Brnabić treba poučiti o četničkim pokoljima

Masovni zločini sprskih fašističkih kolaboracionista nad samim srpskim narodom tijekom Drugoga svjetskog rata

Ono što današnja Srbija još uvijek krije kao zmija noge jesu masovni zločini sprskih fašističkih kolaboracionista nad samim srpskim narodom tijekom Drugoga svjetskog rata. Njima Srpska pravoslavna crkva ne drži opela, njihove kosti nisu „osveštane“, o njima ne govore gospoda iz vlasti, „nacionalno svjesni“ intelektualci i političari, o tomu mediji u Srbiji i „republici srpskoj“ šute. Univerzalno načelo pijeteta prema svim žrtvama, koje god rase, vjere, nacije ili ideološkog opredjeljenja bile, naročito kad su u pitanju pobijeni civili (starci, žene, djeca) moralo bi se poštivati u svakoj uljuđenoj zemlji, a naročito to ne bi smjeli zaboraviti kršćani (ili hrišćani). Ali, eto, ova nepravda se ipak događa i ona traje više od 70 godina. Srbija (ili točnije, njezina politička elita) preokupirana je Jasenovcem  i „ustaškim žrtvama“, dok su deseci tisuća onih što su ih u samoj Srbiji pobili srpski kvislinzi pod embargom i sve što je vezano za tu sramnu epizodu obavijeno je velom šutnje.

Vida Pantić – žrtva četničkih pokolja

Tvrdim da ni u jednoj europskoj zemlji kvislinške formacije nisu počinile tako masovne i grozne zločine nad vlastitim narodom kao što je to slučaj sa srpskim (četnici, ljotićevci, nedićevci, Srpska Specijalna policija), bilo da su to činili u pokoljima po selima i gradovima, logorima, ili u organiziranim represalijama i odmazdama nad civilima (popisujući, uhićujući i dovodeći svoje sunarodnjake pred cijevi njemačkog okupatora). Utoliko je neshvatljivije da kolovođe ovih zločinačkih pokreta (Draža Mihailović, Milan Nedić, Dimitrije Ljotić i drugi) u današnjoj Srbiji doživljavaju rehabilitaciju i predstavljaju se „spasiteljima srpstva“, što nije samo relativizacija naci-fašizma i povijesna krivotvorina, nego ponovna viktimizacija žrtava i nanošenje novih boli i nepravdi njihovim potomcima.

Zna li premijerka Srbije Ana Brnadić da se ovo događalo i kojih su razmjera ti zločini bili? Znaju li to predsjednik Aleksandar Vučić i ministar vanjskih poslova Ivica Dačić? Trebali bi znati. I znaju, ali šute. Njima je prioritet optuživati druge. I voditi prljavu propagandnu kampanju protiv susjeda i prije svih nas, Hrvata. Broj Srba pobijenih od strane spomenutih kvinslinga još se pouzdano ne zna upravo iz razloga njihova prešućivanja, ali je dobro poznato TKO i GDJE  je klao srpske civile – starce, žene, djecu, srpske svećenike…i da je u pitanju više tisuća žrtava. Mada o tomu postoji opsežan arhiv (dokumenta, dokumentarni filmovi, izjave svjedoka, članova obitelji i rodbine itd.), ova istina se jako rijetko čuje i događaji te vrste nikad nisu istraženi niti obrađeni onako kako zaslužuju.

Od 1945. godine do danas srpske elite (političke, crkvene, intelektualne) neprestano tragaju za „ustaškim zločinima“ i proglašavaju ih „genocidom“ izmišljajući fantastične i nemoguće brojke od stotina tisuća ili čak milijun i više „ustaških žrtava“, dok srpske žrtve umorene u samoj Srbiji od svojih sunarodnjaka još uvijek čekaju svoju istinu i zasluženi pijetet nacije.

Četnički pokolji i zvjerstva koji su dokumentirani i dokazani (uz popise žrtava i izvršitelja) izvršeni su nad civilima diljem Srbije i to u: Vraniću, Čačku, Ćupriji, Boleču, Drugovcu, Trsteniku, Rajincu, Stragarima, Sevojnu, Dokmiru, Selevcu, Crnči, Valjevu, Ljigu, Gornjem Milanovcu, Kukljinu, Zvizdaru, Kruščici, Slavkovici, Darosavi, Progarevcima, Velikoj Drenovi, Malči, Jagodini, Zaklopači, Majdanpeku, Kamenici, Manojlici, Tekijama, Rudniku, Takovu, Aleksandrovcu, Ćićevcu, Zaječaru, Kraljevu, Negotinu, Grabovcu, Bučumetu, Kušićima, Mionici, Arilju, Lebanima, Grockoj, Umki, Ubu, Tamnavi, Koceljevu, Ivanjici, Boljevcu, Sikoli, Vrnjačkoj Banji, Nišu, Negotinu, Ursuli, Skakavcima, Ravnoj Gori, Ražanima, Gornjoj Gorijevnici, Brajićima, Karanu, Kosjeriću, Guči, Radalju, Lisu, Debelici, Boru, Dragačevu, Mojsinju, Rošcima, Virovu, Trbušanima, Požegi, Glumaču, Visibabi, Ježevici, Čajetini, Godoviku, Brekovu, Đurđevcu, Breznici, Rajkovcu itd., itd.

