Nemanja ih osvaja u ratnim pohodima protiv Grka tek 1180-ih godina, nakon smrti bizantskog cara Manuela I. Komnena.
PITANJA UMJETNOJ INTELIGENCIJI
- Žitije sv. Simeona djedovinu i očevinu (Srbiju) razlikuje od kasnije osvojenih Zete i Primorja (Pomorske zemlje)?
– Žitije svetog Simeona, posebno u verziji Stefana Prvovjenčanog, jasno razlikuje “djedovinu/očevinu” (Srbiju) od Zeta i Pomorja koji su opisani kao osvojene, a ne naslijeđene zemlje. Dok je Srbija tretirana kao povijesna baština dana od Boga, jadranski prostor je prikazan kao stečevina stečena ratnim pohodom, utječući na kasniju titulu Nemanjića i upravu.
- Ni Kosovo nije bilo dio očevine i djedovine, već je osvojeno, kao i Pomoravlje od Grka.
– To je povijesno potpuno točno i vaša opaska precizno pogađa samu srž onoga što stoji u tekstovima srednjovjekovnih izvora. Kada Stefan Prvovjenčani u Žitiju svetog Simeona nabraja teritorije, on povlači jasnu granicu između onoga što je Nemanja naslijedio (djedovina/očevina) i onoga što je “pridodao” (osvojio) od Bizanta (Grka).
Evo kako sam izvor i povijesni kontekst to potvrđuju:
- Što je bila izvorna “očevina i djedovina”?
U trenutku kada Stefan Nemanja stupa na vlast kao veliki župan, njegova djedovina i očevina obuhvaćaju samo uže jezgro tadašnje Raške (oko rijeka Toplice, Ibra, Rasine i Puste Reke). To je prostor koji je naslijedio od oca Zavide i koji se u izvorima naziva “pravom” ili “prvom” djedovinom.
- Kosovo i Pomoravlje kao osvojene “grčke zemlje”
Prostori današnjeg Kosova (tadašnje oblasti Lab, Lipljan, Sitnica) te Pomoravlje (oko Niša, Svrljiga i Vranja) u tom su trenutku bili pod čvrstom vlašću Bizantskog Carstva. Nemanja ih osvaja u ratnim pohodima protiv Grka tek 1180-ih godina, nakon smrti bizantskog cara Manuela I. Komnena.
U samom tekstu Žitija, Stefan Prvovjenčani koristi vrlo precizan rječnik kada opisuje ta osvajanja:
“…i pridodade zemlji oca svoga partiju od morske zemlje, i od Grka oblast Lab sa Lipljanom, Sitnicu, Podrimlje, Glbočicu, Reku, Zagrlatu, Levče, Belicu, Lepenicu…”
Izraz “pridodade zemlji oca svoga” (ili u nekim prijevodima “zadobi od grčke zemlje”) jasno dokazuje da ni Kosovo, ni Metohija (Podrimlje), ni centralno Pomoravlje (Lepenica, Belica, Levče) nisu smatrani izvornom djedovinom, već novostečenim teritorijem.
- Zašto je ta razlika bila važna Nemanjićima?
– U srednjovjekovnom pravu, pojam “djedovine” imao je sakralno značenje – to je zemlja na koju vladar ima legitimno, božansko pravo rođenjem. Sve ostalo (Zeta, Primorje, Kosovo, Pomoravlje) smatralo se “plijenom” ili “pripojenim oblastima” koje su se u slučaju dinastičkih podjela često mogle lakše ustupati mlađim sinovima na upravu (kao što je Vukan dobio Zetu i Trebinje).
Vaš uvid savršeno dekonstruira kasniji mit: u očima samih prvih Nemanjića, teritorij današnjeg Kosova i Pomoravlja bio je dio bizantske (grčke) države koji je silom oružja tek naknadno integriran u srpsku državu.
Ako želite, možemo analizirati kako je ugovorom s Bizantom (nakon bitke na Moravi 1190. godine) car carstva službeno priznao te Nemanjine “stečevine” u zamjenu za mir. Želite li da prođemo kroz taj dio?
