Stoga treba uzeti ozbiljno činjenicu da predstavljanje toga prijevoda nije usklađeno s onim što je Hrvatska biskupska konferencija zaključila i na temelju čega je donijela odluku o danoj suglasnosti
OSVRT NA PREDSTAVLJANJA PRIJEVODA BIBLIJE NA GOVORNI JEZIK
Na samome početku ovoga osvrta, radi otklanjanja bilo kakve dvojbe i
nesigurnosti, ističem da je jedini sadašnji prijevod Svetoga pisma (Biblije) na hrvatski jezik kojim se koristimo u katoličkoj liturgiji i u crkvenim pobožnostima prijevod u izdanju crkvene izdavačke kuće ‘Kršćanska sadašnjost’. Taj je prijevod mjerodavan prijevod i u crkvenim dokumentima, katehezi, vjeronauku te u svim drugim područjima pastoralne prisutnosti i djelovanja Crkve.
Tomu dodajem da svaki prijevod od vremena do vremena traži reviziju, usklađivanja, popravljanja, bilo na temelju eventualnih novih spoznaja, bilo na temelju istine da su živi jezici upravo to – živi.
Važno je to napomenuti prije ikakvoga daljnjeg pisanja na koje sam najsnažnije potaknut upitima proizišlim iz zbunjenosti poglavito vjernikā, ali i stručnjakā za hrvatski jezik te pojedinaca kojima je stalo do njegovanja hrvatske kulture. Zbunjenost koju spominjem nastala je slijedom vijesti o „novoj katoličkoj Bibliji“, misleći pritom na prijevod koji je iznjedrilo ‘Hrvatsko biblijsko društvo’ (dalje: HBD). Još i prije negoli su do mene doprli upiti o tome prijevodu, meni samomu je bilo stalo do što jasnijih uvida i spoznaja u pitanjima prevođenja Svetoga pisma i ostvarivanja novoga pokušaja o kojemu sam osobno već razgovarao o određenim poteškoćama, kako s nekima od prevoditelja, tako i s jednim od urednika, prof. Božom Lujićem.
Osim toga, na ovaj me osvrt potiče i moja dvostruka služba i dužnost:
odgovornost kao biskupa i kao predsjednika Skupštine ‘Kršćanske sadašnjosti’ (dalje: KS). Ako netko u mome pisanju vidi ‘pristranost’, može ju slobodno čitati u svjetlu tih mojih služba, ali prije prosudbe i osude, bilo bi korisno pročitati nešto od ovoga što slijedi.
Nova katolička Biblija?
- Prošlih se tjedana moglo puno slušati i čitati o „novome prijevodu Biblije“, štoviše „o novoj katoličkoj Bibliji“, u izdanju ‘Hrvatskoga biblijskog društva’, odnosno u suizdanju s nakladnom kućom ‘Verbum’ iz Splita i s nakladnikom ‘Naša ognjišta’ iz Tomislavgrada. Taj su prijevod, prema podatcima u tiskanome izdanju toga prijevoda, uredili profesori: Božo Lujić (preminuo 2021.) i Mato Zovkić. U bujici slika i zvukova kojima se privlačilo pozornost, uvjeravalo i nastojalo stvoriti dojam dragocjenih otkrića i otvaranja do sada navodno neviđenih i neslućenih obzora, isticalo se: da se radi o prijevodu „na suvremeni standardni hrvatski jezik“; da prijevod „ima službena crkvena odobrenja“; da je to „potpuno novi biblijski prijevod“; da je prijevod „(prvi put) načinjen izravno s izvornih biblijskih jezika – hebrejskoga, aramejskoga i grčkoga“; da su „prevoditelji nastojali da svaki redak bude potpuno vjeran izvornom tekstu“; da su „izbjegnute zastarjele riječi i jezične konstrukcije“; da je to prijevod „koji će svi razumjeti“; da je u ‘Zagrebačkoj Bibliji’ jezik previše „uzvišen“ itd.
