Tvrtkov mač simbol vremena u kojem se prostor brani oružjem; šargija simbol vremena u kojem se prostor brani pamćenjem
U ovom nastavku feljtona o Braći Iliji i Marku Begić donosimo Pogovor Peje Šimić publikaciji “Od Tvrtkova mača do kraljice šargije” autora Đure Vidmarovića. Pjesnik i književnik Pejo Šimić (Posavskih korijena) intelektualac je visokog profila koji zna kreirati ideju za publicističke i uopće projekte pisane riječi i osmisliti način realizacije ideje. To ilustriraju “Leksikon hrvatskih pisaca i izvornjaka Bosanske Posavine,” “Monografija Braće Begić” i publicističko povijesno djelo “Od Tvrtkova mača do kraljice šargije”, jer to su projekti koje je potaknuo upravo Šimić. Autor tih djela književnik, povjesničar i prevoditelj Đuro Vidmarović (iz Zagreba) također je intelektualac visokog profila koji zna prepoznati plemenitu ideju i prihvatiti je. Angažman Šimića i Vidmarovića u vezi Bosanske Posavine daje literarne plodove sadašnjem ali budućim naraštajima. Ovaj dvojac entuzijasta i majstora pisane riječi proizvođači su neizbrisive Posavske memorije. Hvala im!
Pogovor (Pejo Šimić)
Od kraljevskog mača do kraljice šargije – put kojim govori jedan prostor i jedan narod.
S osobitom radošću sam primio vijest da mi je ukazana čast da napišem pogovor za knjigu uvaženog profesora Đure Vidmarovića Od Tvrtkova mača do šargije.
Sam naslov ove povjesnice probudio je u meni želju da se u svom pogovoru fokusiram na Bosansku Posavina, posebno na Derventski kraj i fenomen braće Begić, izvornu pjesmu i šargiju. Kad se autor ohrabrio ustrojiti rame uz rame mač hrvatskog kralja Tvrtka uz šargiju i kraljeve izvorne pjesme smatrao sam da malo više progovorim o tome, a povjesničar će svakako u predgovoru reći svoje.
Postoje krajevi koji svoju povijest čuvaju u knjigama, arhivima i kamenim spomenicima. A postoje i oni koji svoju povijest čuvaju u sjećanju ljudi, u pričama koje se prenose s koljena na koljeno, u običajima, molitvama, pjesmama i zvuku nekog starog glazbala. Bosanska Posavina, a osobito Derventski kraj, pripada i jednima i drugima.
Zato naslov „Od Tvrtkova mača do kraljice šargije“ nije samo lijepa metafora.
U njemu je sažeta jedna duga povijesna putanja. Od vremena bosanskoga kraljevstva, preko stoljeća različitih vlasti, iskušenja, ratova i seoba, pa sve do našega vremena, ovaj je prostor živio svoju povijest. Mač je nekada branio granice i ognjišta, a šargija je, mnogo kasnije, čuvala ono što je još važnije – dušu naroda. Autor je zaista uložio silni napor i volju istražujući arhivsku građu da bi je ponudio čitateljima. OD srca mu hvala.
U toj priči posebno mjesto pripada Derventi i njezinoj široj okolici. To je prostor u kojem se povijest nije samo događala nego i pamtila. Svako selo, svaki zaselak, svaka crkva i groblje, svaki put i svaka kuća nose dio te velike priče. Ali ono što jednom kraju daje posebnu životnost je sposobnost njegovih ljudi da vlastito iskustvo pretvore u riječ, stih, kazalište i pjesmu.
Kulturni život Derventskog kraja svjedoči da ta potreba nije bila prolazna i slučajna. Već je 1850 zabilježen autor Stjepan Ikić koji je prikupljao junačke narodne pjesme, čime se pokazuje da je usmena književnost ovoga prostora rano prepoznata kao vrijednost koju treba sačuvati. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća kulturni se život dodatno razvija: 1888 u Derventi je utemeljena prva čitaonica. Matica hrvatska u Derventi imala je 1898. godine 15, a 1906. već 27 članova.1903. djelovalo je Hrvatsko pjevačko društvo Zrinski. Ni kulturni dio sela nije zaostajao. Godine 1935 u Derventi se gradi Hrvatski dom, a 1938. u župi Foča djelovala je, u okviru, Ogranka Seljačke sloge, dramska skupina koja je izvodila Matiju Gupca i to ne samo po okolnim selima nego i u samom Doboju.
