Pisao je o Vojnoviću, Krleži, Shakespeareu, Lessingu, Držiću…
Zašto se premalo spominje velikan hrvatske kulture Branko Gavella (Zagreb. 28. VII. 1885. – Zagreb, 8. IV. 1962.), koji je po očevoj liniji grčkoga (cincarskog?) podrijetla, dok je obitelj majke Ane Kotur iz Like također bila pravoslavna. Prerano preminuli ujak Dušan Kotur (1853.-1878.) bio je pravoslavni pravaš koji je bio vrlo književno nadaren i družio se s budućim velikanima hrvatske kulture, pa tako i s Ivom i Lujom Vojnovićem.
O Gavelli i njegovoj ulozi u hrvatskom glumištu ne treba trošiti riječi, samo ćemo spomenuti odnos prema Krleži i Begoviću, ulogu u Dubrovačkim ljetnim igrama i rad na oživljavanju naših starih dramskih tekstova.
Gavella piše 1929. impresije o putu u SSSR što mu donosi zabranu rada u državnoj službi dokinutu tek 1939. godine. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata režira u Zagrebu i Sarajevu (Držićev “Dundo Maroje” u Sarajevu 1942. godine. U inozemstvu se dohvatio uredništva na hrvatskom radiju (krugoval) u Beču, pa 1944. našao zaklon u češkom kazalištu. U Zagreb se vraća tek 1947. godine.
Od njegovih članaka izdvajam one o Vojnoviću, te Krleži, Shakespeareu, Lessingu i Držiću.
Vojnovićev opis
Gavellin stil je izvrstan, kao dobar dirigent, general i nogometni sudac.
Koliko je on utjecao na Krležu i (ili) Krleža na njega zanimljivo je pitanje koje ćemo u drugom članku raščlaniti.
U članku složenoga naziva: “Što mislim da znam i što ne znam o Ivu Vojnoviću?” iz 1957. godine nalazim dobrog psihološkog i povijesnog materijala. Ističe da su vrlo rijetki Ivovi portreti koji bi bili likovno uspjeli i vjerni prikazi. Ističe da bista što su je lani otkrili u Dubrovniku (1956.?) nema nikakve sličnosti. Razlog nalazi u grotesknosti njegova fizičkog izgleda: “malen, nezgrapan, s nerazmjerno kratkim nogama i izbočenim donjim dijelom tijela, glave nerazmjerno spljoštene, neizmjerno uzanog, a visoko izbočenog čela; napupčene a izbočene donje usnice; glas mu je bio sličan sordiniranoj trompeti, oko maleno, kao uslikano u to lice, ali zato neobično živo i izražajno, a usprkos patkastom hodu s jako na van izvinutim stopalima, neobično živ i elegantan u svojim pokretima, veoma šarmantan u svom nastupanju, tako da je tim svoju okolinu toliko osvajao te je njegov izgled na neki čudan način dobivao naročit šarm.”
Toliko “apartan”, a istodobno aristokratičan i šarmantan Ivo je često bio žrtva kritika i ogovaranja “iza leđa”, čega ni on, na uljuđen, simpatičan i duhovito umjeren način nije bio lišen. Dapače.
“Upravo djetinje naivno nije shvaćao “građanski” fatalnu ozbiljnost posljedica nekih njegovih životnih koraka. To je iskupljivao dubokom ozbiljnošću, koja je u sebi gajila uvjerenje da ima nešto u životu što je mnogo važnije od tih građanskih sitnica. U tom je smislu bilo u njemu zaista pravog, suštinskog aristokratizma. Uz to on je umio nekako prirođeno otmjeno, a nikad prepotentno, prelaziti preko svih tih osuda koje su plazile oko njega…”
Društveni šarmer i kozer
Tek kasnije je Gavella shvatio “koliko je taj društveni šarmer i kozer Vojnović bio u svojoj srži duboko osamljen, jadan i tužan, i to baš zbog toga što je u sebi osjećao jaz između naslućenog životnog smisla i sitneži dnevnog zbivanja…”
Svijest o tom jazu je bila zapravo duboki pokretač njegove umjetničke stvaralačke žudnje. Tu se uplićem (T.T.) i pitam koliko umjetnici često nose neki kompleks ili ranu ili fizički hendikep, kao Leopardi i D’Annunzio (1863.-1938.). Koliko je bilo i u tihom i pitomom Vojnoviću danuncijevštine?
Gavella spominje Vojnovića kao književnog Wunderkinda (čuda od djeteta), profesionalnog književnika, ali i osobu koja je teško, dugo i mučno stvarala, te da se “u svom stvaranju ne zadovoljava jeftinim književnikovanjem, već … mukotrpnom otkrivanju duboke, u njemu skrivene tajne životnog smisla.”
Ponekad simboli su se snizili do dekorativnih slika, često posuđenih iz jeftine i površne povijesti ili Biblije.
Kod Vojnovića je istaknuta katolička religioznost! “Nije bilo lako u ondašnjem pomodnom liberalizmu našega društva biti vjernim katolikom. Značilo je to neku izoliranost i izloženost kritičko ironičkom promatranju.” Otac Kosto bio je profesor kanonskog (crkvenog) prava u Zagrebu, mnogostruko povezan s biskupom Strossmayerom.
Još više, kazao bih (T.T.) s vođom dalmatinskih narodnjaka don Mihovilom Pavlinovićem o čemu vidjeti kod Miroslava Žeželja “Gospar Ivo”, te moje natuknice u članku o Vojnoviću i don Pavlinoviću u Dubrovačkim horizontima.
Po Gavelli je Vojnovićeva sveza sa Zagrebom, koju je on rado stavljao u drugi plan, bila presudna za formiranjem njegovog čovječjeg i književnog lika.
Veli Gavella: “Govorim tu o pojavama koje su mi po vlastitoj obiteljskoj tradiciji duboko zašle u krv, pa su mi bliže u svom najintimnijem doživljajnom aspektu.” Tu je iz prve ruke mogao doznati o braći Vojnović, njihovim prvim životnim koracima i okolini koju su činili Dušan Kotur (1853.-1878.), zet Koturovih Ivica Vončina (tj. Ivan, 1827.-1885.) koji ih je skrenuo na pravaštvo, Rikard Jorgovanić (Fidler, pjesnik i feljtonist, 1853.-1880.), Aurel pl. Halper od Sigeta (1849. ili 1853.-1873.). Bio je to Zagreb sedamdesetih XIX. stoljeća, Zagreb Mažuranića, Starčevića, Strossmayera, F. Račkoga, F. Markovića.