Tako je nastajao val za valom čudnih tvrdnja koje bi u nekome mogle usidriti mišljenje da sad konačno možemo saznati što piše u Bibliji i da smo do sada bili prilično zakinuti u razumijevanju i nedvojbeno ‘izgubljeni u prijevodu’. Kao jedan od gorkih plodova takve promidžbe, bolje rečeno, propagande, jest zbunjenost čitatelja i slušatelja, osobito vjernika katolika.
Zašto je prešućena jedna rečenica hrvatskih biskupa?
- Razlog tomu jednostavno je naći u činjenici da u toj proizvedenoj buci nije bilo moguće čuti ni pročitati samo jednu rečenicu, očito namjerno skrivanu, koja bi zapravo vrlo brzo upućenijima i manje upućenima objasnila o kakvome se prijevodu radi te da hvalospjevi ispjevani radi tko zna kakvih ciljeva nemaju utemeljenja. Ta rečenica dolazi od hrvatskih biskupa i mogu ju svi pročitati u objavljenome Priopćenju sa zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije od 6. lipnja 2024. u kojemu, između ostaloga, piše:
„Na zasjedanju su biskupi izrazili suglasnost da Hrvatsko biblijsko društvo kao svoje izdanje objavi studijski ekumenski prijevod Svetoga pisma na hrvatski govorni jezik na čijem su prijevodu radili katolički i bibličari drugih kršćanskih denominacija.“
Dakle, ne radi se o tko zna kakvim i kolikim odobrenjima, nego tek o „suglasnosti“, jer bez neke vrste suglasnosti određene biskupske konferencije, prema Zakoniku kanonskoga prava (usp. kan. 825) ništa se od prevedenih biblijskih tekstova ne bi moglo objaviti tako da objavljeno bude prepoznato kao crkveno i katoličko. Slobodno možemo reći da je ta suglasnost nužan preduvjet, conditio sine qua non, u kojemu je napisano komu se i za što daje suglasnost. Baš se tu nailazi na neugodno iznenađuje. Naime, Hrvatska biskupska konferencija jasno govori o četirima odrednicama toga prijevoda, o kojima se nije moglo ništa čuti u raznim prigodama i oblicima predstavljanja:
- a) biskupi su dali suglasnost da Hrvatsko biblijsko društvo objavi prijevod „kao svoje izdanje“, pri čemu se ne spominje suizdavanje ni suizdavači, a posebno ne privatne nakladničke kuće;
- b) suglasnost je dana za taj prijevod kao „studijski“ prijevod, bez ikakve naznake da bi on mogao biti mjerodavno korišten u: liturgiji, službenim crkvenim dokumentima, katehezi ili u pastoralu općenito;
- c) taj je prijevod prepoznat kao plod prevoditelja raznih kršćanskih denominacija, te je kao takav do određene mjere ‘ekumenski’, a ne naglašeno ‘katolički’, kako mu se običava tepati (opet bez jasnih razloga naglašavanja da je ‘katolički’), premda je sužena i odrednica ‘ekumenskoga’ jer u njemu nisu sudjelovali stručnjaci iz Istočnih Crkava;
- d) u suglasnosti Biskupske konferencije izrijekom je napisano da se radi o prijevodu na „govorni hrvatski jezik“ i nema spomena o „standardnome“ jeziku.
Naglašavam još jedanput da nije jasno zašto nigdje u predstavljanjima toga prijevoda nije spomenuta ta kratka odluka biskupā Hrvatske biskupske konferencije, nego je tek rubno umotana u interpretacije suglasnosti te ekumenskoga polazišta i naravi prijevoda, dok su obilježja studijskoga prijevoda i govorni jezik posvema prešućeni. Možda je upravo u prešućivanju i izbjegavanju te kratke obavijesti moguće tražiti uporišta za razumijevanje drugih postupaka.
Bilo kako bilo, to je dovelo do predstavljanja nečega što nije takvo kao što se predstavilo i predstavlja, pa je za očekivati da će se o tome očitovati i sama Biskupska konferencija, jer je ona jasno i javno obznanila o kakvome se prijevodu radi i za što je dala suglasnost.
