Veljko Vlahović o Crnoj Gori i Crnogorcima

Crna Gora je veliki nedirnuti kamenolom. U njoj su putevi bespuća, kao što je i ljubav neka vrsta epske pjesme

Iako je u ideološkom pogledu Veljko Vlahović (1914.-1975.) naš neistomišljenik, pa i protivnik, i iako osuđujem njegov titoizam, ipak poetski opis kršne mu domovine zaslužuje osvrt.

Napomenut ćemo da je borac ljevice u Španjolskom građanskom ratu (gdje je ostao bez noge). U Moskvi zajedno sa Hrvatom Đurom Salajem (1889.-1958.) vodio radiopostaju Slobodna Jugoslavija. Poslije rata bio na istaknutim položajima i iskazao se kao poštena osoba, u okolnostima kakve su već bile. 

Iz Sabranih radova VII., (Titograd, 1981.) izdvajam “Teret rođenja” (103. str., godina 1945.): “Moje misli i prva saznanja (srbizam) rodili su se ovdje između Kamenika, Prokletija i Durmitora… osjećao sam da svijetom nosim teret rođenja – teret Crne Gore.”

Preskačem kamen, slutnje, sumnje, ovce i zvijezde (pogotovo ovce sa zvijezdama na čelu, op. T.T.), planinske trave i cvjetne livade, djetinjstvo, glečere i “milionljetne” kamenove.

“Priroda je pred mojim pogledom otvarala dveri svog oltara dozvoljavajući djetinjstvu da skače po neukroćenoj slobodi. Na planinskom kamen stancu kao da su vijekovi čuvali mrtvu stražu. Putovi čovječanstva ni(je)su mimoišli ovu divljinu, ali mi se uvijek činilo da je čovjek u dodiru sa prirodom unazadio i sebe i prirodu, da su i on i priroda izašli siromašniji, goliji…, naokolo svukuda veličanstvena i strašna divljina. Vjerovao sam da ova divljina sakriva neizmjerno bogatstvo, da zna bezbroj bajki, i da se stalno ogleda u ogledalu svoje beskrajne mašte. Nositi neprekidno u sebi Crnu Goru znači i dar i prokletstvo. Crna Gora je i morska pjena i snježna prašina, igra kamenih litica i sunovrat potoka, grohot bitaka i pijanstvo ratova.

To je zemlja nada i očajanja, jave i snoviđenja. Izrešetana je kuršumima (turc. metcima) i gromovima. U njoj su izgubljene staze mira i spokojstva.”

“To je zemlja najvećih krajnosti – dubokog mraka i raskošne svjetlosti, slobodni zatočenik i usužnjena sloboda. To je nikada napisana historija u kojoj su ljudi vjekovima plakali kriomice i svoje i tuđe suze.”

“Ona je trpeza siromaštva, tuga napuštenoga ognjišta, nemirna vječnost, majka koja je djecu tjerala ispod svojih skutova i zbog toga čupala raspuštene kose. Njene su planine ljute i vesele, tužne i raspjevane. Ona je vječito otvoreni prozor slobode, koja neprekidno nosi raskinute lance ropstva, stalno u ranama…

Ljudi su više pričali o historiji, o prošlosti, manje o budućnosti…

Pradjedovske uspomene držale su mlada bića u zagrljaju sličnom zagrljaju orla krstaša kada nosi plijen. Ljudi su bili razapeti između siromaštva i slobode. Mnogi su bježali od prevelikog siromaštva, prevelike slobode i tereta historije. U djetinjstvu često sam se pitao zašto su tako crni zidovi kuća mojih predaka…, kuće pune čađi, gara i dima i suza. Tek kasnije sam shvatio da naša bijeda nije slučajnost, nije dar neba… sretajući po svijetu ljude pijane na različite načine od alkohola, od sujete i taštine, od gluposti i zavisti, da su i Crnogorci pijani od vlastite (piše sopstvene) historije.” (i od revolucija, op. T.T.)