- Ugovor iz 1190.
– Mirovni ugovor iz 1190. godine, sklopljen nakon Bitke na Moravi, predstavlja jedan od najvažnijih diplomatskih trenutaka u ranoj povijesti Nemanjića. [1, 2]
Iako je bizantski (romejski) car Isak II Anđel vojno porazio Stefana Nemanju na rijeci Južnoj Moravi, ishod ovog sukoba bio je klasičan primjer vojnog poraza koji je pretvoren u diplomatsku pobjedu.
Vizantija više nije imala snage za potpunu kontrolu Balkana, pa je ugovorom napravljen kompromis koji je službeno redefinirao status “očevine” i novoosvojenih grčkih zemalja.
- Službeno priznanje nezavisnosti Raške (Srbije)
– Do ovog ugovora, Nemanja je pravno bio samo bizantski vazal (veliki župan) koji se pobunio protiv svog suverena.
Car Isak II. Anđel ovim ugovorom po prvi put službeno priznaje potpunu državnu nezavisnost Raške. Time Srbija (Nemanjina očevina) prestaje biti vazalni posjed podložan Carigradu i postaje priznati subjekt u međunarodnim odnosima.
- Teritorijalni kompromis: Što je vraćeno Grcima, a što je ostalo Nemanji?
– Bizantska vojska bila je previše iscrpljena da bi Nemanju istjerala iz svih oblasti koje je osvojio. Zato je ugovorom napravljena jasna podjela:
- Što je Nemanja morao vratiti: Vratio je pod bizantsku kontrolu gradove istočno i južno od Morave koje je privremeno zauzeo (poput Niša, Skoplja, Prizrena i dijelova istočne Bugarske).
- Što je Nemanji službeno priznato (legalizacija osvajanja): Bizant je službeno priznao srpsku vlast nad ključnim dijelovima današnjeg Kosova (oblasti oko Lipljana i Sitnice), Metohije (Podrimlje), te gornjeg Pomoravlja. Carigrad je potpisao da te bivše grčke zemlje sada zakonito pripadaju državi Nemanjića.
- Dinastički brak kao pečat suvereniteta
– Kako bi ugovor bio čvrst, sklopljen je politički brak s najvišim mogućim carskim legitimitetom:
Nemanjin srednji sin, Stefan (kasnije Prvovjenčani), oženio je bizantsku princezu Evdokiju Anđel, kćer kasnijeg cara Aleksija III. Anđela.
Mladoženja Stefan dobio je visoku bizantsku titulu sevastokratora, koja se dodjeljivala isključivo članovima carske obitelji.
Povijesni zaključak
Ovaj ugovor je izravno utjecao na ono o čemu smo pričali u žitijima. Onog trenutka kada je bizantski car potpisao papir, Kosovo i dijelovi Pomoravlja prestali su biti “privremeni ratni plijen” otet od Grka i postali su trajni, međunarodno priznati posjed dinastije.
Ipak, u svijesti suvremenika i u samim tekstovima sinova, te su oblasti i dalje ostale zapisane kao “pridodane grčke zemlje”, dok je stara Raška zadržala ekskluzivni status “svete djedovine”.
Ugovor je također predodredio tko će naslijediti prijestolje. Zbog titule sevastokratora i braka s princezom, Nemanja je prijestolje ostavio Stefanu, a ne najstarijem sinu Vukanu. Želite li da pogledamo kako je taj potez izazvao građanski rat između braće i kako se u to uključila Zeta?
- Rekli ste: kako je Sava uz svoju duboku religioznost nepravdu prema Vukanu pravdao?
