Hrvatske zemlje (sa županijama) krajem XIX. stoljeća
Srpski su političari i publicisti uglavnom polazili od Karadžićeva poistovjećivanja štokavaca i Srba i nastojali da se Trojedna Kraljevina definira kao srpsko–hrvatska država, a Srbima prizna status „političkog naroda“ ili nositelja državnosti.
Svi su hrvatski političari, već 1860-ih godina i kasnije, to odlučno odbijali, smatrajući da je Trojedna Kraljevina povijesno i etnički hrvatska država, iako većinom nisu negirali postojanje srpske manjine.
Kod pravaša tek je manji dio prihvaćao Starčevićeve teze o nepostojanju srpskog naroda, dok su mnogi naginjali, ne bitno različito od narodnjaka, prema konceptu hrvatskog političkog naroda kao nositelja državnosti unutar Trojedne Kraljevine.
I Starčević je, iako sklon poistovjećivanju etničke i političke narodnosti, prihvaćao da je jedino bitno braniti autonomiju Hrvatske, a manje je bitno kako se netko zove ili koje je vjere.
Hrvatsko-srpske razmirice posebno je potaknuo bosanskohercegovački ustanak 1875-1878., jer su obje strane smatrale da imaju povijesno i prirodno pravo na Bosnu i Hercegovinu, iako su neki hrvatski političari prihvaćali i mogućnost priključenja Bosne i Hercegovine Srbiji.6
Mađarska je vlada nastojala spriječiti sve promjene u Hrvatskoj koje bi značile naglašavanje hrvatske autonomije, ne libeći se ni direktnog kršenja Nagodbe. Po Nagodbi iz 1868. na području Hrvatske i Slavonije službeni je jedino hrvatski jezik, ali na željeznicama mađarska je vlada nametnula korištenje mađarskog jezika. U pojedinim organima za zajedničke poslove u nekim hrvatskim gradovima nastojalo se upotrebljavati dvojezične natpise (hrvatske i mađarske), koji su 1883. bili povod – pravi uzrok bili su sve teža ekonomska situacija, veliki porezi i nestajanje zadruga – većim nemirima na selu.
Pacificiranje Hrvatske
Preko organa za zajedničke poslove u Hrvatskoj nastojalo se proširiti korištenje mađarskog jezika i dovesti što više mađarskog stanovništva u pojedina područja, posebno u istočnoj Slavoniji.
Grof Karoly (Dragutin) Khuen-Hedervary, mađarski velikaš rodom iz Slavonije, imao je zadatak, tijekom svojeg banovanja (1883.-1903.), „pacificirati“ Hrvatsku, tj. spriječiti da hrvatsko pitanje postane pokretač većih pukotina u tada još stabilnom dualističkom sustavu i što više eliminirati ionako skučenu hrvatsku autonomiju u interesu centralizirane mađarske države. Khuen se, iako stvarno nezavisan od nje, formalno oslanjao na Narodnu stranku – tada već pretvorenu u grupu činovnika – koji poslušno glasaju za svaki vladin prijedlog – u kojoj su većinu činili Hrvati, ali su i gotovo svi srpski zastupnici podupirali njegovu politiku u zamjenu za sitne ustupke.
Različitim metodama – otpuštanjima, zabranama i cenzuriranjem opozicijskih listova, javnim glasanjem, zatvorskim i drugim kaznama, potenciranjem hrvatsko-srpskih suprotnosti itd. – Khuen je 1880-ih i 1890-ih uspio znatno oslabiti dvije glavne opozicijske grupacije: Neodvisnu narodnu stranku i Stranku prava. Povremeni pokušaji zbližavanja te dvije stranke u prvoj polovici 1890-ih godina – posebno izrada zajedničkog programa o državnoj autonomiji cjelovite Hrvatske unutar dualističke Monarhije 1894. – nisu mogli dovesti do važnijih rezultata zbog trajne Starčevićeve mržnje prema „strossmayerovcima“.
Cijepanje Stranke prava
Osobne ambicije i ideološke razlike dovest će 1895. do cijepanja Stranke prava na „domovinaše“, nazvane po stranačkom dnevniku Hrvatska Domovina, čija politička shvaćanja nisu bila bitno različita od stajališta „obzoraša“, i Čistu stranku prava kojoj prvi predsjednik postaje A. Starčević. Kod potonjih vodeća je osoba bio Josip Frank koji nakon Starčevićeve smrti 1896. i formalno postaje predsjednik Čiste stranke prava čije se pristaše po njemu naziva „frankovcima“.
Frank se nadao da bi pravaši mogli doći na vlast uz pomoć dinastičkih i antidualističkih krugova.
Domovinaši i obzoraši djeluju kao koalicija – od 1902. pod nazivom „Hrvatska opozicija“, zagovarajući sjedinjenje svih hrvatskih zemalja, uključujući Istru, Dalmaciju te Bosnu i Hercegovinu unutar Monarhije, čiji bi se dualistički poredak trebao revidirati u trijalističkom smislu.
Trijalizam je najčešće značio formiranje posebne južnoslavenske jedinice, sastavljene od južnoslavenskih područja Monarhije, koja bi bila ravnopravna s Austrijom i Ugarskom.
Khuenov uspjeh, postignut u vrijeme relativne stabilnosti dualizma, mogao je biti samo privremen. S produbljivanjem krize dualističkog poretka – zbog sve jačih nacionalnih sukoba u Austriji i jačanja pobornika samostalne mađarske države – postupno slabe i osnovice njegove vlasti u Hrvatskoj. Prilikom posjeta kralja Franje Josipa I. Zagrebu 1895., koji je trebao pokazati uspjeh Khuenove „pacifikacije“ Hrvatske, došlo je do protumađarskih nereda i javnog spaljivanja mađarske trobojnice.
Tom prilikom doista nije spaljena službena ugarska zastava, nego mađarska trobojnica bez službenih oznaka, grba i krune, odnosno ruže, no da bi studentski čin bio proglašen nesumnjivo kažnjivim, i u optužnici i u presudi govori se o spaljivanju mađarske zastave.
Represivna reakcija režima i progon studenata, među kojima je bio i Stjepan Radić, samo su povećali omraženost Khuenova režima. Generacija tzv. napredne omladine, čiji su mnogi članovi sudjelovali u demonstracijama i školovali se u Pragu i na drugim sveučilištima, nadahnuta liberalno-demokratskim idejama, koje praški profesor Tomaš G. Masaryk unosi u borbu za nacionalnu emancipaciju, počinje osuđivati besplodnu državnopravnu politiku građanske opozicije.
(Tomislav Markus)
(Nastavak slijedi)
