Zalagao se kao narodnjak za ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom
Ponavljam osnovne podatke iz Hrvatskoga fokusa o Nadi Beritić i Niki Velikom Puciću. Nada Beritić (1921.-1996.) izdala u Arhivskom vjesniku vol. 3, br. 1, 1960. djelo “Iz korespondencije Nike Velikog Pucića”. Završila je romanistiku 1949. u Zagrebu. Bila ravnateljica „Naučne biblioteke“ u Zadru (1961.-1982.), radila kao arhivist u Dubrovniku i Zadru. Bavila se temama iz književnosti i kulture, uglavnom starog Dubrovnika.
Narodnjak koji se zalagao za ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom
Niko ‘Veliki’ Pucić (1820.-1883.) zalagao se kao narodnjak za ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom. »Zalagao se za sjedinjenje kod cara u Beču osobno, Bio potpredsjednikom Dalmatinskoga sabora, pokrenuo časopise “Avvenire” i “Zabavnik narodne štionice dubrovačke za godinu 1867.”
Dubrovnik, 10. V. 1867. Niko Veliki Pucić razlaže Franji Račkom svoje misli o sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom. Naš opći prijatelj Pavlinović (Mihovil, bistri i poduzetni vođa Narodne stranke u Dalmaciji) biće Vi (Vam) kazao, kako smo mi ostavili sasvim razboru poglavica narodne stranke služiti se s’adresom poslanom Vi od mene, na ime manjine Sabora Dalmatinskoga. No krizis, kroz koju prolazi naš na rod, tako je ozbiljna i plodna čudnih posljednica, da uzimjem si slobodu progovorit koju, ma baš ukazao se i dosadijiv. Vi će te se spominjati, da ja, (18) 61 godine, držao samo s’pomoćju Magjara mogu Hrvati dočepati se Dalmacije i dostignuti svoju cjelokupnost, i u toj točki nijesam se slagao n i s’Vami, ni s’Nj. Pre. Biskupom Djakovačkijem. (Strossmayerom) Ja sam vazda razložio na ovemu temelju; da najperva misao naša mora biti prekinuti one svezke, koje nas dijelu i cijepaju, i postići sjedinjenje. Kad budemo sastaviti jedno tjelo, ka d se naš a slavjanska krv bude slobodno liti po svijem živcima tega tijela,” tad ćemo postati jaki i krepki, i moć otvoreno kazat svijetu naša prava, naše zahtjeve. Ali doklegod budemo slabi i razkomadani uvjek ćemo biti predmet poruga’ i činiti će od nas komediju, kako danas čine. Politika ište da se u zgodno vrijeme štogod od prava’ popusti, za moć poslije dobiti puno više. A vrijeme leti i valja sobom carstva i gradove. Kad je la Chambre de Paris osudio Louisa-Napoleona na tamnicu a perpétuité, (na vječnost, tj.zauvijek) on je pitao bilježnika koji mu je čitao osudu = Combien dure la perpétuit é en France? (koliko traje zauvijek u Francuskoj?) Ako ona traje kratko u Franci(uskoj) doista ne traje ga dugo ni u Austriji.
Povjestnica ovijeh 20 godina to nas uči. Ako sad po putu Magjara (koji baš u ovi mig tvore sunce i kišu u Austriji) /kao Bog Jupiter, op. T.T./ Hrvati i Dalmatinci mogu se spojiti u jedno tjelo, pod krunom Svetoga Stjepana, ter ako za tu službu Magjari budu pitali od Hrvata da podpušte štogod od onijeh prava, koja ipak više imadu in potentia (u mogućnosti) nego in actu (djelotvorno), moje je pokorno mnjenje, da Hrvati ih budu zadovoljiti. Živalj slavjanski u zemljami podložnijem kruni Svetoga Stjepana tako je uzrasto, da se već ne plaši pogibelji od strane Magjara, koji, ni po broju, ni po razvitku, ni po okolnostima ne mogu se s’nama ravnati. Ja bi, dakle, svijetovao (ne uzmite mi u grieh riječ) da se pogodite s’ Magjarima (i kroz kakvu žertvu) kad bi Magjarsko Ministarstvo moglo dobiti za Vas, od Nj. Vel. našega milostivoga Vladara, Dalmaciju. Ta bi odluka hasnila puno sjajnoj dinastiji, erbo (jer) ovaj živalj Italianski, ovako razjaren, ovako uzbujan kod nas, jest prava — têt e de pont (mostobran)= neprijatelja Austrije na Istok. Povjestnica nas uči kako Taliani, pošto postanu jaki, težu na ovu obalu Adrije. To su činili Rimljani, to Napulitanci, to Mlečići. A nije dvojbe da u Italiji ima toliko sredstava za dostignuti do stepeni velevlasti, pošto se financija stavi u red, koja, ako ne danas, sutra staviti će se u red.
