Starčević je bio više filozof-prorok, koji je propovijedao vjeru u samostalnu hrvatsku državu kao religiozno načelo i mogao je čekati na povoljnije međunarodne prilike u kojima bi Monarhija propala
Ante Starčević i Euguen Kvaternik, koji se 1867. vratio u Hrvatsku, uz prešutnu podršku Rauchova režima kritizirali su Narodnu stranku krajem 1860-ih i početkom 1870-ih godina. Smatrali su da su narodnjaci Hrvatsku „prodali“ najprije Nijemcima, a zatim Mađarima, no imali su vrlo malu podršku građanstva.
Starčevićeve ideje o samostalnoj Hrvatskoj, koja je povezana samo personalnom unijom s Austrijom i Ugarskom, mogle su oduševljavati mladež, ali nisu bile politički realne.
Starčević je bio više filozof-prorok, koji je propovijedao vjeru u samostalnu hrvatsku državu kao religiozno načelo i mogao je čekati na povoljnije međunarodne prilike u kojima bi Monarhija propala.
U to su vrijeme pravaši velike nade polagali u Francusku Napoleona III., nadajući se da bi ona mogla doprinijeti oslobađanju Hrvatske, ali te su nade nestale nakon francuskog poraza u ratu protiv Pruske 1870.
U listopadu 1871. Eugen Kvaternik pokušao je podići bunu protiv Austrije u Slunjskoj pukovniji (Rakovička buna), ali njegov pokušaj, koji je imao za cilj stvaranje samostalne hrvatske države, nije naišao na veći odaziv kod stanovništva. Većina njegovih pristaša brzo se razbježala na vijest o dolasku carskih postrojbi, a Kvaternik i još neki njegovi suradnici su ubijeni. Kvaternikova smrt značila je privremeni prekid uspona pravaške grupacije oko Ante Starčevića. No taj sporadični događaj, koji će kasnija pravaška tradicija pretvoriti u legendarni ustanak, nije imao važniji utjecaj na osnovni tijek političkih zbivanja u Hrvatskoj.
Korumpirani Rauchov režim
Režim Levina Raucha bio je otpočetka slab i korumpiran, bez podrške većeg dijela građanstva. Rauch je morao odstupiti s banskog položaja zbog jedne afere.
Potpomognuta austrijskim vojnim krugovima Narodna je stranka brzo povratila politički utjecaj i na izborima 1871. pobijedila unioniste. Tada je još Narodna stranka odbijala dualizam i Nagodbu iz 1868., ali ubrzo ih je, pod višestrukim političkim pritiskom, morala priznati i ograničiti se tek na nastojanje oko manje revizije Nagodbe. Usto, morala je, prije pregovora s mađarskom vladom, kooptirati dio umjerenih unionista.
Revizija Nagodbe 1873. donijela je tek manje izmjene – godišnja paušalna svota zamijenjena je tangentom od 45 % svih prihoda koji ostaju Hrvatskoj – jer nije osigurala nezavisnost hrvatske izvršne vlasti i financija od Mađarske.
Strossmayer se nakon toga definitivno distancirao od stranačke politike i prestao je dolaziti u Hrvatski sabor, iako je financijski i dalje podupirao pojedine političke i kulturne organizacije. To je bio, usprkos formalnom dolasku na vlast, slom glavnih ciljeva vodstva Narodne stranke, koja nije uspjela osigurati ni državnu autonomiju, ni teritorijalnu cjelovitost Hrvatske. Moralo se odustati i od autonomije banskog položaja, jer će svi idući banovi biti ne samo ovisni o mađarskoj vladi već i nezavisni od formalno većinske stranke u Hrvatskom saboru.
Ban Ivan Mažuranić
Nakon što je Sabor prihvatio reviziju Nagodbe, banom je krajem rujna 1873. imenovan Ivan Mažuranić, dosljedni liberal, pravnik s bogatim iskustvom obnašanja najviših upravnih službi, prvi i posljednji „sin građanskog roda“ na banskoj stolici do 1918. godine. Za vrijeme njegova banovanja (1873.-1880.) provedene su značajne upravne, kulturne, školske i ekonomske reforme. Provedeno je odvajanje uprave od sudstva, doneseni su zakon o tisku i slobodi okupljanja, regulirana je ograničena dioba zadruga, osnovano je Zagrebačko sveučilište s trima fakultetima (filozofskim, pravnim i teološkim), doneseni su zakoni o pučkim školama i preparandijama s obaveznim četverogodišnjim školovanjem itd.
Daljnje modernizacijske reforme zakočila je mađarska vlada, koja je nastojala – i do 1918. uglavnom uspijevala – očuvati podložnost Hrvatske.
Mažuranića mijenja Ladislav Pejačević
Zbog neuspjeha osiguranja veće financijske autonomije i odugovlačenja s razvojačenjem Vojne krajine Mažuranić je 1880. morao odstupiti, a zamijenio ga je grof Ladislav Pejačević, za čijeg je banovanja konačno dovršeno priključenje Vojne krajine Banskoj Hrvatskoj i uvođenje redovnog županijskog sustava u bivšim regimentama (na slici). Pejačević je s Narodnom strankom nastavio voditi politiku popuštanja prema mađarskoj vladi, primjerice uveo je tečaj za učenje mađarskog jezika u financijskoj službi unutar Hrvatske.
Ta je politika 1880. dovela do raskola unutar Narodne stranke, odnosno do odvajanja grupe pod imenom „Neodvisna narodna stranka“, koja se pod vodstvom Matije Mrazovića načelno zalagala za financijsku i izvršnu neovisnost Hrvatske od mađarske vlade, a kratkoročno za puno poštovanje Nagodbe.
Neodvisna narodna stranka okupljala je 1880-ih i 1890-ih uglavnom građansku inteligenciju i neke svećenike (Kosto Vojnović, Fran Vrbanić, Franjo Rački, Tadija Smičiklas itd.), a u tadašnjoj javnosti smatrana je „Strossmayerovom strankom“.
Neodvišnjaci su povremeno nakon 1885. surađivali s Centrumom (Stranka saborskog središta), koji je okupljao pripadnike bogatijeg građanstva i krupnog plemstva na temelju programa „čistoće Nagodbe“, ali veći utjecaj nisu ostvarili.
Znatno popularnija bila je Stranka prava, koja se 1880-ih deklarativno suprotstavljala dualističkom poretku i povremeno, posebno u istupima njezina vođe Ante Starčevića, isticala pravo hrvatskog naroda na samostalnu državu.
Starčević je dosljedno zastupao politički nerealno uvjerenje da je Hrvatska samostalna država, koja može pregovarati samo s kraljem.
Od kraja 1870-ih godina u Banskoj Hrvatskoj dolazi do sve jačih hrvatsko-srpskih razmirica.
(Tomislav Markus)