Ovdje je u obzir uzeta samo Srbija, odnosno, mjesta (ukupno 81) u kojima se pouzdano zna da su živjeli gotovo isključivo Srbi. I popis, nažalost, nije konačan. Na ovom mjestu, red bi bio spomenuti i neki od najistaknutijih četničkih koljača koji su zvjerski masakrirali civile, uključujući žene, djecu i starce i silovali ne samo odrasle žene i djevojke, nego i djevojčice. U mnogim slučajevima klanja nisu pošteđena ni dojenčad u kolijevkama.

Evo imena nekih od tih koljača: Spasoje Drenjanin „Zeka“, narednik Miša Gačić iz Piromana, dočasnik Dragan Lazić, podnarednik Dušan Marković iz Kumanova, Milorad Sudimac „Ustaša“ iz sela Dučalović, Velimir Vićentijević „Kurijačić“ iz Draževca, Đoka „Šifonjer“ iz Beograda, Veselin Kuzmanović iz sela Joševo, narednik Rista Ružić iz Čačka, Stojanović Vojislav „Kopilan“ iz Baćevca, Aleksandar „Dobrovoljac" iz Kruševca, pravoslavni svećenik zvani "Lale“, Vasiljević Borivoje, Savić Branko, Tomić Dragoljub „Arnautče“ iz Vrbovna, Borislav Joksić, Vladislav Simić „Sutula“, Jakov Popović iz Vranića, Predrag Todorović iz Vranića, Branislav Petrović „Trćko“ iz Slovca, Miloje Cvetić iz Rucke, podnarednik Luka Nikolić „Lune“ iz Valjeva, Boža Kojić iz Grabovca, Mihailo Todorović „Putula“ iz Lisopolja, Bora „Visoki“, Dule „Ciganin“ iz Meljaka, Prodan Živković iz Draževca, Neša „Čačanin“, Milojko Marinković iz Pridvorice kod Čačka, Ilica Simić iz Vrbovna, Ljuban „Pograničar“, Žarko Ugrilović iz Piromana, Ljuba Preradović, Mijailo Ristić iz Jasenka, Milovan Ilić „Minda“ iz Jasenka, Radivoje Stančić iz Jasenka, Boško iz Rucke, „Mačak“ sa Čukarice, Steva Milovanović, Milan Jovanović iz Mislođina, Živan Topolac iz Draževca, Slavko Čučuković iz Bariča, Milan Rafailović „Beli“ iz Baćevca, Sava Cvetanović iz Obrenovca, Ilija Arnautović iz Bačevca, Ljubomir Filipović iz Mislođina, Dragoljub Urošević iz Mislođina, Raja Radosavljević iz Bariča, Dragiša Vesić iz Jasenka, Jordan Andrić „Joca“  iz Jasenka, Ljubisav Ilić iz Rucke te izvjesni Ćosić. (http://povijest-svijeta.orgfree.com/pokolj_u_vranicu.htm; Dokumentarni flim „Pokolj u Vraniću“ (https://www.youtube.com/watch?v=r70kq0yXTTQ)

Ovdje su po imenu (ili nadimku) navedeni samo oni četnici koji su sudjelovali u pokolju u Vraniću (njih ukupno 52), ali treba napomenuti da su poznati podaci i za mnoge druge čija su zvjerstva zabilježena u drugih 80 ovdje nabrojanih mjesta diljem Srbije.

Pitanje koje se neizbježno nameće jeste: treba li se čuditi masovnim klanjima Hrvata, muslimana i drugih nesrpskih naroda, ako su tako postupali s pripadnicim vlastite nacije? U Beogradu je povodom hvatanja Draže Mihailovića (koje je uslijedilo, ne bez razloga, gotovo godinu dana po svršetku Drugoga svjetskog rata – 13. ožujka 1946. godine!?),  dana 24. 3. 1946. godine održana svečana sjednica Narodne skupštine FNRJ, na kojoj je govorio i prvi čovjek OZN-e, Aleksandar Ranković.