Pakt ne osigurava vanjske granice i i ne sprječava ilegalne ulaske, on prisiljava države članice da dopuste ulazak većem broju migranata
Nakon gotovo jedanaest godina nastajanja, vodeći zakon Europske unije o azilu i upravljanju migracijama, ‘Pact on Migration and Asylum’, obično nazvan ‘Migracijski pakt’, stupio je na snagu 12. lipnja. Provedba zakona sada je obvezna za sve države Europske unije, osim nekih odredbi u slučaju Danske, koja ima šire izuzeće od zajedničkog zakonodavstva EU-a o unutarnjim poslovima.
Glavni cilj Pakta bio je uvesti jedinstveni, usklađeni postupak azila koji bi osigurao da ‘izbjeglice’ dobiju potpuno isti tretman, bez obzira na to u kojoj državi članici podnose zahtjev za azil, kao i pojednostavniti postupke ulaska i povratka. Europska komisija slavi ovu prekretnicu kao nešto što će konačno riješiti sve europske migracijske probleme i okončati desetljetni sukob oko granične kontrole i ilegalnih ulazaka. Ali to je samo pusta želja, jer nacionalne konzervativne stranke diljem Europe nikada nisu prihvatile Pakt i nastavit će se boriti protiv njegove provedbe u doglednoj budućnosti. Njihova kritika usmjerena je ne samo na takozvani mehanizam solidarnosti i njegove obvezne kvote za preseljenje migranata, već i na činjenicu da Pakt ne uspijeva ojačati vanjske granice i spriječiti ilegalne ulaske na bilo koji smisleni način: zapravo, on prisiljava države članice da dopuste ulazak većem broju migranata.
„Pakt ne zaustavlja ilegalne migracije. On njima upravlja“, napisala je skupina „Patrioti za Europu” (‘Patriots for Europe’, PfE) u svojoj izjavi i objavi na X-u. „To je otvoreni poziv i ne će ublažiti pritisak na Europu; on će ga umnožiti.” „Obrana granica jedne nacije nije zločin i ne bi se trebala kažnjavati novčano. Zbog toga Patrioti odbacuju Migracijski pakt EU-a.”
S dvanaest odvojenih zakonskih propisa i stotinama odredbi koje se uvode odjednom, nije lako vidjeti što se zapravo mijenja i zašto su nacionalističke stranke ponovno u pobuni. Kako bismo objasnili zašto, evo kratkog sažetka najvažnijih dijelova i zašto ih neki smatraju problematičnima.
- Granični postupak: preuzak i previše selektivan
Prije Pakta, jedna od glavnih točaka sukoba bila je ta što države članice tehnički nisu smjele pritvarati izbjeglice s neriješenim zahtjevima za azil na granici. U većini slučajeva to je dovodilo do toga da vlasti uopće nisu mogle pronaći i deportirati izbjeglice ako su njihovi zahtjevi odbijeni mjesecima kasnije, pa je ilegalnim migrantima bilo dopušteno slobodno lutati unutar EU-a na neodređeno vrijeme. A kada jedna zemlja (Mađarska) nije dozvolila migrantima ulazak prije nego što im je odobren azil, Europska komisija je toj zemlji nametnula kaznu od stotina milijuna eura.
Sada je, kao odgovor na zahtjeve mnogih zemalja za promjenu pravila, Komisija ipak dala ustupak u obliku zasebnog, ubrzanog protokola o azilu, nazvanog „granični postupak,” koji doista omogućuje državama članicama da zadrže tražitelje azila u izbjegličkim centrima i određenim zonama na granici, pod uvjetom da su zadovoljene sve njihove potrebe. Na papiru ovo zvuči dobro, ali je razočaravajuće u stvarnosti.
Prvo, granični postupak ne može se primijeniti na sve migrante, daleko od toga. Zapravo, primjenjuje se samo na tri različite kategorije: one za koje se dokaže da namjerno pokušavaju obmanuti vlasti o svom identitetu; one koji predstavljaju rizik za javni red ili nacionalnu sigurnost; i one koji dolaze iz zemalja s povijesno niskom stopom odobrenog azila (manje od 20 posto).
Čak ni među tim osobama, granični postupak ne može se primijeniti na maloljetnike ili bilo koga s bilo kakvim zdravstvenim tegobama, uključujući i mentalne. Svima će se morati dopustiti ulazak u Europsku uniju i podvrgnut će se uobičajenom postupku azila, zajedno sa svima ostalima koji nisu obuhvaćeni tim kategorijama. A šlag na torti je da ako vlasti prekorače rok od 12 tjedana predviđen za granične postupke, migranti zadržani na granici automatski se vraćaju uobičajenom postupku dobivanja azila i slobodno se kreću unutar zemlje.
