Uz 20. godišnjicu smrti aforista Srećka Lazzarija (1925. – 2006.)
Navršilo se dvadeset godina otkad nas je napustio Srećko Lazzari, jedan od najpoznatijih aforističara s balkanskih i europskih prostora. Iza njega je ostalo bogato i sadržajno djelo koje će trajno nadahnjivati generacije novih autora i duhovno obogaćivati ljubitelje kratke mudre, vedre i satirične misli.
Ime Srećka Lazzarija posebno je nezaobilazno u bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj aforistici. Ovaj plodni autor za života je napisao i objavio deset knjiga aforizama za koje je dobio brojne nagrade i druga književna priznanja na prostorima bivše SFRJ i republika nastalih njezinim raspadom.
Srećko Lazzari rođen je 1925. godine u Ključu u Bosni i Hercegovini. Školovao se u Mostaru, Cavtatu i Dubrovniku, a studij engleskog i njemačkog jezika završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Po završetku fakulteta zaposlio se kao srednjoškolski profesor i tu je proveo cijeli radni vijek do umirovljenja. Aforizme je počeo pisati u ranim pedesetim godinama prošloga stoljeća i stvarao ih je do kraja života. Umro je 2006. godine u Sarajevu, gradu koga je neizmjerno volio i čije je ljude, zbog otvorenosti i iznimne duhovitosti, cijenio i poštovao.
Svoje prve aforizme, epigrame, humoreske i satirične tekstove objavio je u sarajevskim listovima Svijet, Oslobođenje i Večernje novine, beogradskom Ježu i Humoru, novosadskom Dnevniku te u zagrebačkom Vjesniku. Kasnije je surađivao u humorističkim emisijama na sarajevskom, beogradskom i zagrebačkom radiju u kojima su redovno objavljivani njegovi humorističko-satirični prilozi. Po vokaciji je pripadao krugu angažiranih pisaca koji su pratili društvena događanja i o njima iznosili svoje misaone i literarne prosudbe. Zbog toga je ponekad nailazio na nerazumijevanje od strane pojedinih političara koji nisu imali smisla za humor i satiru, i kojima je smetala svaka produhovljena društvena kritika. Slična sudbina prati i današnje humoriste i satiričare koji su kao i Lazzari prinuđeni objavljivati knjige u vlastitoj režiji i osobnim sredstvima, jer država i društvo ne potiču njihovo misaono i književno stvaralaštvo. Prije bi se moglo reći da ga koče i osporavaju.
Djelujući po općepoznatim principima slobodnog satiričnog strijelca, Srećko je za života objavio deset zbirki aforizama s naslovima: Aforizmi (1965.); Razmišljaj dugo, ali ne sporo (1982.); Kad djela govore, svi treba da šute (1991); Pogodilo me je sve što sam promašio (1991.); Vedri ljudi žive u oblacima (1991.); Vrijeme ide, posao stoji, a mi ležimo (1991.); Kad je netko pas, ljudi mu laju iza leđa (2000.); Mitova je sve manje, a mita sve više (2000.); Ne treba nam himna! Mi smo svoje već otpjevali (2000.) i Aforizmi (2002.). Posthumno je u zagrebačkom ‘Genesisu’ 2008. objavljena njegova posljednja knjiga izabranih aforizama pod naslovom Neki vole Diogena, a neki bačvu. Kako govore sami naslovi, u većinu knjiga je zbog prepoznatljivosti autora, ugrađen po jedan njegov izabrani aforizam.
Čovjek kao pokretač, stvaralac i razgrađivač
Područje humorno-satiričkog djelovanja Srećka Lazzarija široko je koliko i njegov interes za društveno-ekonomski, politički, kulturni i opći razvitak. Unutar toga prostora ugrađen je čovjek kao pokretač, stvaralac i razgrađivač svega postojećeg. Prva dva tipa ljudskoga zaslužni su za sva društvena i individualna postignuća, dok je treći odgovoran za sve loše i nazadno što nam se događalo devedesetih godina prošloga stoljeća. Pohlepa za tuđim i pomama za uvećanjem svojega, rastočila je zemlju na sedam nejednakih cjelina koje danas grcaju u dugovima i vuku za rukave europske moćnike da ih prime pod svoje skute i udijele im pomoć za obnovu onoga što su sami rušili, palili i razgrađivali da bi ostvarili povijesne težnje da budu svoji na svome i ničiji na njihovome. Povijest je puna takvih primjera i naši slučajevi nisu usamljeni, niti su po bilo čemu originalni, ni po dobru prepoznatljivi.
Znao je to, i na vlastitoj koži osjetio i Srećko Lazzari, kao i mnogi drugi skromni i slobodoumni ljudi. Baš kao takav, običan mali čovjek, nije mogao ništa učiniti da spriječi zlo i zaštiti dobro od silnika na vlasti i upravljača ljudskim sudbinama. Tu svoju nemoć osjetio je i daleke 1946. kad je zbog izgovorene riječi osuđen na dvije godine zatvora i jednu godinu oduzimanja građanskih prava. Premda je sve to prebolio, ostali su ožiljci koji su početkom devedesetih otvoreni u nove rane, zbog čega je morao izbjeći iz Sarajeva pod opsadom, i nakratko se skrasiti u blizini mora s kojim se družio za dječačkih dana i godina između dva svjetska rata. Balkanski usud – da svako tko doživi pola stoljeća, doživi dva rata i njega je zahvatio u punom kapacitetu, i oduzeo mu gotovo deset godina života. Stvaralačkog u punom smislu te riječi. Ali život ne bi bio zanimljiv i pamtljiv da nije ispunjen crno-bijelim bojama omeđenim zelenilom i sivilom što nas okružuje.
Aforistička i humoristička ostavština Srećka Lazzarija, sačuvana u njegovim objavljenim knjigama i neobjavljenim rukopisima, većim dijelom se nalazi kod zaljubljenika u aforizam Miroslava Vukmanića, koji je objavio dvije njegove posljednje knjige i koji će u vremenu pred nama pronaći načine da je učini još dostupnijom čitateljstvu i svima koji vole kratku, jasnu, duboku i britku misao. Srećko je tu misao brusio, učeći usput mlade sarajevske generacije njemačkom i engleskom jeziku, što im je itekako, u devedesetim godinama pomoglo da se kao izbjeglice i prognanici snađu u zapadnom svijetu i uklope u sredine gdje su se, silom neprilika, zatekli. Zlu ne trebalo, što bi narod rekao. I na kraju sve to ratom porekao.
Za razliku od većine aforista s našega zemljopisnog prostora, koji su svoje misaone uratke ukrašavali blažim stilskim figurama, Srećko Lazzari se od starta opredijelio za satiričnu aforističku formu, koja djeluje na principu: ‘ni po babu ni po stričevima’. Na to je vjerojatno utjecala presuda iz mladosti, koja je ostavila duboki trag na njegovu psihu, i učinila ga nepomirljivim prema društvu na unutarnjem i osobnom planu. Ljudi obilježeni sudskom presudom nose taj biljeg do kraja života i ne mire se s tom činjenicom, pogotovo ako je ona rezultat verbalnog neslaganja s društvom i njegovim rigidnim zakonima i postupcima. Satira je prirodni odgovor onih koje je država satirala „u ime naroda“, a za račun političkih elita ili njihovih pojedinačnih silnika. Odvajkada je to bilo i zauvijek će biti, dok je ljudi i njihovih, na sve drugo i drugačije, osjetljivih ćudi.
