Muslimanska agresija na Hrvate i katoličanstvo, na fratre i križ zabilježena je u povijesti kao nastavak turskog genocidno-kršćanskog pohoda na Europu
Ponovna muslimanska agresija krajem dvadesetog stoljeća na Hrvate, na katolike i katoličanstvo u Bosni i Hercegovini, nakon turskog danka u krvi i prisilne islamizacije, najteži je period hrvatskog naroda u njegovoj Kulinovoj banovini, Katarininoj kraljevini, u fratarskoj Bosni. Daytonska, visokopredstavnička, haaška, vehabijska i mudžahedinska entitetska beha zajednica najpogubniji je ikad življeni islamski entitet za hrvatski narod i njegovu budućnost na toj granici svjetova, kultura i vjera. Ostat će debelim i krvavim slovima zapisan u povijesti ne samo stradalničkog hrvatskog naroda nego i uopće u povijesti, globalne islamske brutalno barbarske agresije na križ časni i slobodu zlatnu.
Muslimanska agresija na Hrvate i katoličanstvo, na fratarstvo i križ povijest je zapisala kao nastavak turskog genocidno kršćanocidnog pohoda na Europu i njen svekoliki, napose kršćanski identitet. A kao i uvijek i svugdje, te kroz povijest dokazano na toj granici, najstradalniji biva graničarski, zapravo braniteljski hrvatski narod.
Čuvari krvave genocidno okupatorske turske prošlosti
Dok muslimanski narod kao čuvar krvave genocidno okupatorske turske prošlosti ima čvrstog saveznika u braći Turcima, kako im sada otvoreno bratski tepaju i u drugim muslimanskim narodima, napose zločinačko terorističkom iranskom režimu, srpski narod ima pomoć i saveznika u bratskom ruskom narodu, hrvatski narod sve od turske okupacije fratarske Bosne nikada nije imao, niti ima pomoć i saveznika iz reda kršćanskih katoličkih naroda. I ne samo da nije imao braniteljsku pomoć nego je, kako je to daleka prošlost sužanjstva u turskom danku u krvi, tako i bliža u ropstvu muslimansko bošnjačkog građanskog unitarizma i centralizma potvrdila i u kamen zapisala, da su mnogi kršćansko katolički narodi Europe bili, i jesu, muslimanski suradnici u agresiji, porobljavanju, obespravljivanju i tihoj prisilnoj građanizaciji, zapravo islamizaciji hrvatsko katoličkog naroda.
Iz takvog kontinuirano izdajničkog odnosa dijela europskih zemalja prema hrvatskim graničarima, 563-godišnjim braniteljima Europe i njenog identiteta, u banovini hrvatskog bana Kulina, u Fratarskoj Bosni i Hercegovini, u kraljevini hrvatske kraljice Katarine, žrtvama hrvatskih stradalnika i mučenika nabijanih na kolac i živi guljenih zločinačko barbarskom turskom rukom, svaki dan u svakom mjesecu i godini su dani obilježavanja stradanja i umiranja Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini u kojoj su okupatorske Osmanlije pogasili sva svjetla, i do današnjeg dana drže je u mraku.
Ili oni, ili njihova braća, ili janjičari, ili građani, ili druge vrste isilovaca sa kojima je ratni zločinac Alija Izetbegović napunio zemlju u vrijeme agresije na hrvatski narod.
Mržnja prema kršćanima
Napose je puno stradalnički dana Hrvata od muslimanske mržnje prema križu u mjesecima u kojem je više katoličkih veliki blagdana, jer upravo tim blagdanima muslimanski barbari uveliko su bili motivirani za ubijanje katolika i najviše iskopali masovnih grobnica koje i danas skrivaju uz pomoć dijela haaških nepravednika zatrpani milijunima lobističkih dolara iz islamskih zemalja.
Muslimanska nacifašistička pjesma
Uz božićne u uskrsne blagdane lipanj je najstradalniji mjesec Hrvata u vrijeme muslimanske agresije, i ponovnog islamskog pohoda na Europu. Lipanj u kojem se slavi Sveti Anto, Sveti Ivo, Sveti Petar i Pavao, Sveti Ilija, pa i Tijelovo, Muslimanima je zbog tih svetaca koji se sa velikom vjerom katolika slave i časte poglavito u Lašvanskoj dolini u kojoj je svaka crkva posvećena jednom od njih, taj mjesec je bio ispunjen svaki dan novim zločinima nad katolicima, slavljeni pjesmama, “Alah u ekber”, “Od Tirane pa do Trsta ne će bit ni jednog krsta”, “Alija brate šalji nam salate ima mesa koljemo Hrvate”.
Odjekivala je u muslimanskoj barbarskoj agresiji Lašvanska dolina tim pjesmama ljudskih spodoba, domaći i strani vehabija i mudžahedina, Komšića i građana, gotovo svaki dan u godini agresije, i danas u vremenu politički i fizičkih zločina u institucijama vlasti i na terenu nad starim hrvatskim povratnicima.