- Povratak i sigurne treće zemlje: ni približno dovoljno
Budući je granični postupak trebao biti odgovor na izrazito niske stope vraćanja migranata – od pet odbijenih tražitelja azila, (statistički) manje od jednog se deportira, pa već ovdje možemo vidjeti zašto u ovom pogledu neće biti velike razlike.
Većini migranata i dalje je dozvoljeno da jednostavno ‘nestanu’, pa će se vlasti i dalje boriti s provođenjem naloga za deportaciju. Iako novi Pakt zabranjuje sekundarna kretanja između država članica bez pozitivnog rješenja o azilu i nalaže nacionalnim vlastima da migrante prevezu natrag u prvu zemlju u kojoj su ušli u Europsku uniju ako budu uhvaćeni negdje drugdje, povijesni podatci pokazuju da većina nikada ne će biti pronađena.
Pakt također uvodi ažurirani popis „sigurnih zemalja podrijetla” – migrantima iz tih zemalja može se automatski odbiti azil – uključujući Bangladeš, Indiju, Kolumbiju, Egipat, Tunis i Maroko. Drugi popis uključuje „sigurne treće zemlje,” gdje se migranti mogu vratiti ako njihove zemlje podrijetla nisu sigurne.
Iako se čini da je ovo korak u pravom smjeru i da može olakšati deportacije na papiru, problem je što države članice EU-a nemaju ovlasti odlučivati o tome što se smatra sigurnom trećom zemljom – to ima samo Europska komisija – i još uvijek postoji previše birokratskih prepreka koje se moraju riješiti u svakom pojedinačnom slučaju. Međutim, ako ne možete završiti postupak u roku od 12 tjedana, migranti mogu slobodno raditi što žele.
- „Odgovarajući” životni standard i ostali troškovi na teret poreznih obveznika
Prema Direktivi o uvjetima prihvata migranata, države članice sada su obvezne osigurati im „odgovarajući životni standard i usporedive životne uvjete u svim državama članicama.”
U praksi to znači da bi se s imigrantima koji dolaze na primjer u Bugarsku, trebalo postupati jednako kao i s onima u Njemačkoj, ili preciznije, „kako bi se spriječila ili ograničila sekundarna kretanja” – čime se nastoji ukloniti poticaj migrantima da putuju u bogatije države članice. To je dobro za Nijemce, Nizozemce i Šveđane na primjer, ali ne toliko za zemlje članice EU-a s drastično nižim BDP-om po glavi stanovnika koje će imigrantima morati osigurati bolji životni standard od onoga što imaju mnogi njihovi građani.
Direktiva dodatno specificira te „uvjete” kako bi obuhvatila stanovanje, hranu, odjeću, higijenske i zdravstvene proizvode, i ono najvažnije – novac. Pakt izričito navodi da države članice EU-a moraju pružiti istu vrstu i usporedive razine financijske pomoći – poput naknada socijalne pomoći – koje primaju građani.
Štoviše, Pakt nalaže da se svim ‘izbjeglicama’ tj. imigrantima moraju osigurati besplatni jezični i integracijski tečajevi kako bi se ograničila sekundarna kretanja, kao i besplatno pravno savjetovanje tijekom cijelog postupka azila.
- Mehanizam solidarnosti: otvorite svoja vrata ili platite
Mehanizam solidarnosti bio je bez sumnje najkontroverzniji aspekt cijelog Pakta, koji je mogao biti usvojen tek nakon što je Vijeće prilagodilo pravila i uklonilo zahtjev za jednoglasnost iz glasovanja.
To znači da je 20 glasova „ZA” bilo dovoljno da se uvrsti u Pakt i učini primjenjivim na cijelu Europsku uniju.
Ukratko, mehanizam solidarnosti namijenjen je ublažavanju pritiska na zemlje na ‘prvoj crti’ (poput Španjolske, Italije ili Grčke) preraspodjelom migranata među 27 država članica. Godišnja kvota za svaku zemlju određena je njihovom relativnom veličinom i BDP-om. Zemlje pak mogu odlučiti hoće li prihvatiti svoj udio ili će uplatiti 20.000 eura po migrantu u zajednički fond namijenjen pomoći zemljama na prvoj crti u smještaju i obradi migranata.
To nije inherentno loš koncept, s obzirom na to da neke zemlje moraju primiti puno više migranata od drugih i da bi im dobro došlo malo solidarnosti. Međutim, drugi tvrde da je mehanizam i dalje veliko kršenje njihovog suvereniteta i da bi se cijela stvar mogla izbjeći kada bi Bruxelles jednostavno dopustio zemljama na prvoj crti da zatvore svoje granice za ilegalne migrante.
