U dokumentu se jasno definiraju i logistički elementi operacije: raspodjela mina, municije, sastanci s borcima na kojima se ističe “svetost zadatka” i potreba obrane “jedinstvene i suverene BiH”. To dodatno otkriva ideološki okvir u kojem se ova operacija planirala – kao “sveti rat”, koji je uključivao i ciljanje civila
Povijest Domovinskog rata i ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini još uvijek krije mnoge potresne, često zataškavane istine. Jedan takav dokument, nastao 20. lipnja 1993. godine pod oznakom stroge tajnosti, nedvosmisleno ukazuje na planiranje ratnog zločina prema hrvatskom stanovništvu u općini Žepče. Naređenje nosi broj 01/345-2, potpisuje ga tadašnji zapovjednik Galib Dervišić, a izdano je u ime Armije BiH.
Riječ je o strateški precizno razrađenom planu napada, kojem je prethodila zapovijed iz zapovjedništva 3. korpusa Armije BiH. Cilj operacije bio je potpun prodor u grad Žepče, njegovo “čišćenje” od pripadnika Hrvatskog vijeća obrane i svih onih koje su smatrali “ustašama”, uz zapovijed o brutalnom postupanju prema civilima.
Najalarmantniji dijelovi dokumenta uključuju naredbe da se “muškarci pobiju, a žene i djeca zatvore u škole”, da se “sve što je ustaško – spali”, te da se likvidira zapovjedništvo HVO-a i politički čelnici HDZ-a. Posebno šokira formulacija da se iskoristi vjerski praznik kada su ljudi okupljeni u crkvi – kako bi se tada zaposjele ključne zgrade i “sve što se kreće – ubijalo”.
U dokumentu se jasno definiraju i logistički elementi operacije: raspodjela mina, municije, sastanci s borcima na kojima se ističe “svetost zadatka” i potreba obrane “jedinstvene i suverene BiH”. To dodatno otkriva ideološki okvir u kojem se ova operacija planirala – kao “sveti rat”, koji je uključivao i ciljanje civila.
Planski napad u cilju uništavanja Hrvata
Dokument je dokaz da su se i tijekom rata u Bosni i Hercegovini, pod krinkom vojnih operacija, planirali etnički motivirani napadi na hrvatsko stanovništvo. Zapovijedi koje pozivaju na ubojstvo muškaraca, zatvaranje žena i djece, te selektivno ubijanje vjernika tijekom crkvenih slavlja – predstavljaju ozbiljno kršenje međunarodnog humanitarnog prava.
Dana 24. lipnja – početak opsade i krvave borbe
U skladu s tom zapovijedi, 24. lipnja 1993. godine započeo je veliki napad Armije BiH na Žepče. U ranim jutarnjim satima, dijelovi čak pet muslimanskih brigada – njih oko 12.500 vojnika – u dvjema kolonama iz pravca Kaknja i Zenice krenuli su prema gradu. Ubrzo su zauzeli uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča te s južne obale rijeke Bosne uspostavili nadzor. Mnogi Hrvati iz okolnih sela pobjegli su u sigurnije, većinski hrvatske dijelove grada.
Napad je bio tempiran na blagdan sv. Ivana, a intenzivna paljba topništva i minobacača ABiH počela je u 9:15 sati. Muslimanska postrojba Zelene beretke opkolila je stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan, no HVO je odbio prve valove napada.
Otpor HVO-a i propast osvajačkog plana
Unatoč brojčanoj nadmoći, obrambene snage HVO-a pružile su snažan otpor. Već 25. lipnja zapovjednik HVO-a pozvao je Galiba Dervišića na predaju, koju je ovaj odbio. No već 26. lipnja, u uvjetima sve žešćeg bombardiranja, Armija BiH počinje pokazivati znakove slabosti – nestaje im streljiva, a napadi postaju neorganizirani. HVO tada preuzima inicijativu i ponovno osvaja strateške dijelove zapadne obale Bosne. Do 30. lipnja hrvatske su snage potisnule napadače, a navečer istog dana Galib Dervišić pristaje na predaju. Predaja brigada 319. i 305. formalno označava kraj bitke za Žepče.
Heroj obrane – Mirko Jakovljević
Jedan od istaknutih simbola obrane Žepča bio je Mirko Jakovljević, ratni veteran i dragovoljac koji je iskustvo stjecao u borbama protiv JNA i srpskih snaga u Hrvatskoj i BiH. Zapovijedao je postrojbom “Bosanski zmajevi” te sudjelovao u obrani Bosanske Posavine. U Žepče je došao 18. lipnja 1992., gdje je neumorno radio na obrani grada. Više puta ranjavan, napustio je bojište tek nakon petog ranjavanja 2. srpnja 1993., a potom je imenovan zapovjednikom bojne Andrija Tadić Žepče. Preminuo je 8. siječnja 1994. u splitskoj bolnici od posljedica prometne nesreće, ostavivši iza sebe neizbrisiv trag.
Žrtve i posljedice – tri strane u okruženju
Nakon krvavih sukoba, žepački kraj ostao je u potpunom okruženju – s jedne strane srpske snage, s druge Armija BiH. Sukobi iz lipnja 1993. ostavili su duboke rane: i hrvatska, i bošnjačka, i srpska strana pretrpjele su teške gubitke, no najdublji ožiljak ostavlja upravo dokumentirana namjera etničkog čišćenja hrvatskog stanovništva.
Zašto je važno govoriti o ovome danas?
Trideset i dvije godine kasnije, odgovornost za ratne zločine ne smije nestati u zaboravu. Objavljivanje zapovijedi koja uključuje ubojstvo civila, zarobljavanje žena i djece, spaljivanje naselja i uništenje vjerskih simbola nije samo čin povijesnog razotkrivanja – to je i moralna obveza prema svim nevinim žrtvama.
Žepče 1993. godine nije palo, zahvaljujući hrabrosti svojih branitelja. Ali istina o onome što je moglo biti – i što je bilo planirano – mora ostati zapisana, jer samo istina može biti temelj pomirbe.
Povijesna i pravna odgovornost za ovakve dokumente ne zastarijeva. Povjerenje u pomirbu i istinu može se graditi jedino na temelju iskrenog suočavanja s prošlošću. Objavljivanje ovakvih dokumenata, ma kako potresno bilo, ključan je korak prema tom cilju.
