U Atelier LM u Zagrebu postavljena je izložba fotografija Zvonimira Atletića MAJKA TEREZIJA (St Teresa of Calcutta)
Na dan rođenja (26. 8. 1910.) Majke Terezije i za 10. godišnjicu njenog proglašenja svetom u Rimu (4. 9. 2016.!) u Hrvatskom fotografskom centru u Zagrebu otvorena je izložba izabranih radova fotografa Zvonimira Atletića koja donosi dokumentarne i portretne fotografije iz gotovo polustoljetnoga Atletićeva praćenja života i djelovanja Majke Terezije.
Agnes Gonxha Bojaxhiu, sv. Majka Terezija, rođena je 26. kolovoza 1910. u Skoplju u katoličkoj albanskoj obitelji. S osamnaest godina pristupila je Družbi sestara Blažene Djevice Marije, poznatoj pod nazivom Loretske sestre i položila trajni redovnički zavjet 1937. u Indiji u Calcutti, gdje je prvih osamnaest godina provela kao nastavnica i ravnateljica škole Sveta Marija. S dopuštenjem poglavara napušta samostan i službu u školi, oblači bijeli indijski sari s plavim obrubom te osniva u Calcutti novu redovničku zajednicu Misionarki ljubavi s temeljnom misijom služiti najsiromašnijima od siromašnih, bolesnima, umirućima, napuštenima i odbačenima. Kongregacija danas broji više od 4500 redovnica i oko 800 redovnika kojima pomaže više od 90 tisuća laika u 630 ustanova diljem svijeta, od sirotišta do pučkih kuhinja, porodilišta, ljekarni, škola i „kuća za umiruće“. Umrla je 5. rujna 1997. u Calcutti na glasu svetosti. Samo šest godina nakon smrti, 19. listopada 2003, papa sv. Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom. Papa Franjo proglasio ju je svetom 4. rujna 2016.
Neprocjenjivo blago i svjedočanstvo
Autor predgovora izložbenoga kataloga mons. Nedeljko Pintarić ističe da je taj opus postao „neprocjenjivo blago i svjedočanstvo“. Atletićeve fotografije, navodi, nisu samo uspomena na prošlo vrijeme nego i poziv današnjemu čovjeku na konkretnu solidarnost i djelovanje.
„I bi svjetlost!Zrake svjetla koje su kroz objektiv fotografskog aparata Zvonimira Atletića prvi put zabilježile susret s Majkom Terezijom u Calcutti 1977. godine, na monokromatskom filmu, u njegovu su životu nezaustavno osvijetlile nepregledan spektar boja ljudske solidarnosti, aktivnosti, brižnosti i povezanosti. Taj se tadašnji zagrebački student na Akademiji dramskih umjetnosti, s tek nešto više od dvadeset i tri godine, bavio fotografijom i surađivao s redakcijom Glasa Koncila, jedinim ondašnjim crkvenim novinama u Hrvatskoj. Želio je slobodno svoje talente staviti u službu istine i pravednosti u korist čitavog društva. Ali, biti novinar ili suradnik vjerskih novina tada često se tumačilo kao „biti na protivnoj strani“, jer se religija tumačila kao „opijum za mase“. Ali tražeći svjetlo, Atletić nije mogao ostati u tami, jer ni Majka Terezija nije pomagala samo onima koji su bili članovi Katoličke Crkve, nego štoviše, pomagala je i onima koji za Katoličku Crkvu i Isusa Krista nisu uopće čuli, ali su bili u potrebi i nevolji.
Podrška iz Glasa Koncila
Svećenici iz Glasa Koncila – dr. Josip Ladika, don Luka Depolo i vlč. Mijo Gabrić – podržavali su i objavljivali tekstove o uspješnom misijskom djelovanju u dalekoj egzotičnoj Indiji hrvatskog misionara isusovca o. Ante Gabrića (1915. – 1988.), rodom iz Metkovića i Majke Terezije (rođene Agnes Gonxha Bojaxhiu) iz skopske albanske obitelji, utemeljiteljice Misionarki ljubavi. Prateći za Glas Koncila najprije o. Gabrića 1976. godine na proslavi tisućite godišnjice prasvetišta Gospe od Otoka u Solinu, Atletiću se pružila prilika da sa svećenicima novinarima Depolom i Gabrićem, otputuje u Indiju, „tamo gdje palme cvatu“ i gdje misionarski djeluju o. Gabrić i Majka Terezija.
Putovanje Zvonimira Atletića koje je započelo 1977. traje sve do naših dana. Gotovo polustoljetna Atletićeva fotografska aktivnost i povezanost s dobrim ljudima i djelima u Indiji oblikovale su opus koji je postao neprocjenjivo blago i svjedočanstvo. Majka Terezija (1910. – 1997.) bila je jedinstvena pojava na svjetskoj razini, a opet toliko skopska i zagrebačka da se dogodilo međusobno prepoznavanje duhovne baštine njezina poslanja i profesionalnog medijskog pristupa nadahnutog unutarnjim izborom mladića Atletića. Kršćanski obiteljski odgoj i odluka da nasljeduje siromašnoga Krista u napuštenima i odbačenim članovima indijskoga društva, učinile su tu krhku ženu u bijelom sariju zanimljivom i za svjetske medije i za brojne svjetske nagrade. Njezini posjeti katoličkim župama i zajednicama u Hrvatskoj, osobito Zagrebu, gdje su u sjeni zvonika zagrebačke katedrale njezine sestre misionarke pomagale zagrebačkim beskućnicima i siromasima, povezivale su i ono svjetsko, daleko, s onim domaćim, blizim. Ta simfonija onoga radnoga u Calcutti i Indiji i onoga što se događalo na susretima s vjerničkim narodom u Hrvatskoj, gdje je Majka Terezija jednostavnim riječima vjere – na hrvatskom jeziku – svjedočila o svojim djelima i radu sa siromašnima, nadahnjujuća je bila i za Atletića. Njegove brojne dokumentarističke fotografije zabilježile su atmosferu i konkretno zauzimanje Majke Terezije za čovjeka, njegovo dostojanstvo, ali su i u artističkom smislu postigle iznimno kvalitetne portretne osobine s unutarnjim dinamizmom koji osvaja na prvi pogled.