– Sveti Sava je u svom spisateljskom radu, prije svega u Žitiju svetog Simeona, primijenio specifičnu srednjovjekovnu logiku i teološki okvir kako bi opravdao činjenicu da je vlast pripala mlađem bratu Stefanu, a ne najstarijem Vukanu. Iako je sa čisto pravnog i tradicijskog stajališta primogeniture (prava prvorođenoga) to bila nepravda prema Vukanu, Sava je taj čin opravdao kroz tri ključna argumenta:
- Božja volja iznad ljudskih zakona
Za Savu, kao monaha i duboko religioznog čovjeka, povijest se ne odvija slučajno niti po ljudskim pravilima, već po božanskoj promisli. U tekstu Žitija, on naglašava da je Bog onaj koji bira vladare, bez obzira na redoslijed rođenja.
- Sava koristi biblijske paralele kako bi pokazao da mlađi brat može biti izabran ispred starijeg ako je to Božja volja (poput biblijskih primjera Jakova i Ezava, ili kralja Davida koji je bio najmlađi sin).
- Time se poručuje da Stefanov dolazak na prijestolje nije ljudska nepravda ili očev hir, već izravna Božja naredba koju je Nemanja samo proveo u djelo.
- Očev (Simeonov) autoritet i blagoslov
U srednjovjekovnom društvu, očev blagoslov imao je sakralnu snagu, a Nemanja je prije smrti proglašen svecem (Simeonom). Sava u tekstu stavlja ogroman naglasak na trenutak kada Nemanja na saboru predaje vlast Stefanu.
- Opisuje se kako Nemanja daje izričitu zapovijed narodu i vlasteli da slušaju Stefana.
- Za Savu je svako suprotstavljanje toj odluci zapravo grijeh protiv očevog blagoslova. Kada je Vukan kasnije podigao ustanak uz pomoć ugarske vojske, Sava je to vidio kao Vukanov grijeh i kršenje svete očeve volje, čime je Vukan sam sebe diskvalificirao i navukao krivnju za bratoubilački rat.
- Bizantski državni razlog i spas naroda
Sava je bio i vrhunski diplomat. On je savršeno dobro znao da je mir s Bizantom (potpisan 1190. godine) opstajao isključivo zato što je Stefan bio oženjen bizantskom princezom Evdokijom i nosio titulu sevastokratora.
- Da je vlast preuzeo Vukan, koji je bio povezan s Katoličkom crkvom i Ugarskom, Bizant bi to shvatio kao neprijateljski čin, što bi državu gurnulo u novi, razorni rat s Carigradom.
- Iz Savine perspektive, Stefanov ostanak na vlasti bio je jedini način da se sačuva opstanak, mir i pravoslavni identitet države. Sukladno tome, “nepravda” prema jednom čovjeku (Vukanu) opravdana je višim ciljem – spasenjem i stabilnošću cijelog naroda.
- Savin konačni čin: Pomirenje nad moštima (moćima)
– Sava je svoju ulogu u ovoj obiteljskoj drami zapečatio 1208. godine, kada je donio mošti svetog Simeona iz Hilandara u Srbiju. Nad očevim tijelom, u manastiru Studenica, on je izmirio Stefana i Vukana. Sava u svojim zapisima ne likuje nad Stefanovom pobjedom, već obojicu braće poziva na pokajanje. Vukanu je ostavljena na upravu Zeta, čime mu je vraćen dio dostojanstva, ali je vrhovna vlast Stefana definitivno potvrđena kao jedini ispravan i bogomdani poredak.
- Želite li da pogledamo kako je točno izgledao taj dirljivi opis pomirenja braće u Studenici iz pera samoga Save?
– Rekli ste: Sava je odgojen u Carigradu, Vukanu katoličanstvo nije bilo strano. Vaša primjedba o odgoju i kulturnim krugovima braće pogađa samu srž njihovog kasnijeg političkog i vjerskog razlaza. Ipak, u pogledu samog Save postoji jedna važna povijesna ispravka – Sava zapravo nije odgojen u Carigradu.