Tom muslimanskom nacifašističkom pjesmom krvi i tla iskopane su mnoge masovne grobnice hrvatskog naroda, kojima su zločinci u svim zvjerstvima i prisilnoj islamizaciji, podsjećali i podsjećaju na turski zločinački period okupacije fratarske Bosne, kao što je i stvaranje svake unitarističko centralističke, građansko islamske beha zajednice znak prisilne islamizacije i iranizacije.
I svi stradalnički dani, mjeseci i godine u muslimanskoj agresiji, i počinjenja zvjerskih zločina klon su turskog terorizma i nekažnjenog zločina. Lipanj mjesec je zbog masovni muslimanskih zločina sa dimenzijama genocida i kršćanocida u hrvatskom narodu s razlogom označen kao “Krvavi Lipanj” od muslimanskih zločina i barbarstva iz mržnje prema križu. Mjesec koji već više od 33 godine postaje sve krvaviji i tužniji za hrvatski narod iz razloga ne samo nekažnjavanja poznati imenom i prezimenom muslimanski počinitelja genocida, Mlaća, Genjaca, Džaferovića, Izetbegovića, Komšića, Halilovića, Alagića, Mahmuljina, Delića…, nego i njihova visoko kodirana mjesta i položaji u muslimanskom i političkom i vjerskom životu.
Niz barbarskih zločina
Paralelno s uznapredovanjem muslimanskih ratnih zločinaca raste i procesa etničkog čišćenja Hrvata, kako na njihovim trinaest stoljetnim teritorijima tako i u političkim institucijama koje su svakim novim, na Hitlerov legalni način, izborima sve brojniji sa muslimanskim i malobrojniji sa hrvatskim predstavnicima gotovo na svim razinama vlasti. To je znak daljnje muslimanske agresije na Hrvate i sve krvavijih dana hrvatskog stradanja u Daytonskohaaško muslimanskoj federaciji.
Uz niz drugi muslimanskih barbarskih zločina motivirani isključivo u obiteljskom odgoju mladi muslimana u mržnji prema križu, u mržnji prema svemu što nije islamsko i muslimansko, koji čine Lipanj krvavim mjesecom u hrvatskom stradanju u muslimanskoj agresiji devedesetih godina Dvadesetog stoljeća, je napad 15. lipnja 1993., zločinačko terorističke samozvane Armije BiH-a na Konvoj spasa Hrvata u Lašvanskoj dolini.
Brutalnost ubijanja Hrvata Lašvanske doline
Muslimanska brutalnost ubijanja iz zasjede 18 pripadnika HVO-a i teško ranjavanje više od 20 civilnih osoba, zaustavljajući Konvoj spasa za zatočenih 70 tisuća Hrvata u Lašvanskoj dolini potvrda je planiranog i izvršenog muslimanskog udruženog zločinačkog pothvata, i obilježavanje Lipnja krvavim mjesecom hrvatskog naroda. Ono što ga čini još krvavijim i trajnim spomenom na stradanje katolika u muslimanskom džihadističkom divljanju bestijalnih zločina, ritualnog odsijecanja glava katolika kao u tursko vrijeme genocida i kršćanocida, iza kojih je slijedio po Alijinoj zapovijedi muslimanski zločin crkvocida, rušenja i obeščašćivanja crkava premazujući ih fekalijama, je činjenica da te u muslimanskom narodu visokorangirane zločince, Haaško muslimanski sud nije niti procesuirao a kamoli kaznio.
Islamski lobi u toj palači nepravde, najvećoj sramoti suvremene civilizacije čije djelatnike islamske zemlje plaćaju a kršćani u BiH i katolici i pravoslavni zapisuju kao sudionike islamističke agresije i muslimanski ratni zločina ostavljajući budućnosti da ih osudi. I zasigurno će ih osuditi i kao sutvorce “Krvavog lipnja” hrvatskog naroda u vremenu barbarske muslimanske agresije u BiH na križ časni i slobodu zlatnu, na katolike i katoličanstvo, na Kararinino bosanstvo i europsko europejstvo.
Velika je zasluga, plaćena naftnim dolarima iz bratskih muslimanskih zemalja, Haaških sramotnika za stradanje hrvatskog naroda pred ponovljenim, zapravo nastavkom prodiranja polumjeseca na križ. Sudioništvo haaških birokrata u procesu muslimansko etničko vjerskog čišćenja Hrvata katolika traje i danas kroz neprocesuiranja svih muslimanski ratnih zločinaca, pa i onih što su 15. lipnja 1993. na Busovačkim stajama, po zapovjedi ratnog zločinca Alije Izetbegovića kojeg i danas brani pripadnik njegove džihadističke tzv. armije BiH Željko Komšić, počinili zločin genocida nad hrvatskim braniteljima i civilima. Kako zbog sami zvjerski muslimanskih zločina, jednako tako i zbog haaškog neprocesuiranja i nekažnjavanja muslimanskih ratnih zločinaca “Krvavi lipanj” ostat će trajno u sjećanju i memoriranju u hrvatskom narodu, kao jedan od dvanaest krvavi mjeseci stradanja Hrvata u muslimanskoj agresiji.