Al i je golema nesreća, da oko prijestolja više nema valjanieh ljudi. Kad bi magjarsko ministarstvo razumjelo korist našega dvora i sve države, ono bi moglo dovestiti Nj. Vel. da ukine sve prepone što se priječe našijem zahtjevam i pravami našijem. To bi bilo puno spasonosnije za naš u stvar, nego čamiti za kakvu kombinaciju, od koje u našoj ruci neimamo nikakvoga traka = Dixi et salvavi animam meam =. Ja se podpuno uzdam u Vaše prijateljstvo, poštovani gospodine, i držim da će te V i prostiti uzetu slobodu, ter je pripisati onemu čuvstvu domoljublja, koga ste Vi izgled, ali koga i ja gojim u srcu…”
Biskup Strossmayer i Mađari
Zapravo je biskup Strossmayer propustio nagoditi se sa Mađarima, a Mađari su radije htjeli vrapca u ruci (bansku Hrvatsku i Rijeku) negoli goluba na grani (Dalmaciju). Dalmacija i Istar strateški su zanimale Austriju koja je tek nakon bitke kod Visa shvativši opasnost od Italije počela “tolerirati” hrvatstvo Dalmacije, smanjivši izborni cenzus za siromašne građane te pokrajine. Međutim njene lude kombinacije sa Talijanima se nastavljaju opet za dvadesetak godina, što u toj siromašnoj pokrajini ojačava nažalost jugoslavenske impulse.
Ovdje se Pucić pokazao vrlo naivnim, a pogledajmo malo njegove (ne) prilike.
Rijeka dubrovačka, 26. VIII. 1870. Niko Veliki Pucić (V)altazaru Bogišiću (na slici) o političkim prilikama u Austriji i Francuskoj… “Ove godine Konavljani odlikovali su se, ne puštavajuć i zapostate na zemlju, ne davajuć i ni Uvjete, ni poklone, ni službu, ni ništa. Vlasti oli kilave, oli kupjene (podmićene), ne davaju nam ikakvog sre(d)stva za imat svoje i mi smo ti baš u teferiću. (turski piknik, hoće reći u banani, op. T.T.) Anarkija, koja je zasladila u Austriji, najgore se čuje u Dalmaciji, kakono u državi, megju svijem – Austrijanskijem, najglupoj, najsiromaškoj i najzabienoj. Anarkija ista prijeći Austriji krećat se u današnoj uzkolebanoj Europi a ona bi imala veliku volju rijet svoju i potuć Prusiju = No grozgje nije zdrelo = rekla je kuna. (lisica u Ezopa, ali kuna je u Dubrovniku bila pojam lukavosti, vidi kod Bruerovića “Vjera iznenada” kad za sluškinju Oblizalo veli da je duboka kunica, op. T.T.) Boga ti čo(vje)če što se ovo čini od Francje? Ko se je mogo nadat da ona u trenuće od oka ovako će sunovratat! Zajsto Napoleon III. može zavapit onu molitvicu, koju je Karlo I d’Anjou (Anžuvinski) zavapio kad je izgubio Siciliju usljed Vespri Sicilijani (Sicilijanska večernja 1282. 30. ožujka) i vidio gje mu gori brodovlje = Sire Dio voi m’avete elevato assai, vi prego che mi facciate scender dolcemente (Gospodine Bože uzdigli ste me vrlo visoko, molim Vas da me nježno spustite) = Hoće l i ga Bog uslišit? hoćeli Napoleun sić polako? Kako se meni svagja poso, Napoleon ima još parangala u moru. , i nije njemu još o(d)zvonilo.. Čudim se kako Rusija ne svaća ovu prigodu, za svoje namjere na Istok u . Ali nije spravna? To bi je opravdalo. Najgore uprtit se u poso, kad nijesi se spravio. To je okušo Nikola (ruski car) 55 godine, to Napoleon III danas. No u ovo 15 godina mogla se je Rusija pripravit.”
Smisao za humor
O osobnim neprilikama piše duhovito.
Dubrovnik, 27. VII. 1873. Niko Veliki Pucić (V)altazaru Bogišiću o željama koje se nisu ispunile. . . . Je l i Cetinje kakva Kapua (znameniti lokalitet na Siciliji, povijesno i arheološki vrijedan, op. T.T.), koja te je tako zauzela da si zaboravio prijatelja? Al i ti je guta (kap, ali i goht) udrila u ruku, kako meni u koljeno? Za Boga je li moguće da izmegju toliko otia Musarum 8dokolica muza) u Crnojgori ti nijesi kadar nać trenutak za zavrć četiri slova Niku Velikom. Taka lijenost na dobra djela strahoviti je grieh, od koga ni Rima Papa, ni četiri Patriar(h)a, ni sama crkva Jerusolimska ne mogu te odriješiti. Ali za badava moje kukanje i bugaranje. Ti pun zlata, srebra, i dragog kamenja, podnio si se pak zviždukaš = cantate io son canonico! = I ja sam vazda hlepio postat kanonikom, i sama dva puta što sam u svoj život (a evo su 53 godišta udrila) za se i svoju pilzu (polza, crkvenoslavenska riječ za korist) govorio, bila su jednom u Rimu 54 godine, moljakajući se kardinalu Altijeri, da me učini kanonikom Sv. Ivana Lateranskoga, a drugi put u Zagrebu kad sam prosio u Mažuranića, ondašnjega kangiljera (kancelara) trojedne kraljevine, da za moje zasluge u poslu sjedinjenja Dalmacije ‘ sa Hrvatskom uzviši me na stepen kanonika Zagrebačke pravostolne crkve. Al i toliko prvi, koliko drugi put, moje su molbe ostale bez uspjeha. Je n’ai pas la main heureuse. 8nisam sretne ruke) Ništa mi ne ide za rukom. Eto sam bio stavio u Rijeci zapostata, koga sam glavom svojom bio doveo iz Luke, pak platio i skupo platio jednoga redovnika, da ravna i pazi moje posle, ufajući, da, na taj način, sve će hodit u redu, i ja imat prigodu šetati po svijetu. Lijepo ti sam pogodio! Pop i Lukez zavadiše se za nekakvu službenicu Lastovku i podignese strašna buna, koju moj brat Niko Mali (Orsat Medo?) nije hotio, po mome telegramu, ugušiti tako da sam se našo u nuždi prikinut putovanje i dolećet iz Pariza u malo ura u Trieste, pak otole u Dubrovnik.
