Film je podređen suvremenim globalizacijskim trendovima i neargumentiranim napadima na hrvatsku obitelj
“Bog neće pomoći” (2025.), drugo je dugometražni film Hane Jušić. To je mračni i poetični neo-vestern čija je radnja smještena na Dinaru s početka XX. stoljeća. Film prati Čileanku Teresu koja se suočava s patrijarhalnim društvenim strukturama. Film je premijerno prikazan u Locarnu, osvojio je specijalnu nagradu za promicanje “rodne ravnopravnosti” u Sarajevu te je izabran kao hrvatski kandidat za španjolsku nagradu Goya.
- “Pa Dalmacija u državi Austro Ugarska nije Kongo?
– U pravu ste, ta je usporedba na prvi pogled drastična jer je Austro-Ugarska bila uređena, birokratska europska velesila, dok je Kongo u to isto vrijeme (krajem XIX. i početkom XX. stoljeća) prolazio kroz stravičnu kolonijalnu eksploataciju pod belgijskim kraljem Leopoldom II. Međutim, kada Hana Jušić smješta radnju svog filma “Bog neće pomoći” u divljinu Dinare s početka XX. stoljeća, ona ne uspoređuje Beč ili Budimpeštu s Kongom, već koristi žanr neo-vesterna kako bi progovorila o periferiji tog carstva. Evo zašto ta paralela ipak ima smisla u kontekstu filma:
Dinara kao “Divlji zapad” carstva
- Zaboravljena periferija: Iako je Austro-Ugarska bila moderna država, njezini rubni dijelovi – poput Dalmatinske zagore i ličkog krša – živjeli su u dubokom siromaštvu, izolaciji i po potpuno drukčijim, nepisanim zakonima.
- Zakon jačega: U tim izoliranim, kamenitim krajevima državni aparat je bio daleko. Životom su upravljali plemenski i patrijarhalni zakoni, krvna osveta te borba za goli opstanak. Redateljica taj prostor tretira onako kako američki vestern tretira Divlji zapad – kao prostor izvan zakona gdje vlada surovost prirode i čovjeka.
Lik Teree i kolonijalni sraz
- Strankinja u kršu: Glavni lik filma je Teresa, djevojka koja dolazi iz Čilea (iz obitelji naših iseljenika). Njezin dolazak na Dinaru funkcionira kao sraz dvaju svjetova.
- Okrutnost sredine: Iz njezine perspektive, taj kameni i patrijarhalni okoliš djeluje jednako neprijateljski, divlje i opasno kao bilo koja neistražena kolonijalna granica. Umjesto obećane domovine, ona zatječe rigidne društvene strukture u kojima žena nema nikakva prava, a religija služi kao opravdanje za surovost.
Dakle, njezina kritika nije usmjerena na civilizacijska dostignuća Austro-Ugarske kao države, već na to kako su se na njezinoj periferiji prelamali bijeda, izolacija i rigidni patrijarhat, čineći život običnog čovjeka (a pogotovo žene) brutalnom borbom za preživljavanje.
- “Što kaže kritika?”
– Kritičari su se složili da je film iznimno ambiciozan i vizualno fascinantan, no duboko je podijelio publiku i kritiku zbog svog specifičnog art-pristupa:
- Hvalospjevi za vizualni identitet i hrabrost: Filmska kritičarka Zrinka Pavlić na portalu tportal nazvala je film “filmskim epom o ženama u dinarskom kršu” i jednim od najboljih ostvarenja prikazanih u puljskoj Areni. Posebno se hvali rad direktorice fotografije Jane Plećaš koja je kadrove Dinare pretvorila u sanjive i turobne slike nalik na radove slavnog Tarkovskog.
- Kritika sporosti i komunikacije s publikom: S druge strane, recenzenti na portalu hr bili su znatno oštriji, ističući da film traje dugih 137 minuta te da je riječ o hermetičnom art-filmu koji se presporo odvija i teško uspostavlja komunikaciju sa širom publikom. Primijetili su da film koketira s elementima etno-horora (poput kultnog filma Midsommar), ali nažalost ostaje unutar okvira klasične drame.
- Feministički podtekst: Struka s portala Kinofilm složno hvali film zbog hrabrog i beskompromisnog prokazivanja granica patrijarhalne zajednice, u kojoj dolazak jedne žene (strankinje) istovremeno donosi nemir, ali i prijeko potrebnu slobodu.
Film je u konačnici prepoznat i od struke u domovini te je službeno izabran kao hrvatski kandidat za nagradu Goya.
- “Kakve veze taj neovestern gospođe Jušić ima s nama danas?
– Njezin neo-vestern “Bog neće pomoći” ima itekako duboke veze s našom svakodnevicom jer povijesnu scenografiju s početka XX. stoljeća koristi samo kao ogledalo za suvremeno društvo. Hana Jušić kroz ovaj film ne bavi se pukom poviješću, već progovara o problemima koji su i danas vrlo živi u Hrvatskoj. Poveznice s našim vremenom kriju se u nekoliko ključnih tema:
Konzervativni uzlet i retratradicionalizacija
- Tada i sada: Radnja filma prikazuje rigidnu, patrijarhalnu sredinu koja se grčevito drži dogmi i nepisanih plemenskih pravila kako bi zadržala kontrolu.
