Etnička karta Europe se mijenja. Procjene se razlikuju, ali općenito je prihvaćeno da danas u 28 država članica Europske unije živi oko 25 milijuna muslimana
‘Hoover Institution’ pri Sveučilištu Stanford je u rujnu 2024. objavio tekst o masovnim imigracijama koje mijenjaju i preoblikuju Europu navodeći kako je u proteklom desetljeću (2014.-2024.) u Europu ušlo 29 milijuna imigranata, legalnih i ilegalnih. Masovna imigracija i golem priljev imigranata opteretili su već preopterećeni i uglavnom disfunkcionalni imigracijski sustav europskog kontinenta. Samo u 2023. u Europu je ušlo oko tri i pol milijuna imigranata legalno, te milijun ilegalnih migranata. Ilegalni migranti koji su 2023. ušli u Europu, pretežno su došli iz Afrike i Bliskog Istoka – najveći broj iz Sirije, potom slijede imigranti iz zapadne Afrike i Afganistanci.
Europski zakoni o azilu nisu ažurirani već 20 godina, a širenje Schengenskog prostora učinilo je ulazak u svaku zemlju na kontinentu sinonimom za ulazak u Europu u cjelini.
Etnička karta Europe se mijenja. Procjene se razlikuju, ali općenito je prihvaćeno da danas u 28 država članica Europske unije živi oko 25 milijuna muslimana. Najveće muslimanske populacije u Europi danas se nalaze u Francuskoj, Njemačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Italiji, Španjolskoj, Nizozemskoj, Belgiji i Švedskoj – stoga je u središtu politike tih zemalja glavno pitanje kako integrirati te zajednice (muslimanskih imigranata).
‘Hoover Institution’ / Stanford University je ‘think tank’ javne politike koji promiče načela individualne, ekonomske i političke slobode; 2021. rangiran je kao 10. najutjecajniji ‘think tank’ na svijetu.
Zbog masovne imigracije, nesigurnosti, nasilja i kriminala kao i zabrinjavajućih, nametnutih promjena u društvu, dr. Alex Tokarev, izvanredni profesor ekonomije i filozofije na Sveučilištu Northwood (Michigan, SAD), inače bugarskog podrijetla, i Georgi Harizanov, bugarski politički analitičar i izvršni direktor Instituta za desničarsku politiku (Institute for Right-Wing Politics) zajedno su u kolovozu objavili ne samo zanimljiv nego i poučan tekst pod naslovom: „Quo Vadis, Europa?“.
QUO VADIS, EUROPO?
Europa danas nalikuje civilizaciji koja je zaboravila ne samo što je nekada bila, već i zašto je uopće postojala. Postoji nešto tragično, šekspirovsko, uu promatranju sporog nestajanja nacija koje su dale Aristotela i Akvinskog, Dantea i Da Vincija, Newtona i Einsteina, renesansu i industrijsko doba.
André Rieu svira violinu dok kontinent gori.
Razmaženi prosperitetom koji su stvorili njihovi poduzetnici. Uljuljkani u varljiv osjećaj sigurnosti stvoren usponom američke vojne moći nakon Drugog svjetskog rata. Prevareni od strane svojih elita da svoje zajedničke kulturne vrijednosti vide kao sramotne ostatke predglobalističkih vremena.
Otvaranjem vrata migrantima iz disfunkcionalnih društava, bez ikakvih mogućnosti ili zahtjeva za asimilaciju.
To nije suosjećanje. To je civilizacijska nesavjesnost. Trump je zvučao kao grub, ali spasonosni poziv na buđenje. To će naravno, dati europskim intelektualcima još jedan razlog da mrze „narančastog čovjeka.“ To je uzbuna koju njihova vladajuća klasa radije prigušuje.
Europa pred nastankom
Europa riskira „civilizacijsko brisanje“. Upozorenje nije hiperbolično. To je činjenični prikaz tragedije biblijskih razmjera.
Europski čelnici zgroženi su što je Washington konačno naglas rekao ono što njihovi građani šapuću jedni drugima za kuhinjskim stolovima, u ‘pubovima’ i crkvama: „zamjenjuju nas.“
Ne zamjenjuje nas rasa ili etnička pripadnost. Takvi površni markeri ne određuju sudbinu nacija. Zamjenjuju nas kulture oblikovane političkom korupcijom, nasiljem, mizoginijom i prezirom prema ljudskim pravima.