Također, glavni problem s mehanizmom je taj što, nakon što se provede, ne može se znati kamo će nas ovaj vlak odvesti. U početku, Pakt nalaže premještanje samo 30.000 migranata godišnje, što se ne čini tako mnogo. Međutim, postoji ‘kvaka’: Europska komisija može slobodno povećavati taj broj svake godine po volji, bez ikakvog utjecaja država članica na to. Mnogi sumnjaju da je ta brojka bila samo trojanski konj, namijenjen uključivanju dovoljnog broja zemalja prije nego što Komisija otkrije svoje prave namjere.
Nadalje, stvari se mogu značajno promijeniti u vrijeme kriza, kada nepredviđene okolnosti, poput građanskog rata, dovedu do naglog porasta dolaska migranata ili točnije, izbjeglica u ovom slučaju.
Uredba o krizama omogućuje Europskoj komisiji da odmah poveća kvote za preseljenje i financijske doprinose (izvan redovitog godišnjeg pregleda) te promijeni i druga pravila mehanizma solidarnosti.
Na primjer, uredba uvodi koncept pod nazivom „obvezne kompenzacije odgovornosti.” To znači da država članica koja doprinosi ne premješta nužno više migranata nego što joj pripada, već samo preuzima odgovornost za njihov postupak azila kako bi zemlja kojoj je potrebna pomoć mogla brže obraditi zahtjeve. Dodatna dobrovojna obećanja o preseljenju i dalje su poželjna i potiču se.
- „Legalni i sigurni” putovi: normalizacija migracija
Manje poznati propis unutar Pakta naziva se ‘Okvir Unije za preseljenje i humanitarni prihvat’ (‘Union Resettlement and Humanitarian Admission Framework’), koji je uspostavljen kako bi se osigurali „legalni i sigurni” načini imigracije u Europu uz međunarodnu zaštitu, u biti pomažući ljudima da podnesu zahtjev za azil, a zatim ih prevoze u EU izravno iz njihovih zemalja podrijetla.
Ideja je ograničiti broj migranata koje iskorištavaju krijumčari ljudi ili koji gube živote na moru, što je racionalno. Ali to također znači stvaranje ureda i u biti oglašavanje te mogućnosti diljem svijeta, posebno u zemljama s „velikim brojem osoba kojima je potrebna međunarodna zaštita.”
EU namjerava do 2035. iz Afrike ‘uvesti’ dodatnih 70 milijuna imigranata
Ovdje postoji vrlo realna zabrinutost da će mnogi ljudi pokušati iskoristiti ovaj program, a barem neki od njih neće biti filtrirani kroz postupak provjere.
Spojite to s takozvanim EU-ovim ‘partnerstvom za talente’ (‘talent partnership’), još jednom inicijativom koja je odvojena od Pakta i usredotočit će se na privlačenje što većeg broja radnih migracija iz zemalja trećeg svijeta, i jasno je da cilj Bruxellesa nikada nije bio smanjiti masovne migracije, već ih povećati na dosljedan i birokratski način. Ovaj najnoviji projekt Bruxellesa za poticanje imigracije na europski kontinent objavila je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen 10. prosinca 2025.
„…Ali zaustavljanje ilegalne imigracije njezinim legaliziranjem samo je igra sa statistikom – učinci će biti isti.” (Vidjeti: Zolta Győri: „Brussels Latest Plan: Stopping Illegal Immigration by Making it Legal” – The European Conservative, 10. 12. 2025.).
Na kraju moram podsjetiti na još jednu značajnu činjenicu iz 2021. godine. Dr. Gunnar Beck, njemački akademik i pravni stručnjak, jedna od ondašnjih vodećih osoba stranke ‘Alternativa za Njemačku’ (AfD) i njemački zastupnik u Europskom parlamentu (2019.-2024.), početkom lipnja 2021. javno je upozorio da Europska unija namjerava do 2035. godine ‘uvesti’ dodatnih 70 milijuna imigranata, pretežito iz Afrike.
„70 milijuna dodatnih migranata do 2035. u bloku od 27 zemalja znači 2,6 milijuna po državi“, upozorio je dr. Gunnar Beck koji je već tada (2021.) napao ‘izuzetno opasan’ migracijski pakt Europske unije. Ujedno je upozorio da je Pakt o migracijama i azilu EU-a kontroverzan jer nastoji ‘uključiti’ članice EU-a u centralizirano vođenu preraspodjelu tražitelja azila diljem bloka te je već tada Pakt nazvao „izrazito opasnim zakonodavnim paketom.”
Autor: Tamás Orbán: „EU Migration Pact Comes Into Force: Everything You Need to Know” – The European Conservative, 13. 6. 2026.; RT (2021.): www.rt.com/news/525690-africans-migration-eu-german/