Ovde sam izčero svakoga iz službe ali šta sam s’tijem uradio? Evo me sama gje lupam s’glavom u mir (kamen), ter ne znam što ću, ni kako ću. Sam sam, star sam, gotovo sam slijep. Liječnici mi brane poć u mlinicu pod pedepsu izgubit vid očiju. Od gute (h)rom sam na nogu, ter ne mogu u baštinu, a kamo li na Preturu rvat se sa pasijem (pasjim) kmetima. Ti znaš kakve su blage čudi Dubrovčani; prisiljen sam svaki dan koga staroga poznanika il i pseudoprijatelja izbrisat s’raboša, i tako procedendo per eliminazione /postupajući po eliminaciji/= postaću do skoro kako nekakav dužd od Gjenue (Genove)koji je našo sama sebe za samu stvar zanimivu u Parigju (Parizu). . ..
Eto i kometara ludovima koji bi tiskali ćirilične knjige u tadanjem Dubrovniku.
[Dubrovnik] 22. III 1868. 25. Niko Veliki Pucić objašnjava (V)altazaru Bogišiću neke pojmove iz dubrovačkih zakonskih knjiga i odbija Bogišićev prijedlog o štampanju Dubrovnika zabavnika štionice ćirilicom… U Temesvaru si sasvijem zaboravio Dubrovnik, paka si počeo sanjati o njemu, ko žena bregja. Mi patres patriae (oci Domovine) oznojili smo se krvi za dobit da dubrovča i počmu čitati s’alfabetom organicjem i jedva nam je to pošlo za rukom, a sad ti i Niko Gradi zaperđivate s’ćirilicom. Možda vi računate u vašijem spekulacijam na trgovinu književnu u kneževini i Vojvodini, pa tad nebi v i imao šta primjetiti, iznim ovoga, da je Dubrovnik najpač e uregjen za uputit Dubrovčane i Dalmatine, a u Dubrovniku i u Dalmaciji slabo se kupuju knjige slavjanske, i slabo pisane s’ Alfabetom, a još carnije s’ ćirilicom. A mi smo u takoj oskudici novaca, da kad bi nam ostale neprodane knjige, mogli bismo zatvoriti štionicu, erbo gospoda članovi ne bi nipošto za patriotizam postavili se na plaćanje troškova štamparskih…
Pero Vodopić propovijeda u Konavlima
U pismu Bogišiću od 10. XI. 1864. navodi “Pero Vodopić predica a Canali una aperta crociata contro di noi (Pero Vodopić propovijeda u Konavlima protiv nas otvoreni križarski rat) — Škatići (nadimak pogrdni kod seljaka za Puciće) su se arvali (hrvali) s’ kraljom pak ih je strah da ih ne satariše, ter hoće da bježu iz Dubrovnika. Ne pustite se privarit oni će bit usilovani dat vam i kuće i baštine za komad kruha.”
[Dubrovnik] 16. V. 1867. Niko Veliki Pucić požuruje (V)altazara Bogišića da piše o zakonodavstvu dubrovačkom za Dubrovnik zabavnik štionice i žali se na situaciju u Hrvatskoj… “O politici neću zametnut govor, er mi se čini da su naši sasvim izgubil i glavu. Kak o je oni kurvić od Sočevića (ban Šokčević) nasukao himbeno Hrvate na tanahan led s’onom svojom bezočnom zapovjesti: neka činovnici — zastupnici podpiše protokol da će glasovati za kraljev predlog, oli da će ostaviti službu!! Da je to Zboru ciganskome bilo.zapovigjeno i Cigani bi se odtrsili, a kamo li neće Hrvati, koji su megju Jugoslavenima sami = presentabili = Ali se tiem načinom postigla sverha da razmierica megju dvije obale Drave rastiće svegj viša« (između Mađara i Hrvata).