Nebrojene gomile ljudi pobjegle su od bijede iz svojih domovina samo da bi sa sobom donijele upravo one stavove i navike koji su stvorili septičke jame koje su ostavili za sobom. Nije stvar u tome da europske elite prihvaćaju vrijednosti nepozvanih ilegalnih imigranata. One samo preziru vlastite. Civilizacija koja se srami sama sebe ne može od drugih tražiti da se asimiliraju u nešto smisleno. I zato to ne čine.
Zone bezakonja
Koje su posljedice tretiranja imigracije kao signala vrline? Susjedstva pretvorena u zone bezakonja gdje se policija boji patrolirati. Žene i djevojke koje moraju preispitati svoju sigurnost u javnim prostorima koji su nekada bili sigurni. Paralelna društva koja odbacuju europske norme umjesto da im se pridruže. Gradovi opterećeni kriminalnim mrežama uvezenim iz propalih država.
Lako je kriviti vlade Europske unije. Dublji problem su birači koji lijeno prihvaćaju tiraniju svojih birokracija, prepuštajući sve što oblikuje njihovu sadašnjost i budućnost ljudima koji niti vole svoje nacije niti ih razumiju. Europljani su postali promatrači u vlastitim domovima, omamljeni udobnošću, prestravljeni da bi ih otpor mogao učiniti nepristojnima.
Pad Europe ne može se preokrenuti prilagođavanjem migracijskih kvota ili prepisivanjem klimatskih propisa, još jednim ‘summitom’, drugačijom direktivom ili novom birokracijom. Europljani moraju birati javne službenike koji vjeruju da je njihova civilizacija vrijedna obrane. Najveća slabost europskog konzervativnog pokreta nije nedostatak ideja, već nedostatak jedinstva.
Razjedinjena britanska desnica
U Britaniji su linije ‘rasjeda’ na desnici jasno vidljive. Konzervativna stranka ima Kemi Badenoch. Nigel Farage predvodi ‘Reformu’ („Reform“). Lice ‘Obnove’ („Restore“) je Rupert Lowe. Svaka od stranaka apelira na drugačiji instinkt unutar šireg konzervativnog biračkog tijela, no svaka se natječe za isti skup birača. Posljedica su fragmentacija i slabost.
Odmjereni stil Kemi Badenoch osvaja poštovanje među glavnim konzervativcima. Za neke pristaše ‘Reforme’ i ‘Obnove’, suzdržanost se previše često brka s nedostatkom principa. Neki konzervativni glasači vide Faragea kao čovjeka koji je godinama demontirao desni centar. Glasači ‘Reforme’ vide Ruperta Lowea kao suparnika koji prijeti podjelom njihovog pokreta, itd.
Austrija, Njemačka, Francuska…
Diljem Europe desnica je više puta pokazala da joj je najveći protivnik često ona sama. U Austriji su koalicijski pregovori između ÖVP-a i FPÖ-a propali usred sporova oko moći i strategije. U Njemačkoj, CDU se suočava s pritiskom AfD-a i unutarnjim napetostima oko toga koliko bi se trebala pomaknuti udesno bez žrtvovanja svoje šire izborne privlačnosti.
Francuska je dugo svjedočila konkurenciji između tradicionalne ‘De Gaulleske’ desnice (degaullisti, prema Charlesu de Gaulleu) i Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen. To je rivalstvo više puta fragmentiralo konzervativne glasove i davalo pobjedu socijalistima i globalistima. U Nizozemskoj su se Geert Wildersov PVV, VVD i noviji desničarski pokreti također međusobno natjecali koliko i s ljevicom.
Politički pokreti rijetko propadaju jer im nedostaje uvjerenja. Češće propadaju jer ambicija zasjenjuje principe. Suparnici na istoj strani troše više energije na međusobno napadanje nego na uvjeravanje šireg biračkog tijela. Birači rijetko nagrađuju vječni građanski rat. Više vole jasnoću i povjerenje da su oni koji traže moć sposobni je zajedno provoditi.
