Don Mihovil Pavlinović rano je prozrio namjeru srbijanske politike da sijući jugoslavenstvo žanje velikosrpstvo
Lijep je posao napravila Nada Beritić (1921.-1996.) izdavši u Arhivskom vjesniku vol. 3, br. 1, 1960. djelo “Iz korespondencije Nike Velikog Pucića”. Završila je romanistiku 1949. u Zagrebu. Bila ravnateljica Naučne biblioteke u Zadru (1961.-1982.), radila kao arhivist u Dubrovniku i Zadru. Bavila se temama iz književnosti i kulture, uglavnom starog Dubrovnika.
Niko “Veliki” Pucić (1820.-1883.) zalagao se kao narodnjak za ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom. Zalagao se za sjedinjenje kod cara u Beču osobno, Bio potpredsjednikom Dalmatinskoga sabora, pokrenuo časopise “Avvenire” i “Zabavnik narodne štionice dubrovačke za godinu 1867.”
O njemu i bratu mu Orsatu (Medo Pucić, 1821.-1882.) pisao sam već u Hrvatskom Fokusu. Valaj dodati da je gosparu Niku hrvatski jezik šepav, dočim se u talijanskom snalazi kao riba u vodi. Školovanje, kultura i literatura su učinili da su naši narodnjaci čak i međusobno komunicirali na talijanskom, i izdavali časopise na istom jeziku. (Avvenire, Il Nazionale itd.)
Slično je bilo s njemačkim u banskoj Hrvatskoj. Baldo Bogišić (pisao se Valtazarj po ruski, 1834.-1908. napisao zakonik za Crnu Goru, predavao pravo u Odesi, doktor filozofije i prava, veliki slavenofil i bibliofil. Iako se osjećao Srbinom, smatrao Srbe i Hrvate istim narodom, op. T.T.).
Rijeka Dubrovačka 24. XII. 1878.
Stjepan Mitrov Ljubiša
Niko Veliki Pucić Baltazaru Bogišiću o Ljubiši (Stjepan Mitrov, Budva, 1824. – Beč, 1878., književnik, kasnije žestoki Srbin) i Lapenni (Luigi, Sinj 1825.- 1891., bio za austonomiju Dalmacije, podržavao bečki centralizam. Otac iz Trogira korijena iz Barija u južnoj Italiji, majka Gazzari sa Hvara, starinom iz Lombardije, op. T.T.) te o situaciji u Dalmaciji i Austriji… Istina je, žali Bože, da je siromah Stjepan Mitrov dospio strići s’ušima. Ukopali su ga u Beču, gje se je prestavio od sušice — tisi gallopante — On i Lapena bil i su typi (tipovi) pučanstva ove naše državice, kakovu je u posljednjeh šeset (šezdeset) godina Austria načinila. U nas neima ni plemstva, ni bourgeoisie, li smislu francesomu (francuskome). Samo dva življa, dvije stihije živu = činovnici = i — seljani — od prvieh je primjer Lapena, od drugieh pokojnik. Oba lukavi, oba drzoviti, oba pohlepni na korist, oba plodi prama stariješinam, oba bez ikakva čustva čudnorednoga, no ipak ne zli ljudi. Ljubiša mi je lago i varo mene kako sve ostale, no sasvim tiem ne mogah se čuvati da ne čutim nekakvu simpatiju za njega. Nije bio prosto, obće, čeljade. Vidi se po njegoviem pismima: — Le style c’est l’homme — veli Buffon, i, za isto, njegove stvari izdane čitaju se rado, što našijem prozaturima (proznim piscima) u rijedko se dogagja. I sami idiotismi bokeljski tamo i amo po njegovoj prozi posijani začinjaju je i davaju joj nekakav slast narodnji.
Čini mi se, da on u književnosti srpskoj zauzimlje ono mjesto što Celini i Firenzuola u prozi i književnosti talianskoj. Pokojnik je svojom radnjom političkom stekô ogromno blago, no za igrati onaku rolu, kakvu je on igrao, imao je i dijeliti. Jest dobio, ali jest i trošio. Ja ipak cijenim da je učinio hlad poda se, i da nije ostavio ženu i djecu bez kruha. Bog da prosti Kostreš arambaši!!!
Don Mihovil Pavlinović
Kad smo o Ljubiši u riječi, da te pitam, jesu l i ti gje pali u ruke = Hrvatski razgovori = njegovog protivnika Dum Mihovila Pavlinovića? (1831.-1887.). Vođa narodnjaka u Dalmaciji, human i uzoran karakter, dobar stilist i genijalan političar koji je rano prozrio namjeru srbijanske politike da sijući jugoslavenstvo žanje velikosrpstvo, op. T.T.)
Strašno djelo,- pravi libello incendiario proti srbstvu, toliko da je c. kr. (cesarsko kraljevska) vlada kupila čitavu ediciju truda ovega Katuna (seoske općine, riječ ima ilirsko albanski korijen i asocira na dalmatinsku Zagoru, ali i na iskrivljeno po dubrovački ime slavnog Rimljanina Katona) Dalmatinskoga — Ah preti (svećenici) preti preti! Dobro ti ja izgliboh i izbavio se iz smrdeće politike Dalmatinske. Nije druge za živjet u Dubrovniku mirno, nego bavit se o maslinama. Al i i masline, koje su se ovega ljeta ukazale u najlješvu vidu, izdale su. To jest oluje i daždi, kakvieh ne spominju stari ljudi, razoriše megje, otvoreše i odnesoše plod sa stabara, i oteše nam dohodak, tako da sam ti s’ove strane sasvim suh, a Gospar Pero Zore, Genius loci u Captatu, ne samo što mi ne šalje ni novčića od Konavljana, da pač e ne dostojise odpisati na moje knjige…(vrag u nevolji jede muhe, veliki gospari sada ovise o urodu maslina, da im kmeti podaju postotak, op. T.T.).
Jugo-slavjani u Dalmaciji
Ništa te ne pitam o politici. Čuo sam (nečitam bo gazete/novine/) da se je Andraši (Andrassy Gyula, 1823.-1890-, mađarski političar) izrazio ne znam pred kome zboru, Delegaciji ali Reichsratu = da je uzeće Bosne i Hercegovine bilo uzrokovano od sumnje nebili te države pale u ruke Srbije ili Crne Gore, koje bi mogle napastiti na Dalmaciju. U obranu dakle Dalmacije se je dogodila ova okupacija koja će dospjeti po što Turci plate troškove, i tad će im se – ove dvije države vratiti = Lijepo za isto! ufam izza ovoga izjasijenja da će jugo-slavjani, ako nijesu sasvim živine (kako mi se čini da jesu) steći jednom prave i bistre pojme o simpatiji Austrije prama njima. Ima lijepa i vatrena pjesma Nika Gradića u posljednome Slavjencu (časopis Slovinac) pod naslovom Nikšina molitva, u kojom su nekolike istine poetično ali i slobodno i čisto kazane…
Nikša Gradić (1824.-1894), plemić dubrovački, pravnik, osrednji pjesnik i zanimljiv političar. Bio za Srbe, ali protivnik ruske ekspanzije. Pisao i protiv marksizma. Bio za zajedništvo južnih Slavena, ali protiv sjedinjenja Dalmacije sa Hrvatskom. Prve pjesme pisao na talijanskom. Čudnovati kljunaš