Pokušaji zamjenjivanja prijevoda
- Tijekom izradbe toga prijevoda, koja je – kako govore predstavljači – trajala više od dvadeset godina, u pojedinim izjavama sudionika moglo se osjetiti ambiciju da taj prijevod postane službenim prijevodom koji bi se rabio u liturgiji, u odgojnome i u obrazovnome radu, kako u poučavanju u župi (u katehezi) tako i u školi (u nastavi vjeronauka), te u širini pastoralnoga djelovanja Crkve. Neka bude ovdje rečeno da se istodobno – ponajprije u prijateljskim razgovorima – s najavljivanjem dovršavanja toga prijevoda i sa sve učestalijim iznošenjem u javnost određenih polazišta i kriterija upozoravalo da takav prijevod ne bi mogao ostvariti najavljivane ambicije, ponekad puštane tek kao ‘probni baloni’.
Svakako je pohvalno imati nove prijevode i obogaćivati hrvatsku biblijsku kulturu sa što više ‘stručnih’, tzv. studijskih prijevoda. Tako se može dati doprinos prevođenjem svetopisamskih tekstova, na primjer, na razna narječja, na govorni/razgovorni jezik; dopustivim prilagodbama djeci i mladima olakšati pristup Božjoj riječi; imati komparativne i analitičke prijevode, ali je razborito pritom se pitati koja je svrha takvih prijevoda; ima li u hrvatskomu govornom području za nešto stvarne potrebe i postoje li opravdana sredstva za to. Uostalom, ne može se reći da u Hrvatskoj u posljednjih pedesetak godina nije bilo ili da ne postoje vrijedni prilozi i
izdanja kojima je, osobito djeci i mladima, približena Božja riječ i biblijski sadržaji. Najplodonosnije je pak da se dobar prijevod, stvaran i njegovan desetljećima i dalje poboljšava, da se u njemu mogu zrcaliti eventualne nove prevoditeljske spoznaje i nužno usklađivanje s novim kritičkim izdanjima izvornika te s razvojem jezika na koji se prevodi, ne zanemarujući nikada narav teksta.
Glede prijevoda HBD-a s pomoću raznih oblika sve se jasnije pojavljivala
drukčija nakana, a zatim ublažavala, tako da se najprije istupalo s naglaskom i na liturgijskoj uporabi, a zatim se predlagalo samo (!) „pastoralnu i katehetsku“ uporabu. Ipak, ne treba detaljno razglabati činjenicu da su ti vidici neodvojivi. Nije moguće liturgiju gledati odvojeno od pastorala (kao da ona njemu ne pripada) ili kateheze. Nemoguće je zamisliti uporabu takvoga cjelovitog prijevoda bilo gdje u pastoralu bez suodnosa s liturgijom i duhovnošću, bez utjecaja na odgajanje vjernika.
Dakle, najviše za što se moglo dobiti suglasnost jest obilježje ‘studijskoga’ prijevoda koji može poslužiti u određenim stručnim raspravama, ali i za trajno propitivanje i nužno jezično njegovanje, praćenje i usklađivanje sadašnjega službenog prijevoda.
Ispod prijevoda koji je predstavljen kao iznimno cjelovito postignuće, a iza kojega, barem nominalno, stoji Hrvatsko biblijsko društvo, očito struji nakana zamjenjivanja sadašnjega službenog prijevoda u izdanju ‘Kršćanske sadašnjosti’ nekim drugim, kako se ponavlja – ‘razumljivijim’ prijevodom. Ponegdje se moglo susresti i mišljenje da bi se u svemu mogao čitati i puno prizemnije ciljeve, svakako nedolične kada je posrijedi Božja riječ.
Nije naodmet spomenuti crkveni propis da se u pripremi prijevoda biblijskih tekstova za liturgijsku uporabu uz polazni izvorni tekst mora rabiti, kao pomoćno sredstvo, i revidirano izdanje Svetoga pisma na latinskome jeziku (Nova Vulgata), kako bi se zajamčio jedinstven i ujednačen tekst u liturgijskim slavljima Crkve (definiranje kanonskog teksta) te održala tradicija tumačenja vlastita rimskoj liturgiji, a što je nužno primjerice u slučajevima različitih inačica rukopisa ili postojanja različitih rukopisnih tradicija (usp. Uputa Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata Liturgiam authenticam, brr. 24 i 37.; također Nota o prevođenju Biblije za liturgijsku uporabu, Notitiae, 37(2001), 521-526.)