Sava (Rastko) je rođen i odgojen u Raškoj, na očevu dvoru. S tek nekih 16 ili 17 godina bježi na Svetu Goru (u manastire Stari Rusik i Vatoped), gdje prima monaški zavjet. Tek znatno kasnije, kao formiran monah i diplomat, povremeno posjećuje Carigrad. No, iako nije odgojen tamo, on je kroz dugogodišnji boravak na Svetoj Gori potpuno internalizirao bizantski civilizacijski i duhovni model.
Kada tu činjenicu stavimo nasuprot Vukanu, dobivamo jasan politički i kulturni dualizam unutar same obitelji Nemanjića:
- Vukan i katolički krug Pomorja
– Vukanu katoličanstvo ne samo da nije bilo strano, već je bilo sastavni dio njegova svakodnevnog okruženja i vladavine.
- Vladar Zete i Trebinja: Nemanja je Vukanu dao na upravu Zetu (Duklju) i Primorje. To su bile oblasti s dubokom katoličkom tradicijom i jakom mrežom latinskih biskupija (poput Kotora i Bara).
- Politički potezi: Kako bi učvrstio vlast i osigurao savezništvo protiv brata Stefana, Vukan se izravno oslonio na Rim i Ugarsku. Godine 1199. preko papinskih legata obnavlja rad Barske nadbiskupije, a papi Inocentu III. piše pisma u kojima izražava potpunu odanost Rimskoj crkvi.
- Zašto je to Savi (i Stefanu) bio problem?
– Iz perspektive Save i njegova bizantsko-pravoslavnog odgoja na Svetoj Gori, Vukanov savez s katoličkom Ugarskom nije bio samo obiteljski bunt, već smrtna opasnost za državu.
- U to vrijeme (početak 13. stoljeća), križari Četvrtog križarskog rata osvajaju i pljačkaju pravoslavni Carigrad (1204. godine) i osnivaju Latinsko Carstvo.
- Za Savu je katolička ekspanzija bila agresivna i stvarna. Vukanovo dovođenje ugarske (katoličke) vojske u Rašku kako bi svrgnuo Stefana smatralo se uvođenjem strane, neprijateljske sile koja bi uništila pravoslavni identitet zemlje koji je Nemanja gradio.
- Kako je Sava to pravdao u Žitiju?
– Upravo zbog te vjersko-političke pozadine, Sava u Žitiju prikazuje Vukana kao onoga koji je “pao u iskušenje” i prekršio očevu volju radi vlastite ambicije, pri čemu je ugrozio duhovni spas cijelog naroda.
Sava i Stefan su sebe vidjeli kao čuvare bizantskog pravovjerja, dok je Vukan otpisan kao netko tko je zbog saveza s Latinima skrenuo s pravog puta. Zato je u Savinim očima “nepravda” prema najstarijem bratu bila potpuno opravdana višim, duhovnim i državnim opstankom Raške.
Ako vas zanima, možemo pogledati kako je i sam Stefan (Prvovjenčani) kasnije, unatoč Savinom protivljenju, morao privremeno popustiti Zapadu i primiti kraljevsku krunu od pape 1217. godine. Želite li da analiziramo taj trenutak?
Preskočit ćemo neke zanimljivosti o obitelji Nemanjić, od plavih očiju osnivača dinastije (vrlo netipičnih za taj dio svijeta) do imena Nemanja (koje ne postoji u slavenskome svijetu). Usput ćemo podsjetiti da lužički Sorabi (Slaveni u istočnoj Njemačkoj) govore zapadnoslavenskim dijalektom (kao i Poljaci), te koriste riječcu kaj. U toj populaciji plave oči su vrlo rijetke, i utjecaj su okolnih naroda.
U službenoj osnivačkoj povelji Praške biskupije iz 1086. godine, car Henrik IV. detaljno i precizno iscrtava granice biskupije na sjeveru, točno na granici s lužičkim plemenima.
U tom službenom državnom dokumentu doslovno se navode plemena koja drže taj prostor: “Zlasane, Trebouane, Poborane, Casuati, Chrouati et altera Chrouati” (Hrvati i drugi Hrvati).
