Matijevićevo slikarstvo je osobni dnevnik emocija, promišljanja i radoznalosti intelekta
Pjesnik malih stvari. Šarenila života. Kao sveti Frano koji propovijeda pticama, “maže, trlja, brlja, premazuje Bogu zahvalan ( i na terapiji !), srećica mala ali slatka.” “Kreativno se zahvaliti na bilo koji način velika je milost”, to je njegova riječ. Ne kažem da je Srećko Matijević (1960.-2024.) bio svetac, ali tolika zahvalnost i poniznost je osobina zreloga katolika, stoičke mudrosti i jednostavnosti (ne siromaštva) duha!
Što znam o njemu. Malo, strahovito malo, da je obitelj smućena Drugim svjetskim ratom, kao i tolike hrvatske obitelji, da je slikarstvo zavolio i učio kod mojega oca Josipa, da mu je poznati dirigent, povratnik iz Novog Zelanda, Antun Poljanić, dugogodišnji prijatelj.
I što me bilo briga raspitivati se za rane i udarce sudbine (kasnije sam doznao da je sudionik Domovinskoga rata), Srećko je bio ugodan, radostan, jednostavan, skroman, pobožan, dobar i kao otac (duhovni) i kao muž, skroman i nazbilj u bespućima povijesne (neo)zbiljnosti.
Autorica kataloga izložbe Maris Šišević dobro citira Krležu “Čovjek ne živi samo od onoga što jest, nego od onoga čega se sjeća”. Reminiscencije, fragmenti, ali i neizrečena misao o duhu koji je iznad kruha, vode i materije. Šišević ističe da je Matijevićevo slikarstvo osobni dnevnik emocija, promišljanja i radoznalosti intelekta (kaže Šišević odisejske). Ona ističe da je Srećko odrastao uz Grad kao svoj najraniji atelier, i da mu se uvijek vraća. Dobro uočava da opus umjetnika nije stilski i kvalitativno ujednačen (Bogu hvala, ponekad i veliki Homer drijema).
Sam Matijević bilježi 13. X. 2020.: “Stalno pronalazim neke premosnice da sačuvam ljubav prema svome Gradu i stečevinama koje Grad čine gradom, međutim stjeran uz zid uz pomoć ovog šizofrenog vremena (svako vrijeme je herodsko i saturnovsko, Srećko, op. T.T.) i gubitka svake kontrole ljudi i događanja, polagano ali sigurno dižem bijelu zastavu (čistoće i duše, op. T.T.), dolaze nova vremena… još gora od ovih danas. Strašni sud…”
Straha nisam nikada kod Srećka osjetio. Njegovi crteži odaju bogatstvo poznavanja modernih umjetnika (Duffy, Kirchener, Chagall, Piccasso, Matisse), ali i jednu smionost, originalnost i gotovo humoristički nerv u sažetoj konstrukciji.
Teme variraju od Grada, životinja, aktova do kristoloških tema. Neke slike su dobro izvagan kolorizam i solidna kompozicija, druge su kakofonične i ustreptalog nerva, Krist Kralj na tovaru sa lila pozadinom, zatim autoportret (kao Rouault), sa tim velikim dubokim očima zagledanim u vječnost… Očima vjere. S neba rosi mir.