Čudni standardi jezika i prijevoda
- Pozornost je privuklo, također ostavljajući trag zbunjenosti i naglašavanje da se radi o ‘standardnome hrvatskom jeziku’, što je pojačano podnaslovom toga prijevoda: Biblija. Hrvatski standardni prijevod. Dakle, ovdje je prijevodu, ne jeziku pridan pridjev ‘standardni’, premda se u predstavljanjima redovito pojavljuje naglašavanje upravo standardnoga jezika. Uistinu zbunjujuće, jer nije uobičajeno neki prijevod zvati ‘standardnim’.
Nadalje, s punim pravom može se pitati ne očituje li se jezični ‘standard’ upravo u sadašnjemu prijevodu KS-a, znajući da je prijevod Biblije u nekome narodu temelj jezične kulture, a naš je sadašnji prijevod uistinu biser koji je brušen stoljećima (što ne znači da je brušenje završeno), s posebnom pozornošću na suvremenost u posljednjim desetljećima, i to znanjem i brigom ljudi čija imena jasno govore o visokome ‘standardu’. I ovdje je, dakle, potrebno vidjeti što se (pod)razumijeva pod pojmom ‘standard’. Iz općega uvida je jasno da standard označava neku mjeru i pravilo koji služe kao uzor, jer jamči kakvoću i ulijeva povjerenje. Standarde nalazimo u gotovo svim područjima života, od odrednica i jamstava koji se tiču raznih proizvoda do društvenoga ponašanja i poslovanja. Standard odražava stručnost, usklađenost kriterija i obveze njihova poštivanja.
Standardi su i usuglašena mjerila i obrasci određenih sadržaja. Kao takvi pripadaju i području govora, to jest olakšavanja komuniciranja među ljudima, iz čega je jasnije da se riječ ‘standard’ odnosi i na znakovlje, osobito na nacionalni stijeg, zastavu.
Etimološki gledano, ‘standard’ svoje izvorište duguje latinskomu glagolu extendere (proširivati), a zatim se preko francuskoga (estendart) povezuje s engleskom riječju ‘stand’ koja označuje: stajanje, postojanost, uporište. U tome širokom obuhvaćanju do sažetka koji daje postojanost i uporište jasno je da se i u jeziku radi o čvrstim karakteristikama jezika. To nipošto ne znači pojednostavljivanje i banalizaciju, nego posebnosti koje rese neki jezik. Stoga je upravo neugodno slušati kakvom se lakoćom u vezi s dotičnim prijevodom govori o hrvatskome ‘standardnom’ jeziku, hvaleći se da u njemu nema nekih jezičnih oblika, kao što su: aorist, imperfekt, pluskvamperfekt, futur drugi i sl. I još se netko nakon toga usudi ustvrditi da je to prijevod koji vjerno prenosi sadržaj i da će (svima) biti razumljiv.
Svatko tko se imalo bavio prevođenjem zna koliko je dragocjeno imati jezične oblike kojima na hrvatski uspijevamo prevesti izričaje drugih jezika i koliko je teško kada nam neki oblici u hrvatskome nedostaju. U Svetome pismu nalazi se raskoš jezičnih oblika; nekada su oni tanahni, iznimno razvedeni i složeni izričaji, a nekada prodorni u svojoj jednostavnosti i kratkoći. I jedni i drugi u hrvatskome prijevodu KS-a lijepo su prerečeni.
