Prije deset godina tadašnja predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović i tadašnji predsjednik Vlade Republike Srbije Aleksandar Vučić, potpisali su Deklaraciju o unaprjeđenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između Republike Hrvatske i Republike Srbije
Demokratski savez Hrvata u Vojvodini podsjeća javnost da su prije deset godina, koncem lipnja u Subotici, s ciljem unaprjeđenja bilateralnih odnosa, regionalne suradnje i stabilnosti te rješavanja otvorenih pitanja između dviju država, tadašnja predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović i tadašnji predsjednik Vlade Republike Srbije Aleksandar Vučić, potpisali Deklaraciju o unaprjeđenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između Republike Hrvatske i Republike Srbije. Riječ je o jednom u nizu koraka u odnosima između dviju država kojim se htjelo da se otvorena i neriješena pitanja koja opterećuju međusobne odnose počnu sustavno rješavati.
Ovaj dokument u prvoj točki govori o unaprjeđenju bilateralne zaštite manjina – hrvatske u Republici Srbiji i srpske u Republici Hrvatskoj – temeljem Sporazuma između Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore o zaštiti hrvatske manjine u SiCG u srpske i crnogorske manjine u Hrvatskoj iz 2004. godine te Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, usvojene od strane Vijeća Europe. U proteklih 10 godina DSHV je uspio ostvariti cijeli niz pozitivnih koraka kada je riječ o unaprjeđenju položaja hrvatske zajednice u Republici Srbiji, uvijek osjetljivog pitanja koje još zahtijeva stalne napore za rješavanjem svih izazova. Ž
DSHV smatra kako je politička participacija pripadnika nacionalnih manjina u tijelima vlasti jedno od najvažnijih mjerila njihova stvarnog društvenog položaja, područja u kojem su ostvareni najveći rezultati. Naime, sudjelovanjem u procesima odlučivanja, manjinska prava prestaju se svoditi na normativno zajamčene mogućnosti i postaju dio konkretnih javnih politika, proračunskih odluka, institucionalnih rješenja i administrativnih postupaka koji neposredno određuju svakodnevni život zajednice. Za hrvatsku zajednicu u Republici Srbiji to je pitanje imalo osobitu važnost, budući da je dugi niz godina bila suočena s nedostatnom zastupljenošću u tijelima vlasti, slabom institucionalnom prohodnošću vlastitih zahtjeva i činjenicom da su se brojni problemi Hrvata u Srbiji rješavali sporo, parcijalno ili tek nakon dugotrajnoga javnog upozoravanja.
DSHV u tom je procesu imao ključnu i nezamjenjivu ulogu. Od trenutka kada je nakon potpisivanja Deklaracije, političkim djelovanjem predsjednika DSHV-a Tomislava Žigmanova, uspostavljen izravni dijalog s predsjednikom Republike Srbije Aleksandrom Vučićem, položaj Hrvata u Srbiji uveden je u najvišu razinu političke komunikacije, čime su se otvorena pitanja koja su godinama opterećivala zajednicu
počela na sustavni način rješavati. Riječ je o boljoj institucionalnoj zastupljenosti Hrvata, Republika Srbija je vratila hrvatskoj zajednici u vlasništvo dio rodne kuće bana Josipa Jelačića i osigurala znatna financijska sredstva za obnovu i uređenje, dobiven je primjeren prostor u Beogradu, temeljno je obnovljen Dom kulture u Tavankutu, nakon 15 godina od početka obrazovanja na hrvatskom jeziku riješeno je pitanje udžbenika za nastavu na hrvatskom, ulaganja u hrvatske ustanove su uvećana, prisutnost državnih dužnosnika na događajima hrvatske zajednice je učestalija, kao i rješavanje konkretnih lokalnih problema u sredinama u kojima Hrvati žive.
Pitanja od interesa za Hrvate
Najvidljiviji rezultat takve politike bio je povratak predstavnika vojvođanskih Hrvata u Narodnu skupštinu Republike Srbije, a potom u jesen 2022. i izbor predsjednika DSHV-a Tomislava Žigmanova u Vladu Republike Srbije na dužnost ministra za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog, što predstavlja najviši doseg političke participacije Hrvata u Srbiji od uvođenja višestranačja. Drugi ministarski mandat, kao i kasnije uključivanje u Pokrajinsku vladu Vojvodine predstavnika DSHV-a, dodatno su potvrdili da je naša stranka uspjela hrvatsku zajednicu iz pozicije neadekvatno riješene političke zastupljenosti uvesti u sam prostor institucionalnog odlučivanja, gdje se pitanja od interesa za Hrvate više ne artikuliraju samo kroz zahtjeve upućene izvana, nego i kroz sudjelovanje u vlasti.