- Današnja veza: U modernoj Hrvatskoj svjedočimo sve glasnijem neokonzervativnom pokretu (od javnih molitelja na trgovima do rasprava o revidiranju ženskih i reproduktivnih prava). Film funkcionira kao upozorenje kamo vodi društvo koje umjesto napretka bira povratak u “stara, kruta vremena”.
Sraz s “drugim” i ksenofobija
- Tada i sada: Dolazak Čileanke Terese u izolirano selo na Dinari izaziva trenutačni otpor, sumnju i neprijateljstvo mještana jer je ona strankinja koja donosi drukčiji mentalitet i običaje.
- Današnja veza: Hrvatska u posljednjih nekoliko godina prolazi kroz goleme demografske promjene s masovnim uvozom strane radne snage (iz Azije i drugih dijelova svijeta). Sraz zatvorene i homogene sredine s ljudima koji su drukčiji – što je glavna napetost u filmu – realnost je koju danas gledamo na ulicama hrvatskih gradova.
“Zaboravljeni” i zapušteni dijelovi Hrvatske
- Tada i sada: Dinarski krš u filmu prikazan je kao surovi “Divlji zapad” gdje državni zakoni ne vrijede, a ljudi su prepušteni sami sebi u borbi za goli opstanak.
- Današnja veza: Problem demografskog sloma, ekonomske zapuštenosti i izoliranosti dalmatinske i ličke unutrašnjosti (pa i krajeva poput Banovine) itekako je aktualan. Dok se centri poput Zagreba ili obale razvijaju, rubni dijelovi zemlje često se osjećaju napušteno od institucija, baš kao i u doba Austro-Ugarske.
Ženska solidarnost nasuprot nasilju
- Tada i sada: Žene u filmu su žrtve obiteljskog i društvenog nasilja, ali kroz priču pronalaze načine za međusobnu solidarnost i tihi otpor sustavu koji ih tlači.
- Današnja veza: Nasilje nad ženama i femicid i dalje su gorući problem u Hrvatskoj o kojem se svakodnevno izvještava u vijestima. Film jasno poručuje da korijeni tog nasilja leže u duboko usađenom osjećaju vlasništva nad ženom, što je obrazac ponašanja koji društvo još uvijek nije potpuno iskorijenilo.
Hana Jušić je u intervjuima i sama potvrdila da je namjerno izabrala žanr neo-vesterna kako bi se odmaknula od suvremene estetike, ali da je njezina oštrica i dalje usmjerena na seciranje mentaliteta koji nas i danas, u 2026. godini, koči da postanemo tolerantnije i slobodnije društvo.
- Koji filmovi uglavnom dobivaju nagradu Goya?
– Nagradu Goya uglavnom dobivaju španjolske socijalne drame, povijesni filmovi o Španjolskom građanskom ratu i atmosferični psihološki trileri, dok se u kategoriji za Najbolji europski film najčešće nagrađuju hvaljene festivalske drame iz Francuske, Poljske i Ujedinjenog Kraljevstva [wikipedia.org].
Španjolska filmska akademija pri odabiru pobjednika u glavnim kategorijama tradicionalno preferira sljedeće žanrove i teme:
Dominantni žanrovi i teme španjolskih dobitnika
- Mračne psihološke drame i trileri: Filmovi koji seciraju ljudsku psihu, obiteljske tajne ili napete društvene sukobe (poput filmova As bestas, La isla mínima ili El Reino) redovito trijumfiraju na dodjelama [imdb.com].
- Povijesne i političke teme: Španjolska akademija iznimno cijeni filmove koji progovaraju o teškim razdobljima vlastite povijesti, posebice o posljedicama Španjolskoga građanskog rata i Francove diktature.
- Autorski filmovi s potpisom uglednih redatelja: Tradicionalno veliku prednost imaju novi projekti provjerenih domaćih autora kao što su Pedro Almodóvar, Alejandro Amenábar, Rodrigo Sorogoyen ili Alauda Ruiz de Azúa [wikipedia.org, imdb.com].
- Kakvi europski filmovi pobjeđuju?
– U kategoriji Najbolji europski film, u kojoj se natječu i hrvatski kandidati, profil pobjednika je vrlo specifičan:
- Festivalski pobjednici: Uglavnom pobjeđuju europski filmovi koji su prethodno osvojili glavne nagrade na tri najveća svjetska festivala (Cannes, Venecija, Berlin) ili Europske filmske nagrade (EFA).
- Francuska i britanska dominacija: Statistički gledano, najviše kipića u ovoj kategoriji odlazi francuskim dramama (poput Anatomije pada) i britanskim povijesnim ili socijalnim dramama (poput Kraljeva govora ili Otac).