Prevoditelji koji su nam u baštinu ostavili riznicu svojih rješenja bili su svjesni bogatstva hrvatskoga jezika i znali su da naš jezik ima mogućnosti izražavanja koje nekim jezicima nedostaju. Stoga je neshvatljivo da mi koji imamo, na primjer, dragocjenost aorista, kao dobroga sredstva za izražavanje tzv. teološkoga perfekta, taj oblik odbacujemo zbog navodne „zastarjelosti“, klizeći u jezičnu plošnost, u značenjsko osiromašenje i u netočnost prijevoda.
Svjesni smo da se pokatkad nađemo u muci tražeći prikladne načine prericanja, na primjer: konjunktiva, optativa, duala i sl. Tako je i s pojedinim metaforama, obilježjima vremena u kojemu su pojedini spisi, izričaji, odnosi nastali ili su izrasli iz toga vremena pa ih je potrebno tumačiti. No, potreba tumačenja nije samo zaprjeka nego i darovanost po kojoj se razvijaju neke druge dimenzije navještaja Božje riječi i čitanja Svetoga pisma. Uostalom, tako je sa svakim tekstom, pogotovo umjetničkim, a Sveto pismo, štoviše, živa Božja riječ, to zasigurno jest. Ona, sa svom snagom performativnosti, dana je za rast u svetosti i milosti, za oplemenjivanje ljudskoga duha i radi posadašnjenja utjelovljene Riječi.
Jasno treba reći da bez uporabe određenih jezičnih oblika prijevod postaje slabijim ili se udaljava od samoga značenja teksta koji se prevodi i tada je teško govoriti o prijevodu koji bi kao takav bio vjeran izvorniku.
Neizostavna ‘poietika’
- U „Predgovoru novom prijevodu Hrvatskog biblijskog društva“ piše: „Cilj je prijevoda, dakle, da svaki redak bude za sebe preveden potpuno i točno, s tim da se rečenice nastoje oblikovati u duhu suvremenog hrvatskog standardnog jezika – pri čemu se osobito misli na to da bi korištenje rijetkih i nepoznatih riječi, neobičnih jezičnih konstrukcija i zastarjelih glagolskih vremena otežalo komunikaciju s čitateljima.“
Ta naznaka svrhe na prvi pogled djeluje privlačno, posebice to da svaki redak bude preveden potpuno i točno (zar bi ijedan prijevod trebao biti drukčiji i zar sadašnji nije takav?), ali „potpuno i točno“ ne znači oduzeti mu snagu bogatstva riječi u cjelini koja ne stane u nejasnoće o tome što su: ‘standard’, ‘zastarjela glagolska vremena’, a onda i ‘komunikacija’, vjerojatno misleći na neku ‘razumljivost’.
Namjerno pišem „neku razumljivost“, jer što je razumljivo u prijevodu u kojemu se odstupa od nekih jezičnih oblika koji su nužni za razumijevanje sadržaja? I ne samo to. Odstupajući od ritma, od zvučnosti, od melodije jezika dolazi se do slabljenja poietičnosti (poiesis), one ‘poetike’ koja i kakva stvarateljska i stvaralačka Božja riječ (davar) jest i što ostaje. Treba li reći nešto drugo doli ponoviti stihove Petra Preradovića o jeziku koji „zuji, zveči, zvoni, zvuči, / šumi, grmi, tutnji, huči“, ili pak o drugim jezicima koji: „Nijesu srcu sladost medna, / Nit su duhu krilna sila, / Niti bukte kroz sva bila / Ko što njeg’va rječca jedna!“ (Jezik roda moga)?
O jeziku koji nije samo traženje sukladnosti riječi, nego onaj jezik, kako piše Tin Ujević, koji se uz trud usvaja, koji vodi i tamo gdje nismo bili, kojega glas u nama žubori, „uzdignut nad zipkom i nad grobom“, ona „riječ koja žeže“.
Iz prijevoda Biblije i njegovih plodova nicali su predivni izrijeci o hrvatskome jeziku puni Riječi. Znajući da nema savršenoga prijevoda, jer čovjeku Božja riječ ostaje trajno neizrecivom, izrečenom jedino Isusom Kristom.
(Svršetak u sljedećem broju)
U Zagrebu, 27. prosinca 2025. na blagdan sv. Ivana, apostola i evanđelista