Istodobno, važan iskorak ostvaren je i na razini političke participacije u lokalnim samoupravama – u Novom Sadu, Somboru, Baču i Srijemskoj Mitrovici, pri čemu treba naglasiti kako izravna komunikacija i s predstavnicima lokalnih vlasti u Subotici nije bila rezultat puke političke kurtoazije, nego i izbornih rezultata DSHV-a, odnosno činjenice da je hrvatska zajednica, kroz vlastitu političku organizaciju, stekla prepoznatljivu i mjerljivu zastupljenost u sredinama u kojima živi značajan broj njezinih pripadnika. Time su pitanja hrvatskih kulturnih udruga, uporabe hrvatskoga jezika, potpore manifestacijama, komunalnih potreba, mjesne infrastrukture i vidljivosti hrvatske zajednice dobila konkretnije adrese za rješavanje, što je od posebne važnosti jer se položaj manjinske zajednice ne mjeri samo na razini republičkih i pokrajinskih institucija, nego i u svakodnevnom odnosu lokalne vlasti prema naseljima, udrugama i građanima hrvatske nacionalnosti. Posebno treba istaknuti Tavankut i Monoštor – mjesta od iznimne važnosti za hrvatsku zajednicu u Republici Srbiji: početak rješavanja pitanja vodoopskrbe za Donji i Gornji Tavankut te Mirgeš, kao i renoviranje mosta „Šmaguc“ na kanalu Dunav-Tisa-Dunav kraj Monoštora jasno pokazuje da političko djelovanje DSHV-a nije ostalo u području općih manjinskih tema, nego je zahvatilo i konkretne potrebe ljudi i naselja, to jest učinci se politika DSHV-a mogu mjeriti u svakodnevnom životu, a ne samo u institucionalnim izvješćima.
U proteklih 10 godina ostvareni važni infrastrukturni, obrazovni, kulturni i razvojni rezultati pokazuju kako se politička participacija, kada je odgovorno vođena i programski usmjerena, može pretvoriti u mjerljive koristi za zajednicu. Spomenut ćemo i pomake u području uvećanja financijskih sredstava, čime su ojačani kapaciteti hrvatskih institucija, napose HNV-a, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i NIU „Hrvatska riječ“. Sva spomenuta postignuća bila su praćena i pozitivnim reakcijama iz Republike Hrvatske razvojem postojećih i otvaranjem novih programskih linija za podršku hrvatskoj zajednici – financiranje
kapitalnih projekata, osiguranje novčanih sredstava za prekogranične projekte, dobivanje stipendija za studente koji studiraju na sveučilištima u Republici Srbiji i poticaji za ovdašnje poljoprivrednike iz hrvatske zajednice te mogućnost za političku participaciju u Hrvatskom saboru.
Važan učinak političke participacije DSHV-a i ovakve politike vidljiv je i u sigurnosnoj dimenziji ovdašnjih Hrvata, do čega nam je također itekako stalo. U razdobljima izrazito negativnih medijskih istupa prema Hrvatskoj, uz avanturističko postupanje pojedinih dužnosnika hrvatske zajednice i pratećeg govora mržnje, kada su političke i javne tenzije mogle proizvesti ozbiljne posljedice po Hrvate u Srbiji, nije zabilježen nijedan etnički motiviran fizički napad na pripadnike hrvatske zajednice. Ta činjenica ima osobitu težinu u Srijemu, prostoru najtežega iskustva Hrvata tijekom devedesetih godina i području u kojemu su međunacionalni odnosi uvijek zahtijevali najvišu razinu političke odgovornosti, opreza i institucionalne prisutnosti.
Bilanca uspjeha od započinjanja prvih razgovora prije deset godina do danas s najvišim instancama srbijanskih vlasti – čiju konstantu predstavlja Aleksandar Vučić, zato se očituje u bitnoj promjeni političkoga položaja Hrvata u Srbiji: uspostavljena je komunikacija s najvišim državnim tijelima, osigurana je participacija u republičkoj i pokrajinskoj vlasti, otvoreni su razvojni programi, ojačane su institucije, realizirani su konkretni lokalni projekti, povećana je javna vidljivost hrvatske zajednice i stvoren je širi prostor za rješavanje pitanja koja su desetljećima opterećivala njezin položaj. To su postignuća politike koja je, kroz DSHV, hrvatsko pitanje u Srbiji vratila u institucionalni prostor odlučivanja i učinila ga nezaobilaznim dijelom ukupnih manjinskih, državnih i hrvatsko-srpskih odnosa.
Zaključno možemo ustvrditi da je DSHV bio i ostao jedini relevantni politički čimbenik hrvatske zajednice u Republici Srbiji koji ima jasnu političku viziju, tim ljudi s potrebnim znanjima, iskustvom i kapacitetima, kao i sposobnost ostvarivanja mjerljivih rezultata u institucionalnom i društvenom prostoru. Upravo zato DSHV je danas prepoznat kao poželjan i vjerodostojan partner u procesima u kojima se odlučuje o pitanjima važnim za hrvatsku zajednicu, u rasponu od političke participacije i manjinskih prava do konkretnih razvojnih, infrastrukturnih, kulturnih i obrazovnih projekata.
Naravno, svjesni smo u DSHV-u da ostvareno nije dovoljno i da ravnopravni položaj Hrvata u Republici Srbiji i dalje zahtijeva sustavan, odgovoran i posvećen rad i zalaganje. No jednako tako jasno ističemo kako bez dijaloga, komunikacije i institucionalne participacije nema stvarnih rezultata. Bez prisutnosti u tijelima vlasti, bez izravnih kanala prema republičkim, pokrajinskim i lokalnim institucijama, te bez političke organizacije koja zna artikulirati interese zajednice i preuzeti odgovornost za njihovo zastupanje, hrvatska zajednica ostaje izložena sporadičnim obećanjima, odgođenim rješenjima i ovisnosti o tuđoj dobroj volji. DSHV je pokazao da se takav položaj može mijenjati samo pregovorima i institucionalnom prisutnošću čiji rezultati ostaju vidljivi u životu zajednice.
