holmesom, izvanrednim profesorom psihologije i psihijatrije na Sveučilištu Yale. Holmes Lab dio je Odjela za psihologiju Sveučilišta Yale, Odjela za psihijatriju i Instituta Wu Tsai. Laboratorija koji se nalazi u dvorani Sheffield-Sterling-Strathcona u kampusu Sveučilišta Yale.
- Je li interes za um uvijek bio prisutan u vašem životu?
– Počeo sam kao smjer poslovne logistike i marketinga kao student preddiplomskog studija. Nisam smatrao da je taj smjer tako uzbudljiv ili ispunjen kao što sam se nadao pa sam istraživao druge satove koje sam pohađao, a zatim naišao na klasu usredotočenu na povijest kako se psihologija razvila iz filozofije kao područje studija. Dio tog tečaja uključivao je povijesne i moderne teorije o mentalnim bolestima, a postao sam nevjerojatno fasciniran pokušajima da shvatim kako se mentalni procesi mogu poremetiti kod pojedinaca. Imao sam primarni interes da budem psihoterapeut nakon dodiplomskog studija, pa sam dobio hrpu post-bac kliničkih iskustava u stambenim ustanovama u ruralnoj Pennsylvaniji.
[Pomagao sam] dugoročnim pacijentima da se rehabilitiraju u zajednici kada ih puste iz bolnice. S vremenom sam postao frustriran koliko malo znamo o mehanizmima tretmana koji su povećali moj interes za istraživanje.
- Koja su vam pitanja trenutno najuzbudljivija?
– Sve me više zanima dimenzionalna priroda bolesti i kako se varijacije u onome što nazivamo “zdravim pojedincima” u općoj populaciji ponekad teško odvojiti od varijacija koje vidimo u populaciji pacijenata. To je djelomično motivirano mojim interesom za identifikaciju markera rizika prije bolesti za psihijatrijske bolesti. Ako možemo razumjeti varijabilnost u općoj populaciji, možda možemo predvidjeti tko je ranjiv za epizodu psihijatrijske bolesti.
- Kakav će utjecaj imati vaše istraživanje?
– Postupna priroda napretka za mene je jedan od frustrirajućih dijelova znanosti. Učimo puno o tome kako mozak podržava čitav niz ljudskih ponašanja i kako bi aspekti tih moždanih mehanizama mogli biti poremećeni kod pacijenata s psihijatrijskom bolešću. [Međutim], još uvijek nismo uspjeli smisliti dobar prediktivni model za određene pojedince koji bi mogli biti ranjivi. To je ono što moj laboratorij nastoji učiniti: izgraditi prediktivne modele za bolesti koji se mogu prenijeti u stvarni svijet.
- Što je zapalilo vašu strast za proučavanjem ovih pitanja?
– Nikada mi nije bilo teško osjećati se strastveno u proučavanju psihijatrijske bolesti jer posljedice tih bolesti možete vidjeti u životima ljudi u stvarnom svijetu. Članovi obitelji, prijatelji, kolege bore se s psihijatrijskim bolestima; vrlo je prisutna u našem svakodnevnom životu.
Povijesno gledano, ljudi nikada zapravo nisu govorili o psihijatrijskim bolestima. U generaciji mojih roditelja bilo je nekako zabranjeno raspravljati, gotovo je postojala crna oznaka protiv pojedinca ili obitelji. Za mene sam uzbuđen što dolazimo do točke u kojoj ljudi javno priznaju svoje borbe, a to postaje puno prihvatljivije na način na koji se liječi fizička bolest. Mislim da naše društvo ide u dobrom smjeru.
- Što je motivirajuće u vašem svakodnevnom radu? Što je teško?
– Za više mlađih znanstvenika i ljudi zainteresiranih za ulazak na teren, mislim da je važno da uživate u svakodnevnim trenucima. Velike nagrade su promjenjive i ne dolaze tako često. Stvari poput objavljivanja radova ili dobivanja stipendija događaju se povremeno, ali to je svakodnevni žrvanj koji morate voljeti. Za mene je najfascinantniji aspekt rješavanje problema, smišljanje načina za rad kroz različite korake obrade ili pitanja koja se pojavljuju na putu. Također, prilika za poticajne razgovore s vrlo bistrim ljudima u laboratoriju i znanstvenoj zajednici [jedna je od] najuzbudljivijih stvari za mene.
