Mađari su se panično bojali gubitka države i nestanka mađarskoga jezika!
Preko 1000 godina susjedstva (uglavnom dobrosusjedstva), preko 800 godina zajedničke povijesti, ista vjera i sličan mentalitet i genetika (makar na sjeveru Hrvatske), ali jezična barijera koja čini da su nama danas ne samo mađarski jezik već i povijest i kultura dobrim dijelom nepoznati.
Genijalnu knjigu “Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata” (Naklada Pavičić, Zagreb, 2006.) napisao je Dinko Šokčević (1960.) iz Pečuha.
O Pečuhu ne ću ovom prigodom, grad u kojem su bili Janus Panonius, Šenoa, Yakovi paša, Dobrovići, Krleža, Nikola Šubić Zrinjski i preko 100.000 rodom Hrvata, kao i u bliskoj Baji.
Šenoina majka je Slovakinja iz Budimpešte, otac češki Nijemac, više mađarski no hrvatski orijentirani (nikad hrvatski naučili kako treba); upravo je Šenoa “zaslužan” (uz Starčevića) preko književnosti za negativnu sliku Mađara u javnosti, kao i Matoš. Ksaver Šandor Gjalski je pak tu znatno suptilniji.
Dogodilo se da su István Horvat (1784.-1846.) i Mihaly Horvath (1809.-1878., još k tomu i katolički biskup), Lajos Kossuth (rodom Slovak), Sandor Petöfy (otac mađarski Srbin, mati Slovakinja), Mihaly Tancsics (Tančić, 1799.-1884.) otac Hrvat, mati Slovakinja) bili žestoki Mađari, čak i negatori Hrvata.
Sa hrvatske pak strane su ilirci i narodnjaci Strossmayer, Vukotinović tj. Farkaš), Gaj, Haulik i Šulek (Slovaci), a i ban Jelačić je po majci Nijemac, tj. Austrijanac.
Iliraca se Mađar grozio jer bi južni Slaveni zajedno s Rusima mogli poplaviti mađarski “otok” koji je usamljen i malobrojan usred slavenstva i nijemstva, te neprobuđenog rumunjstva. Mađari su se panično bojali gubitka države i nestanka mađarskoga jezika!
Pravaši su držali s Austrijom protiv Mađara, bistar im je vođa bio mađarski Židov iz Osijeka Josip Frank, koji se pohrvatio i pokatoličio.
Autor Šokčević maestralno obrađuje rabeći najčešće novinstvo kao izvor razdoblje od 1790. do 1914. u kojem se formiraju moderne nacije i države i kada elite prestaju biti pripadnici tolerantnoga konzervativnoga plemstva i svećenstva; elite postaju liberalni građani koji uvode šovinizam i centralizam po uzoru na Pariz.
U tom šahu su Austrijanci pritiskali Mađare, Mađari Hrvate koji su se opet oslanjali na Austrijance. A ponekad su se (Hrvatsko-srpska koalicija, Zrinski i Frankopani) Hrvati i Mađari zajednički odupirali Turcima i Austrijancima.
Mnogi Mađaroni, npr. Kršnjavi, bili su izvrstni Hrvati i protivnici jugoslavenske ideje. U tom razdoblju napreduje sjajno naša kultura, ekonomija, građanstvo, pa i promet (željeznice, parobrodi).
Uzmimo za primjer neke ilustracije AI – ja.
- Je li se Jelačićeva vojska ponašala dolično?
– Ponašanje Jelačićeve vojske u Mađarskoj tijekom pohoda 1848. godine povjesničari opisuju kao izrazito problematično i obilježeno slabom disciplinom, što je odstupalo od uobičajenih standarda profesionalne carske vojske.
Iako je sam ban Josip Jelačić bio školovani, ugledni časnik Hrvatski biografski leksikon koji je zagovarao disciplinu i red, stvarna situacija na terenu bila je znatno drukčija zbog specifičnog sastava i logističkih problema njegove armije.
Ključni razlozi i manifestacije lošeg ponašanja
Sastav vojske (Pučki ustanici i neiskusni vojnici): Glavnina elitnih, profesionalnih krajiških pukovnija iz Vojne krajine u to se vrijeme već nalazila na bojištima u Italiji Povijest.hr. Jelačić je stoga morao na brzinu mobilizirati lokalno stanovništvo, takozvane seržane i pučke ustanike. Ti ljudi nisu prošli pravu vojnu obuku, niti su imali usađenu vojničku stegu.
Potpuni logistički kolaps: Vojska od oko 40.000 do 50.000 ljudi Povijest.hr krenula je u pohod bez osigurane komore, hrane, adekvatne odjeće i plaća. Budući da ih Zagreb i Beč nisu mogli opskrbljivati na tuđem teritoriju, vojska je bila prisiljena “živjeti od zemlje”.
Masovne pljačke i rekvizicija: Kako bi preživjeli, vojnici su masovno pljačkali mađarska sela, otimali hranu, stoku i vino te palili imanja. To je preraslo u nekontrolirano haranje, što je ogorčilo lokalno mađarsko stanovništvo i dodatno ga motiviralo da se priključi obrani i mađarskoj revoluciji Wikipedija.
Nemoć zapovjednog kadra: Časnici su u više navrata izvještavali da u potpunosti gube kontrolu nad gladnim i neorganiziranim masama vojnika koji su se radije bavili pljačkom nego vojnim manevrima.
Zbog ovakvog ponašanja trupa, Jelačićev pohod kroz Mađarsku do bitke kod Pákozda u mađarskoj je historiografiji i kolektivnom sjećanju ostao zapamćen po destrukciji i nasilju nad civilima, a ne po vojnom junaštvu.
