Sjevernoalbanski plemenski čovjek je prije svega Albanac. Nikada nije usvojio viša učenja ni kršćanstva ni islama
Sitna i žilava mudra sredovječna ženica Mary Edith Durham (1863.-1944.) napisala je divnu knjigu “Planine Albanije” (1909.). Albanski narod nazivao ju je kraljicom albanskih planina. Zahvaljujem Ljiljani Llilli Koci (Zemun, 1967.), hrvatskoj pjesnikinji, fotografkinji, slikarici, kiparici i spisateljici što je ovo divno djelo prevela na hrvatski jezik, i izdala u Sisku lj.g. 2025.
Durham je bila etnografkinja, antropologinja, spisateljica i sjajan ilustrator za prirodne znanosti.
Durham o opsjednutosti Srba Velikom Srbijom i osobito Kosovom veli: “Ipak, nisam mogla ne diviti se imaginarnoj prirodi Srba, koja će povesti beznadnu misiju i suočiti se sa smrću za tu ideju.”
“Prava politika Srba i Albanaca trebala bi biti ujedinjenje kako bi se spriječilo uplitanje stranaca na Balkanski poluotok. Ali to se nikada ne će dogoditi.
Jadni Marko (Albanac katolik) nikada ne bi priznao da u Prizrenu ima Srba.
Što je onaj čovjek? – pitala bih. – Domorodac. – Što podrazumijevaš pod domorodac? – Rođen je ovdje. – Da, li je li Srbin ili Albanac? – Gospođo, ovdje nema Srba, ovo je albanski grad.”
Kada bih ga dodatno pritiskala priznao bi: “Možda pripada onoj šizmatičnoj crkvi. Ne znam ništa o njegovoj vjeri.” I to premda su srpska nošnja i govor bili nepogrješivi (dokaz, op. T.T.).
Na Sitnici
Obilazila je s nekim Srbinom rijeku Sitnicu gdje se odvio sukob Srba i Turaka 1389. godine. “Armagedon srpskoga naroda, Kosovo polje”, reče Srbin kratko. Svakoga proljeća, dodao je, sva neobrađena zemlja prekrivena je krvavocrvenim cvijećem koje raste u spomen na bitku; Bog ih šalje” (makovi, Bog i srpska licentia poetica, op. T.T.).
“Je li previše maštovito sugerirati da su pobjednički Nemanjići možda uspjeh dugovali primjesi albanske krvi, a Crnogorci svoju neovisnost?”
Točno u srijedu gospođice Durham, zato je i znanstvenik Milan Šufflay (1879.-1931.) ubijen od Karađorđevića, a njegovi papiri ukradeni i vjerojatno uništeni.
Popis stanovništva nedavno napravljen je netočan, jer (po Durham) radi izbjegavanja vojne (obveze mnogi muslimani nisu se htjeli evidentirati.
Prizren ima oko 2.500 kuća od kojih je oko četvrtina pravoslavnih. Od tih su mnogi Vlasi (Cincari), a ne Srbi. Tu je i značajan broj španjolskih Židova, a katolika uopće nema. Od jednog Vlaha iz Bitole kupila sam šarmantni mali amulet (mali predmet koji tobož štiti od zla i uroka) od krtičje noge. Albanac je rekao: Albanac i Vlah susreću se kao braća. Vlasi imaju slatku krv (u smislu simpatičnosti), ne poput Slavena. Vlasi su poput nas, čovjek će udati svoju kćer za Vlaha, ali Slav je drugačiji, kiseo do srži.” (Vlasi (Cincari) su pravi kameleoni, izvorno su govorili romanski dijalekt; u XIX. stoljeću se proglašuju potomcima Helena. Većina se albanizirali, mnogi pogrčili, činili su trgovačku i političku elitu Makedonaca, Srba, dijelom i Bugara i Rumunja, op. T.T.)
„Stara Srbija“
S Markom Albancem posjećuje srpski samostan. “Arhimandrit, vrlo ljubazan čovjek, uzeo je Marka pod svoje okrilje. Pokušavajući (navodno, op. T.T.) biti prijateljski nastrojen kazao je: “Ah, dragi Marko! Ti si Albanac i došao si vidjeti našu staru Srbiju. Ah, kako je to lijepo!” Jadni Marko ostao je paraliziran od užasa. Za pravog Albanca samo ime Stara Srbija je kao crvena krpa za bika.”