Dok desni centar ostaje podijeljen osobnostima i stranačkim rivalstvima, progresivni establišment nastavlja širiti moć države, slabiti nacionalni suverenitet, gurati nekonformističke politike i opterećivati poduzeća pravilima i porezima. Izbori se ne mogu dobiti žešćom borbom protiv onih koji dijele vaša načela nego protiv onih koji im se protive.
Opasna „slobodna tržišta“ i „vladavina prava“
Zapad je svijetu dao slobodna tržišta i vladavinu prava. Sada ga muče intervencionizam i preraspodjele. Tu Europljani mogu naučiti lekciju od zemalja koje su desetljećima trpjele marksističku propagandu usmjerenu na homogenizaciju svih etničkih skupina. Tu su zdravi nacionalizam i tradicionalni konzervativizam uskrsnuli u ruševinama socijalizma iz 1989. godine.
Kada su američki dužnosnici upozorili da bi neke članice NATO-a uskoro mogle biti „većinski neeuropske“, komentatori su vrisnuli o „ekstremno desnim argumentima.“ Ali statističke projekcije nisu ideološke. One su matematika, praktične ili ne. Civilizacija može preživjeti ekonomske teškoće, ratove i kuge. Ono što ne može preživjeti jest uvjerenje da je zla i da nema pravo postojati.
Amerika je usvojila pristup ‘stroge ljubavi’: obnovite svoje vojske. Vratite svoj identitet. Ponovno steknite moralno samopouzdanje na kojem je nekada Zapadu zavidio cijeli svijet. NATO se mora spasiti prije nego što se uruši pod teretom samih europskih sumnji. Europa mora preuzeti svoju odgovornost, a ne skrivati se iza američke moći dok se ruga američkim vrijednostima.
Moderna europska ideologija, postnacionalna tehnokracija, je fantazija. Ona inzistira na tome da je kultura zamjenjiva, granice zastarjele, analitičari podataka mogu planirati naše živote i da su vrijednosti neobavezne. Pretpostavlja se da će milijuni uvezenih iz autoritarnih ili plemenskih društava pjevati ‘kumbayu’ jer su ljudi inherentno dobri. Međutim, tisućljeća ljudskog iskustva ne slažu se.
Kontinent koji više ne čita Bibliju
Kontinent koji više ne čita Bibliju, samo se pretvara da podržava vladavinu prava, sabotira obitelj, pokušava izbrisati nacionalni identitet, gušiti slobodno poduzetništvo i negira osobnu odgovornost ne može magično transformirati novopridošlice u građane koji vjeruju u te stvari. Ali, kako nas Hayek podsjeća: „U društvenoj evoluciji ništa nije neizbježno, ali razmišljanje to čini takvim.“
Pad nije sudbina. Civilizacije padaju kada to odluče. Europa možda mjesečari prema katastrofi, ali još nije prešla točku bez povratka.
Sjeme obnove je vidljivo. Njemačka, Austrija, Italija i Nizozemska okreću se protiv svojih ‘probuđenih’ elita. Milijuni običnih Europljana ponovno otkrivaju svoju baštinu i odbacuju multikulturalizam.
Film „Građanin Osvetnik“ („Citizen Vigilante“ – kronika bliske budućnosti) koji promovira Elon Musk, prikazuje jedan mogući scenarij. Nije iznenađujuće da ga je u jednom danu pogledalo 20 milijuna ljudi. (O filmu „Citizen Vigilante“ vidjeti: „Bande silovatelja djeluju i u Austriji“ – Hrvatski fokus br. 831. od 10. 7. 2026.).
Trebali bismo učiniti sve što je u našoj moći da to izbjegnemo. Ako Europa pronađe hrabrosti prihvatiti identitet utemeljen na kršćanstvu, razumu, slobodi i dostojanstvu pojedinca, nedavni kulturni pad mogao bi se pretvoriti u sljedeću renesansu.
Autori:
- Dr. Alex Tokarev & Georgi Harizanov: A New Dark Age or the Next Renaissance?“ – The European Conservative, 11. 8. 2026.; https://europeanconservative.com/articles/analysis/
- Andrew A. Michta: „Migration is Remaking Europe: Is There a Workable Path Forward for the Continent?“ – ‘Hoover Institution’ -17. 9. 2024.; www.hoover.org
1 komentar
Tužno bojim se i istinito!
Komentari nisu aktivni.