Otac Mijo Gabrić
Razgovori misionara o. Gabrića i Majke Terezije te njihova međusobna duhovna usmjerenost; kontemplativnost i smjernost prema sugovornicima; radost djeteta, majke, čovjeka kojima i mali znak pažnje znači bogatstvo; osobni molitveni i meditativni trenuci; razgovori Majke Terezije sa sestrama; kontrast svijeta siromašnih i svijeta reklame na aerodromskim čekaonicama, samo su neki od motiva brojnih fotografija koje je Atletić snimio u Indiji. One nam progovaraju na mističan način o osobi čije djelovanje je donijelo svijetlo bratoljublja mnogima koje je suvremeno zapadnjačko društvo odavno odbacilo, za indijske prilike, unatoč modernizaciji, bilo je diktat nužnosti. I pola stoljeća nakon Atletićevih angažiranih fotografija koje su i tada govorile, a sada i svjedoče, o potrebi svijeta za takvim ljudima poput Majke Terezije, on i dalje to svoje iskustvo svjedoči u svakom trenutku koji mu se pruži. Deseci domaćih i inozemnih izložaba u čast Majke Terezije, brojne knjige o toj „svetici siromašnih“ opremljene njegovim fotografijama, sudjelovanje u radijskim i televizijskim emisijama te dokumentiranim filmovima posvećenima njezinu životu i djelu, njegova počesta putovanja u Indiju u mjesta gdje njezine sestre i dandanas nastavljaju s onime što je ona započela, dijelovi su mozaika koje Atletić nastavlja sastavljati ne kao uspomenu na proteklo vrijeme i ljude, nego kao svjetionik ljudima današnjeg vremena da bi se znali orijentirati i izgrađivati svijet kao dom svih ljudi.
Potpuna predanost pomaganju nemoćnih i odbačenih
Atletić je na najbolji način iskoristio tu jedinstvenu povlasticu da dokumentira njezin rad s bolesnim i siromašnim ljudima jer je snimio njezinu potpunu predanost pomaganju nemoćnih i odbačenih u kojima je ona gledala lice Isusa Krista patnika. „Žedan sam“ – riječi su Kristove, izrečene pred njegovu smrt, a koje su po njezinoj želji ispisane ispod križa u kapelama Misionarki ljubavi, kako bi redovnice svakodnevno pronalazile snagu za ublaživanje te smrtne žeđi patnika i bolesnika današnjice, I Atletićeve fotografije su odgovor na taj vapaj, jer pozivaju hrabre ljude na konkretno djelovanje bez ijedne riječi, a svaki pogled, gesta i životne okolnosti Majke Terezije govore da je nešto moguće i onda kada tama beznađa i indiferentnosti prekrije žeđ za dobrotom i ljubavlju bližnjih.
Koje li radosti za Zvonimira Atletića kada je Majka Terezija za svoj humanitarni rad dobila Nobelovu nagradu za mir 1979. godine, kada je iste godine, a zatim 1980. i 1986. opet boravila u Zagrebu; kada je 1990. godine bila proglašena počasnom građankom Grada Zagreba, gdje se danas u Jukićevoj ulici nalazi kuća Misionarki ljubavi i mjesto brige za siromahe; kada joj je 1995. dodijeljena hrvatska diplomatska putovnica; kada je papa Franjo 4. rujna 2016. godine u Rimu proglasio Majku Tereziju sveticom, i kada sve više mjesta, njoj u spomen, podiže spomenike i imenuje ulice, trgovine i društva njezinim imenom! A Atletić je bio samo mali tračak svjetla koji trajno svijetli o njezinoj dobroti i ljubavi. (mons. Nedeljko Pintarić)
Zvonimir Atletić svojim objektivom je zabilježio životni put svete Majke Terezije, ali i oca Ante Gabrića. Njegove fotografije čuvaju dragocjene trenutke njihova života, susreta i poslanja koji nas i danas nadahnjuju ali i obvezuju.
Zvonimir Atletić rođen je 23. listopada 1953. u Rumi. Studirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu; dugogodišnji je član Foto kluba Zagreb, ULUPUH-a, Hrvatskog fotografskog centra te više drugih institucija i profesionalnih udruženja. Na početku profesionalne karijere, zaokupljale su ga teme ‒ od life fotografije, portreta, mode, intervencija u prostoru, eksperimentiranja u fotografiji itd. Prepoznat je kao jedan od najvažnijih stvaralaca na području fotografije krajem 20. stoljeća. Najveći dio života živi i radi u Zagrebu.