Ljaramani
“Osnovna činjenica je ova: sjevernoalbanski plemenski čovjek je prije svega Albanac. Nikada nije usvojio viša učenja ni kršćanstva ni islama. Krist i Muhamed za njega su dva nadnaravna magična bića, od kojih svako, ako se umilostivi može činiti čuda. Gledajući nepristrano očima planinskoga čovjeka, što je bolje uspjelo? Kao kršćanin plemenski čovjek je bio gažen od strane mrskog nevjernika Slavena (nikada Slavena, tj. Shkinje nije nazivao kršćaninom). Uz pomoć islama, naprotiv, Slaven je bio potisnut. Albanci su povratili veliki dio teritorija. Da nije bilo strane intervencije povratili bi još i više. Magija Muhameda donijela mu je plodne zemlje, vladajuća mjesta u Vladi, nije mu nametnula obveznu vojnu službu, dobro ga je plaćala kada je odlučio ratovati, i nikada mu nije nametnula ispravno učenje islama, već ga je ostavila slobodnim zadržati stare običaje.” (Ljaramani su zanimljiva skupina, izvana su bili muslimani, a potajice su zadržali kršćanski kult. Ipak su djevojke udavali u muslimanska plemena, op. T.T.)
U haremu
Komičan je Durhamičin posjet haremu jednog turskog dužnosnika; nakinđurene debeljuce, hrpa dječice i gomila slatkiša nisu je baš oduševili.
“Osobno ne vjerujem da su muslimani igdje imali išta protiv mene (Durhamice). Da nisu sumnjičili da sam prethodnica gjaur (kaur, đaur, pogrdno kršćanin) intervencije smatrali bi moje putovanje izrazito športskim pothvatom – što neki od njih i jesu mislili -, a mene jednako zabavnu i dobrodošlu poput medvjeda koji pleše ili orguljaša majmuna u engleskom selu”
Moji su domaćini bili zaprepašteni porezima koje plaćamo u Engleskoj i smatrali su to znakom lošeg upravljanja.
Doduše priznavali su teško bree krvne osvete, ipak požurivši se da “namire” račune dok Ustav ne stupi na snagu.
“Osjetila sam tugu nad ovim narodom djetetom, nemoćnim pred problemima odraslog svijeta. Odan, sposoban za veliko obožavanje heroja, slijedio bi do smrti princa u kojeg vjeruje. Ali taj neuhvatljivi, nevidljivi Ustav oni nisu razumjeli, niti su ga mogli razumjeti.”
“Uspjelo! Kako Ustav može uspjeti u samo nekoliko tjedana? Još niste ni počeli. Sada tek počinju teškoće. Tu su Srbi, Albanci, Bugari, Turci, Grci, Vlasi – svi različitih temperamenata i s potpuno drukčijim idejama. Istina je da su svi mrzili staru vlast, ali hoće li voljeti novu – to je sasvim drugo pitanje. Albansko pitanje, primjerice, iznimno je složeno i zahtijeva poseban pristup.”
Rujevina
Uočava rujevinu (cotinus coggygria) koja je u zlatnim i grimiznim bujala nasuprot duboko plavih planina. Mirdite i sjever Albanije su izvozili rujevinu od koje se pravila boja za tekstil. I u Hercegovini i Crnoj Gori je ta biljka važna. U Albaniji je spadala među važnije izvozne artikle.
Čitatelju preporučam proučavanje biografija ljudi koje spominje Durham;
utjecajni svećenik abbate Preng Doci (1846.-1917.), Prenk pasha Bib Doda (1860.-1919.), Esad paša Toptani (1863.-1920.), istaknuti mason i srbofil.
Emanuel Carasso (1862. – 1934.), Židov, mason, ključna osoba mladoturskoga pokreta koji je svrgnuo sultana. Imovinu, nepošteno stječenu mu je zaplijenio Atatürk. Nećak Isaac vodio uspješnu talijansku tvrtku Danone). Zanimljiv je i valija kosovski Mahmud Mahir paša, Trebinjac.
“Zašto, pitali su me sa svih strana, engleski narod koji je stotinu puta izjavio da su Turci nepodobni za vladati sada vjeruje da su preko noći promijenili svoju “prirodu”? Zašto nas, nakon što su balkanskim narodima davali nadu, sada ponovno predaju Turcima? Zašto mi moramo patiti zato što to odgovara britanskoj politici?
Dajte nam protektorat kakav ima Kreta, pod kojim možemo postati autonomni, govorili su Albanci s nadom.
Ustav je samo privremena stvar i ne će dugoročno ugroziti naše interese, govorila je Bugarska.
Podržavat ćemo ga sve dok ne budemo potpuno spremni za akciju – govorila je Grčka.
Njegovo postojanje (Ustava) uništilo bi sve naše nacionalne nade, govorile su tužno Srbija i Crna Gora.
Engleska nas je izdala!, vikali su svi balkanski narodi zaprepašteno. Gdje su sada oni liberalni prijatelji u koje smo vjerovali i koji su nas hrabrili da krenemo i izborimo se za sebe?
Imamo cijelu njemačku vojsku iza sebe i uzet ćemo što god poželimo.
Vi (Engleska) ne možete ništa!, slavodobitno je uzviknula Austrija.
Tek kad sam stigla u London 1908. godine srela sam ljude koji zaista vjeruju u Ustav.
Na Balkanskome poluotoku, kao i drugdje, u borbi za opstanak preživljuju najjači. Slijedeće godine bit će zanimljive.
(Svršetak)