- Jesu li tu stvarnost hrvatske novine prenosile, je li Jelačić poduzeo stegovne mjere?
– Hrvatske novine tog vremena nisu vjerno prenosile tešku stvarnost i pljačke na terenu, već su primarno djelovale kao ratna propaganda, dok je sam ban Jelačić poduzimao vrlo stroge, ali u praksi često nemoćne stegovne mjere.
- Izvještavanje hrvatskih novina: Propaganda umjesto stvarnosti
Tijekom pohoda u rujnu 1848. godine, vodeći hrvatski listovi (poput Novina dalmatinsko-hervatsko-slavonskih pod uredništvom Ljudevita Gaja te kasnijeg Slavenskog juga) izvještavali su pod snažnim utjecajem nacionalnog zanosa i cenzure.
Glorifikacija vojske: Novine su Jelačićevu vojsku prikazivale kao discipliniranu, nepobjedivu i moralno superiornu silu koja ide u “rat za pravednu i poštenu stvar” – za slobodu i ravnopravnost slavenskih naroda pod krunom.
Sotonizacija neprijatelja: Umjesto o pljačkama vlastitih vojnika, tisak je pisao o Mađarima kao o “razbojnicima, čikošima i neukim građanima”. Ugarsku stranu optuživalo se za okrutnost i divljaštvo, dok su se vlastiti logistički problemi i haranja skrivali od domaće javnosti kako se ne bi narušio borbeni moral.
Friziranje rezultata: Čak i kada je došlo do taktički neodlučene bitke kod Pákozda, domaći tisak slavio je događaj kao čistu i veličanstvenu hrvatsku pobjedu.
- Jelačićeve stegovne mjere: Stroge zapovijedi protiv gladne mase
Ban Josip Jelačić bio je duboko svjestan da pljačka uništava ugled njegove vojske i pretvara lokalno civilno stanovništvo u ogorčene neprijatelje. Kao profesionalni carski časnik, pokušao je uvesti red rigoroznim mjerama, ali s vrlo slabim uspjehom na terenu:
Uvođenje prijekog suda: Jelačić je proglasio rigorozne kazne za svakoga tko bude uhvaćen u pljački ili neovlaštenoj rekviziciji hrane i imovine. Kazne su uključivale batinanje, a za teže izgrednike i smrtnu kaznu strijeljanjem ili vješanjem.
Javna smaknuća za primjer: Sačuvani su povijesni zapisi i pisma časnika koji potvrđuju da su pojedini hrvatski ustanici i vojnici doista bili strijeljani pred cijelim taborom kako bi se drugima utjerao strah u kosti i nametnula disciplina.
- Zašto mjere nisu uspjele? Unatoč strijeljanjima, nagon za preživljavanjem bio je jači od straha od kazne. Jelačićeva vojska doslovno je gladovala. Kada zapovjedni lanac vojniku ne može osigurati komad kruha, nikakve prijetnje prijekim sudom ne mogu zaustaviti masovnu pljačku sela i otimanje stoke. Časnici su na kraju često progledavali kroz prste vojnicima, svjesni da bi u protivnom izbila otvorena pobuna unutar vlastitih redova
- Odakle su bili uglavnom Jelačićevi vojnici?
– Vojnici koji su činili glavninu Jelačićeve vojske u pohodu na Mađarsku 1848. godine dolazili su uglavnom s područja Vojne krajine (krajišnici) te iz Banske Hrvatske i Slavonije (pučki ustanici).
Budući da su elitne, profesionalne hrvatske pukovnije iz Vojne krajine (tzv. “stajaća vojska”) u tom trenutku već bile angažirane na bojištima u sjevernoj Italiji pod zapovjedništvom feldmaršala Radetzkog, Jelačić je morao provesti hitnu mobilizaciju preostalog stanovništva.
Njegova se vojska od oko 40.000 do 50.000 ljudi sastojala od nekoliko ključnih skupina razvrstanih po regijama:
- Područje Vojne krajine (Krajišnici)
Ovo je bio kostur Jelačićeve vojske, no radilo se o takozvanoj “trećoj pozivu” (pričuvi), odnosno starijim muškarcima i mlađim novacima koji su ostali čuvati granicu prema Osmanskom Carstvu. Dolazili su iz pukovnija duž cijele granice:
Banovina i Kordun: Vojnici iz Prve i Druge banske pukovnije (Glina i Petrinja) te Slunjske i Ogulinske pukovnije.
Lika: Pripadnici Ličke i Otočke pukovnije.
Slavonija i Srijem: Vojnici iz Gradiške, Brodske i Petrovaradinske pukovnije.
- Područje Banske Hrvatske i Slavonije (Pučki ustanici / Narodna garda)
Ostatak vojske činili su slabo obučeni civili, kmetovi i građani koji su mobilizirani neposredno prije pohoda. Oni su dolazili iz tadašnjih hrvatskih županija:
- Zagrebačka i Varaždinska županija: Glavnina pučkih ustanika i pripadnika novoosnovane Narodne garde regrutirana je iz sjeverozapadne Hrvatske.
- Križevačka i Virovitička županija: Dobrovoljci i mobilizirani seljaci iz središnje Hrvatske i Podravine.
Budući da su ti vojnici bili uglavnom siromašni seljaci i krajišnici iz ruralnih, agrarnih dijelova Hrvatske – obučeni na brzinu i bez adekvatne opreme – cijela je armija patila od spomenutog nedostatka profesionalne discipline i logističke potpore.
(Nastavak slijedi)
