U kojem se sad mučimo
Tjeme nam bi pomazano smirnom,
kapala nam niz zatiljak,
oko nas lebdio miomiris.
Dahom isisavali slast,
iz najslađih nebeskih plodova.
Omamljeni pjevom rajskih ptica.
Zaosinuti preveć blještavim,
sjajem Oca – Duha -Sina,
Rajskog Sunca.
Postali djetinjasti,
nemarni.
Himen vlastite duše progrizli,
izašli vani,
u ljudsko tijelo preobrazili.
Vratili,
u zemljin blatni humak.
U njemu se sad mučimo.