Priču o spaljenom doma ne ću prikazati jer me tako bolno sjeća dubrovačke okolice od JNA i četnika opustošene i opljačkane 1991. godine.

Znam da su ljudi iz Cetinja demonstrirali protiv rata, da su admiral Barović (Vladimir, 1939.-1991.) i general Đurović (Krsto, 1940.-1991.) dali život kušajući zaustaviti zlo, ali i da su Arkan i Slobodan Milošević Crnogorci. Ali i u našim hrvatskim redovima bilo je izdajnika, poput načelnika mornarice i načelnika zrakoplovstva JNA, čija prezimena ne navodim da ne povrijedim časne ljude koji nose ta prezimena.

I Budimir Lončar je trebao ostati u Beogradu, bilo bi pošteno.

I sam Vlahović kaže “Borbu crnogorskog naroda često su pratile sjenke izdaje.” Postoje i druge teškoće iznesene u članku “Bilješke o Crnoj Gori i Crnogorcima”.

“Crnogorsko shvaćanje pripadnosti bratstvu i plemenu, u stvari, ograničilo je ljubav, milosrđe, dobrodušnost pretežno na pripadnike svoga plemena. Stoga je jako izražena crta agresivnosti u obrani plemenskoga morala. Braneći svoje pleme pod svaku cijenu (i kad nije u pravu) Crnogorac često ulazi u sukob sa samim sobom.”

Živeći polunomadskim životom (ljetne i zimske ispaše) Crnogorci su prema autoru razvili samouvjerenost, osobnu nezavisnost, ali i oklop 

prema vanjskom svijetu, često i ciničan. Do guše u pričama i iluzijama, čak i kada umiru ostaju sanjari. Jalovi kamenjar i nebo olovno plavo ljeti, kišno zimi.

“Vijekovi koji su sjekli šume i ljude”

U članku “Vijekovi koji su sjekli šume i ljude” ima umjetničke vrijednosti.

“Zapamtio sam te kako tvoje planine kriješ u oblacima sa namrštenim čelom i crnim vjeđama koje su prekrile gorske oči. Zapamtio sam tvoje nesnosne ljetne vrućine, kada se ne osjeća ni dašak vjetra, kada sam imao utisak da usijani kamen diše znojem.”

“Zapamtio sam tvoju prevrtljivu ćud, kada su nesnosne žege zamjenjivali bezbrojni udari gromova. Tada je pradjed govorio: “Ma gdje se đavoli parili – ovdje se kod nas štene.”

“Živjeti između neba i crnogorskih brda i planina za mene je značilo neprekidno upijanje boja koje dišu neizmjernom osjećajnošću i bogatstvom fantazije.”

To je u njemu razvijalo posebnu vrstu strpljenja, snoviđenja i očekivanja.

“Ponirući u dušu prirode postupno sam shvaćao da je ona gruba i laskava, da je i zločinac i vidar, da je i lukava i iskrena, da njeni vjetrovi urlaju, bjesne, plaču i zavijaju, ali se znaju snužditi i pritajiti.”

Prekopavao sam na livadi rodne kuće grobove (ilirske, op. T.T.), vadio iz njih verige za ognjište i češalj za žensku kosu…”

Pita se tko su naši preci. Spominje Hune i slavenske Igorove horde sa Dnipra (rus. Dnjepar). Razvija misao o tome da će Crnogorci morati naseliti gradove i dizati tvornice (fabrike); ljudi se već počinju plašiti “mašinama i robotima.”

(Dragi moj Vlahoviću nijesi ni “snijevao” birokrate i duhansku mafiju, još manje litanije i gay parade, op. T.T.).

“Crna Gora je veliki nedirnuti kamenolom. U njoj su putevi bespuća, kao što je i ljubav neka vrsta epske pjesme.”

Bolji je taj crnogorski narod, kao i mi Hrvati Dalmacije, Hercegovine, Like, Istre te Albanci bio kada ga je povijest okamenila nego danas u doba liberalizma. U asfaltu život ne niče.

Teo Trostmann