Sve to govori o jednom važnom kontinuitetu: Derventski kraj nije bio samo prostor u kojem se živjelo, nego i prostor u kojem se stvaralo. Pjevalo se, glumilo, čitalo, prikupljala se narodna baština i njegovala svijest o vlastitoj kulturnoj pripadnosti. Iz takvog ozračja kasnije je mogla izrasti i izvorna pjesma koja će svoj neprepoznatljiviji izraz dobiti u šargiji i glasovima njezinih velikih izvođača.
A kada se govori o izvornoj pjesmi Bosanske Posavine, teško je zaobići braću Begić.
Ilija i Marko Begić iz Gornje Bišnje nisu bili samo izvođači izvornih pjesama. Oni su postali svojevrsna mjera i prepoznatljiv znak posavskog glazbenog izričaja. Njihovi glasovi i šargija nisu samo proizvodili glazbu – oni su stvarali zvučnu sliku jednog zavičaja. U njihovim pjesmama bilo je veselja i tuge, svatova i rastanaka, ljubavi i bećarluka, ponosa i nostalgije. Bilo je života onakvog kakav je Posavina živjela.
Njihova veličina možda je upravo u tome što nikada nisu morali mnogo toga dodavati. Pjesma je bila jednostavna, ali nikako obična. Šargija je bila skromna ali pod prstima šargijaša postala je glas cijeloga kraja. Dva glasa bila su dovoljna da se prepozna Derventa, Posavina i ljudi koji su iz toga kraja potekli.
Zato će braća Begić ostati mnogo više od imena u povijesti izvorne glazbe. Oni su dio nematerijalne baštine jednoga prostora.
Njihova pjesma danas je istodobno dokument vremena i živo sjećanje. Posebno je vidljivo među Posavljacima raseljenim diljem Hrvatske i svijeta. Tamo gdje više nije bilo rodne kuće, njive i sokaka, često je ostajala pjesma. A kad bi zasvirala šargija i violina, a zapjevali braća Begić, rodna gruda se vraćala – barem na nekoliko minuta.
U tu glazbenu dimenzije Derventskog kraja stoji još jedan veliki simbol – Plehan.
Plehan nije samo crkva, samostan ili jedno mjesto na brežuljku, on je kroz stoljeća bio jedno od važnih duhovnih, kulturnih i obrazovnih središta Bosanske Posavine. Franjevačka prisutnost, samostanska tradicija, knjiga, škola, arhiv, umjetnost i vjera učinili su Plehan mjestom na kojem se čuvalo pamćenje naroda i prostora.
A onda je došao rat i pokušaj da se prekine kontinuitet života.
Plehan je stradao kao što je stradao i njegov narod. No upravo je njegova sudbina pokazala da se ne može jednostavno zatrti rušenjem zidova. Može se srušiti zgrada, ali ne i sjećanje. Može se prekinuti život jednoga mjesta, ali ne i njegova priča dok god ima netko pripovjediti, slikati i pjevati. Zato su u ovoj knjizi Plehan i braća Begić na neki način dva lica istog Derventskog kraja. Plehan predstavlja njegovu duhovnu i kulturnu memoriju, a braća Begić njegov glas. Jedno čuva riječ zapisanu u knjigama i kronikama, drugo riječi sačuvanu u pjesmama. Jedno govori tišinom svojih zidova i uspomenama, drugo zvukom šargije. Ali i jedno i drugo svjedoče isto: da je ovaj narod kroz stoljeća znao čuvati svoj identitet.
Od Tvrtkova mača do Begićevih pjesama i šargije protekla su stoljeća. Mijenjale su se države, granice, vojske i vremena. Ali ostala je potreba čovjeka da pripada svome kraju i da ga prenese onima koji dolaze poslije njega.
Zato ovu knjigu ne treba čitati samo kao povijest događaja. Treba je čitati kao priču koja traje..
Jer povijest jednoga naroda nisu samo krajevi i bitke. Povijest je i majčina molitva, zvona s Plehana, ime sela i njive izgovoreno s nostalgijom, stari zapis narodnog pjesnika, predstava odigrana u seoskom domu, glas dvojice braće i šargija koja u kasne sate zasvira i ono što čovjek više ne može izreći.
Ako je Tvrtkov mač simbol vremena u kojem se prostor branio oružjem, onda je šargija simbol vremena u kojem se taj isti prostor brani pamćenjem.
A dok god se pamti, pjeva i pripovijeda, Posavina posebno Derventski kraj neće biti samo točkice na karti i mjesto u povijesti.
