Ruski predsjednik želi staru sovjetsku vlast. On čini sve kako bi oslabio Europu i testira sposobnost pružanja otpora svojih susjeda. Kako možemo za takvo što imati razumijevanja?
Bernard-Henri Lévy
U čitavoj Europi zagovornici Rusije i ruske politike formirali su nešto slično petoj koloni. To Putinovo sljedbeništvo u glavnim zapadnim gradovima (Putinova stranka) predstavlja jedan vrlo opasan razvoj. I to zbog toga jer oni koji mu pripadaju nisu samo pripadnici krajnje ljevice ili desnice. Pa tko su onda članovi „Putinove stranke“? Kao prvo riječ je o osobama koji neovisno o svojoj pripadnosti određenoj stranci, nisu kritizirali Putina kada je nedavno primio u Kremlju sirijskog predsjednika Bashara al Assada, masovnog ubojicu, neprijatelja Zapada i koljača vlastitog naroda. Tome valja pridodati i one koji osjećaju blago olakšanje zbog toga što se na obzoru pojavio jedan snažan čovjek koji bi mogao uvesti rada u sirijski kaos. Oni ne vide da masovno i neciljano rusko bombardiranje najviše može pridonijeti povećanju izbjegličkog vala u smjeru Europe.
Tu su i oni koji jednostavno ignoriraju motiv Putinove oružane diplomacije – i to ne samo u Siriji, a on glasi: osvetiti se svima onima koji su u njegovim očima odgovorni za slom Sovjetskog Saveza. Putin je, kao što je poznato, izjavio da je raspad Sovjetskog Saveza bio „jedna od najvećih geopolitičkih katastrofa XX. stoljeća“; i nikada nije prestao kriviti za to SAD, Katoličku Crkvu (i njenog poljskog papu) i Europu. „Putinova stranka“ radije ignorira to što izolirani postupci Kremlja postaju dijelom njegove strategije za osvetu, ponižavanje ili u najmanju ruku destabilizaciju Europe.
Ali trebali bismo namjerno zatvoriti oči da ne vidimo veliki plan koji se iza toga krije. Jer Putinova taktika da se koncentrira na najmanje naznake slabosti u Europi kako bi sijao razdor, već se pokazala uspješnom. Tako je Putin ukrajinskom predsjedniku Petru Porošenku u rujnu 2014. rekao sljedeće: „Kada bih ja htio, ruske postrojbe bi za dva dana mogle biti ne samo u Kijevu, već i u Rigi, Vilniusu, Talinu, Varšavi ili Bukureštu.“ U studenom iste godine pitao se „pa što je to bilo tako loše u njemačko-sovjetskom paktu o nenapadanju iz 1939., dakle onom sporazumu koji je poravnao put Staljinovoj invaziji u istočnoj Europu i aneksiji baltičkih zemalja, dijelova Poljske i Rumunjske. A krajem lipnja ruski državni odvjetnici najavili su pokretanja istraga kako bi se utvrdilo je li proglašenje neovisnosti baltičkih zemalja bila zakonito. Onkraj revizionističke retorike 17. veljače upriličen je susret između Putina i doajena Putinovog sljedbeništva u Europskoj uniji, mađarskog premijera Viktora Orbana. Taj je susret bio popraćen velikim otporom prosvjednika koji ne žele da Mađarska ponovno postane ruskom kolonijom.
Tome valja pridodati i višestruke Putinove kontakte s grčkim premijerom Aleksisom Ciprasom, koji je na vrhuncu svog najnovijeg okršaja s Europskom unijom otišao u Moskvu kako bi navodno dobio deset milijardi dolara za tiskanje nove drahme. Također valja spomenuti i to da je ruska vojska u posljednje vrijeme u više navrata povrijedila zračni prostor susjednih europskih zemalja. Ne smije se zaboraviti ni sustavna potpora Kremlja populističkim, nacionalističkim i fašističkim stranakama u svim članicama Europske unije koje neumorno rade na demontaži Europe. A kamo god krene Putin, za njim ide i njegova stranka. Kada ukrajinsko civilno društvo izrazi simpatije prema Europskoj uniji, a to Putin predstavi kao neprijateljski čin prema Rusiji, njegovi „stranački kolege“ ustanu protiv Europe.
Kada Putin pribjegne jezičnom nacionalizmu („Rus je onaj tko govori ruski“) kako bi opravdao svoje pretenzije na Krim i Donbas, njegovi zagovornici u Europi kažu da je to pitanje zdravog ljudskog razuma. Nacisti su istu strategiju provodili na području Sudeta (Nijemac je onaj tko govori njemački). Mnogi oklijevaju Putinovu stranku nazvati samoubilačkom, mazokističkom strankom koju pokreće mržnja prema samoj sebi ili sklonost prema izdaju. Ali njezini članovi šute kada Kremlj po prvi put nakon Hladnog rata primjenom sile mijenja one granice o kojima ovisi kolektivna sigurnost kontinenta. Oni ne znaju ili se prave da ne znaju da je Putin graditelj imperija, okružen ideolozima čiji se pogledi na svijet u svim važnim pitanjima kose sa stavovima Zapada. Zbog toga nam treba biti jasno kako ta ideologija izgleda: pravo i zakon u službi moći i vlasti, a ne obrnuto; red prije slobode i institucionalizirani progon homoseksualaca i drugih prijestupnika koji predstavljaju srž dekadentnog zapada zatrovanog duhom kozmopolitizma. Odlučan u namjeri da utjelovi euroazijsku alternativu zapadnoj demokratskoj kulturi Putin sada kreće u ofenzivu i testira otpornost svojih susjeda.
A među alatima koji Putini stoje na raspolaganju za ostvarenje tih nauma nije više ona zastarjela, korumpirana vojska u stadiju raspadanja koju je naslijedio prije 15 godina. Ruske nove kalibarske rakete, koje su nedavno s brodova u Kaspijskom moru ispaljivane na položaje u Siriji, nedavno su šokirale svijet svojom preciznošću koja ulijeva strah. Sljepoća članova Putinove stranke – od Marine Le Pen u Francuskoj do Nigela Faragea u Velikoj Britaniji – očito nije novi fenomen. Trenutačno stanje opasnosti potaknulo me je da posegnem za jednim djelom Thierryja Woltona o povijesti komunizma i dobrovoljnom podčinjavanju koje je on desetljećima donosio sa sobom. („Crveno-smeđe. Pakt protiv demokracije od 1939. do danas“) No ono što najviše smeta jesu razmjeri u kojima znanje o prošlosti tragično ostaje neiskorišteno. Zbog toga je moguće vratiti se istim grješkama i istom namjernom ignoriranju.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više