Šah je šport u kojem Židovi briljiraju
Prava poslastica mi je dopala ruku, tj. knjiga Rime Greenhill “Shakespeare, Elizabeth and Ivan” iz 2023. godine u kojoj se opisuje napor engleske kraljice da uspostavi stratešku trgovinu s Rusima Ivana IV. Groznoga. Što nas tu sve može zanimati? Odbojnost Engleza prema Rusima koje (po jutru se dan poznaje) smatraju medvjedastim, azijatski okrutnim (Ivan je zaslužio svoj nadimak) praznovjerno vjernim (ističu Englezi da većina ljudi ne zna temelje vjere poput osnovnih molitava i deset zapovijedi, ali u svakoj prigodi kažu Gospodine, pomiluj nas!).
Tragikomični obrati politike i Muskovitske kompanije engleske u Rusiji našli su odraza u Shakespeareovom komadu “Love`s Labours Lost” u kojem se naizgled radi o muško ženskim odnosima kroz krabuljnu igru, ali upućen čovjek prepoznaje detaljne i suptilne poruke o francusko-engleskim odnosima (Henrik IV.) i ruskim prilikama. Vjeruje se da je komad hermeneutički (odnosno enigmatski, gotovo šifriran) te sa svojom temom i igrom riječi i značenja rađen za visokoobrazovanu dvorsku i trgovačku publiku. Komično je što ostarjeli Ivan IV. (u praksi poligamist) snubi Elizabethu koja ga vješto izigrava, pa tako izmišlja i za neku Mary Hastings koja je na kraju bila kandidat za ženidbu s Ivanom ali ima ospice. Drugi put plaši ruskoga poslanika s epidemijom (i onda je ženijalna kruna rabila Coronu), treći put ga vodi u lov, protiv njegove volje…
Ivan IV. Grozni nas podsjeća na staroga Karamazova od Dostojevskoga, njegov sin Fjodor Ivanovič (1557.-1598.) čista je suprotnost raskalašenom, ambicioznom, lakrdijaškom i okrutnom ocu, samostanski tip.
Tu su još dva sina, carević Ivan Ivanovič (1554. – 1581.), kojega je otac ubio udarcem palice (i otišao zakratko u samostan nakon toga), i Dimitrij koji je umro još dječakom, ali surove naravi.
Hvalisavi vojnik
Lako je u Ivanu IV. i djeci prepoznati Karamazove od Dostojevskoga, ali teško shvatiti zašto je Dostojevski carist.
Karamazov (crnorizac?) je vjerojatno asocijacija na masona Karamzina Nikolaja Mihajloviča (1766.-1826.), prozapadnog književnika i povjesničara.
O gospođi Greenhill znam da je rođena u Vilniusu te da je od 1991. na Stanfordu. Više o tomu zna knez od Porporele Marc van Blumen koji mi je dao knjigu.
Podsjetimo da je lik Braggarta (hvalisavi vojnik, zapravo Ivan IV.) Shakespeare pretvorio u don Adriana (!) Armada nakon poraza španjolske Armade od engleske flote 1588. godine. Uvijek je riječ o igri elite i o različitostima mentaliteta. Europska elita se razbila u Ukrajinskom ratu, načela u zelenoj tranziciji, emigraciji, koroni, birokratiziranosti dostojnoj Filipa II.
Amerika s demokratima bila je na istom putu dok se nije dogodio Donald Trump i ustanovio da postoje muško i žensko i da su interesi Amerike i njenih građana na prvom mjestu. I tako Europa zavisi o američkom oružju, tržištu, energentima. Osim toga njeni istočni dijelovi i Italija “šijaju”, dočim Englezi su otplovili u izolaciju, a Francuzi i Nijemci se ne će znati dogovoriti.
Židovi kroz povijest
Što sa Židovima? Velika je pogrješka taj daroviti narod shvaćati kao monolit, Židovi su u rasponu od Einsteina do Epsteina poznati kao odvjetnici, književnici, liječnici, psiholozi, znanstvenici, trgovci, bankari, buntovnici, obrtnici, draguljari, političari, svećenici… Postoje Židovi koji su vjerski fanatici, ateisti, liberali, renegati (odmetnici, oni koji su se prevjerili), komunisti, kozmopoliti. Sjajan primjer u Hrvatskoj je obitelj Josipa Franka koji su s potomcima bili žestoki Hrvati. Još bolji primjer je obitelj Hebrang. Andrija stariji je bio rodom Austro Ugar (otac njemačko-austrijskog, majka mađarsko-hrvatskog podrijetla), ali tvrdi Hrvat i uvjereni komunist. Sa suprugom Olgom koja je hebrejskoga roda ima sina liječnika koji je uživao veliko povjerenje pokojnoga prvog hrvatskog predsjednika.
Doktor Andrija Hebrang mlađi je stajao i stoji čvrsto na hrvatskim pozicijama.
Preskočimo Apostole, Freuda, Viktora Frankla, Naphtali Frankela, Annu Frank, Bergsona, Hannu Arendt, Salingera, Leopolda Berchtolda, Sonina, Disraelija, L. Horea Belishu, G. Lukacsa, par Rosenberg, Erika Eriksona, Srđana Jakšića, Kafku pa i Roberta Fishera kojemu je otac Paul Nemenyi bio genijalan fizičar.
Da, šah je šport u kojem Židovi briljiraju.
Zanimljiv je Stefan Zweig (Beč, tj. Wien 1881. – Petropolis brazilski 1942.) sjajan pisac koji se osjećao prvenstveno kao Bečanin i Europejac. U Koruškoj se ne bi dobro osjećao, on je čovjek bečke kavane, muzeja i knjižnice. Pripadao je organski njemačkom jeziku i pored divnih djela ostavio je “Šahovsku novelu” koja nas sjeća sukoba giganta (oba Židovi) Zukertorta (1842.-1888.) i Steinitza (1836.-1900.), romantike i strojnoga uma. Nije neobično što je glavni junak Šahovske novele podunavski Srbin. Zapravo kao i poraz Zukertorta tako i smrt Franza Ferdinanda u Sarajevu je ujedno smrt belle epoque i Austro-Ugarske, ulazak u doba mase i barbarstva.
Što će donijeti novo doba? Hoće li se u Hrvatskoj, BiH i Srbiji naseliti budisti i Hindusi, ili Ukrajinci, ili Afrikanci (kako bi htjela gospođa Šuica), ili Kinezi?
Hoće li trajno ostati, koji će njihov identitet biti? Hoće li europske države moći i znati surađivati? Hoće li Iran, Turska, Egipat, Irak i Iran surađivati? Što će biti s Paštunima, Palestincima, Kurdima, Kabilima, Koptima, Jezidima, Baludžistancima, tj. velikim idejama i malim narodima? Kako će funkcionirati multipolarni svijet? Vidjet ćemo vrlo brzo. Sve je to ionako prolazno.
