Smeta elitizam koji kaže da samo vrhunski majstor može napraviti dobro religiozno djelo. To jednostavno nije istina
»Možemo reći da je prvi plod Efeza približavanje Majke i Djeteta. Motiv Marije s Isusom u naručju nalazi se na ikonama i dominantan je u stoljećima koja su uslijedila. To je i logično: Marija je kršćanima važna jer je donijela svijetu utjelovljenoga Boga, Isusa Krista«
Nedavno izabrani predsjednik Društva hrvatskih književnika dr. Dino Milinović uz profesionalni angažman proučavatelja i poznavatelja povijesti umjetnosti, s posebnim interesom za kasnu antiku i rano kršćanstvo, aktivno gaji i ljubav prema književnosti. Tako je u posljednjih četvrt stoljeća uz stručna djela objavio i pet romana: »Kradljivac uspomena« (2002.), »Tamo gdje prestaje cesta« (2007.), »Skriveno« (2013.), »Marulov san« (2019.) i »Orfelin – Roman iz tamnice« (2022.), te nekoliko dramskih djela, od kojih se ističe drama »Svijet je muškog roda«, u kojoj tematizira pogibiju Petra Zrinskoga i Frana Krsta Frankopana. No s obzirom na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije sugovornik je pozvan s čitateljima podijeliti svoje spoznaje o pojavnosti Marije u kršćanskoj ikonografiji i umjetnosti.
- Kako ste se u proučavanju povijesti umjetnosti susreli s Marijom?
– Toj sam temi zapravo ozbiljno pristupio pišući svoju doktorsku disertaciju, u kojoj sam se bavio prikazima Kristova rođenja u umjetnosti. Jasno je da sam se tu morao susresti i pozabaviti se likom Isusove majke…
- Obično se kao prvi prikaz Marije uzima freska u Priscilinim katakombama u Rimu…
– Da, pri čemu treba reći da se vrlo rano, već u Dura Europosu, pograničnom mjestu Rimskoga Carstva na Eufratu u današnjoj Siriji, u blizini granice s Irakom, javlja prikaz triju žena na Isusovu praznom grobu, od kojih bi jedna mogla biti Isusova Majka. Dura Europos višestruko je zanimljiv za povjesničare umjetnosti, među ostalim i zato što se spomenuta bogomolja smatra jednom od prvih poznatih crkava u povijesti kršćanstva. Prikaz poklonstva babilonskih mudraca u Priscilinim katakombama najizravnije je povezan s prikazom u Matejevu evanđelju pa se s podosta sigurnosti može reći da je žena prikazana na slici Marija. Drugi prikazi žena, bilo u Dura Europosu bilo u spomenutim katakombama, podložni su i drugačijim tumačenjima.
Ukratko, što se tiče prikaza Marije, oni su u početku vezani uz poklon mudraca u kojima je tradicija tek kasnije prepoznala kraljeve. Novi presudni element javlja se na početku 4. stoljeća, kad kršćanstvo zadobiva ne samo slobodu, nego i povlašten status za vrijeme cara Konstantina. Tada se u Rimu javlja novi blagdan, dan proslave Isusova rođenja, Božić, koji se slavi 25. prosinca. Do tada je kršćanstvo poznavalo samo Bogojavljenje 6. siječnja. Sa širenjem svetkovanja Božića afirmira se i nova likovna tema: prikaz Isusova rođenja, u kojem je Marija neizostavni lik.
Ipak treba reći da je u oba slučaja u središtu prikaza Krist, a Marija se javlja kao sporedni lik: u skladu s prikazima u evanđeljima ona je tu, ali nije u središtu, nije u glavnoj ulozi. Promjena će se u tom pogledu početi događati tek u prvoj polovici 5. stoljeća.
- Koji su po Vama glavni razlozi te suzdržanosti u prikazima u prvim stoljećima?
– Pristupa i teorija ima više, no spomenut ću dva elementa koja su u prva tri stoljeća sasvim sigurno bila ograničavajuća za razvoj kršćanske ikonografije i umjetnosti općenito, a onda se to, jasno, odnosi i na prikaze Marije. Prvo, kršćanska umjetnost dio je »dekora koji okružuje mrtve« i nastala je u podzemnim grobnicama Rima, a prve poznate oslikane kršćanske katakombe datiraju s početka 3. stoljeća, iz vremena dinastije Severa, kada je kršćanska zajednica u Rimu stekla pravnu osobnost i bila u mogućnosti stjecati vlasništvo, pa tako i kupovati groblja. Severi, orijentalno-afričkoga podrijetla, bili su sinkretistički otvoreni prema svim religijskim iskustvima, pa tako i prema kršćanstvu. Stoga se i spomenuti prikazi smještaju u to razdoblje. Drugi ograničavajući čimbenik bila je stroga zabrana likovnih prikaza u židovskoj tradiciji. Nema sumnje da je i ta tradicija neko vrijeme utjecala na zaziranje kršćanskih zajednica od likovnosti. I u tom je pogledu zanimljiv Dura Europos. Naime osim crkve u gradu su pronađeni ostatci znatno veće sinagoge čiji su zidovi, na opće čuđenje povjesničara umjetnosti, prepuni raskošnih prikaza iz Biblije, odnosno onoga što mi nazivamo Starim zavjetom. Što to znači? Čini se da se opća potreba za likovnim prikazima religioznih motiva iz tadašnjega rimskoga svijeta prelijevala i na kršćanske zajednice diljem Rimskoga Carstva, među čijim je članovima iz desetljeća u desetljeće bilo sve više onih koji nisu imali židovsko podrijetlo, pa čak i na židovske zajednice.
- Kad ste spomenuli 5. stoljeće kao prijelomnicu, zacijelo ste mislili na Efeški koncil 431. godine. Koncil je, odbacivši nestorijanstvo i njegovo tumačenje o dvjema osobama u Isusu Kristu, u središte svojega naučavanja stavilo naziv »Theotokos« (Bogorodica) za Mariju: rodila je ne samo pravoga čovjeka, nego i pravoga Boga. Kako se naučavanje Koncila u Efezu odrazilo na marijansku ikonografiju?
– Taj je koncil dao, da se slikovito izrazimo, zeleno svjetlo marijanskoj ikonografiji, potvrdio Marijin status i pokrenuo čitav val Marijinih likovnih prikaza. U početku su to bile ikone, nekoliko tipova ikona koje se pozivaju na izvornike čije autorstvo tradicija pripisuje sv. Luki. U tom se razdoblju na Istoku, u Bizantu, javljaju i prve marijanske relikvije, prije svega Marijin plašt, »maforion«, i Marijin pojas, podrijetlom, dakako, iz Svete Zemlje, ali doskora štovani u novopodignutim crkvama u Carigradu. Posebno je plašt utjecao na ikonografiju u tim prvim stoljećima nakon Koncila u Efezu. Na Raspeću u rimskoj crkvi Santa Maria Antiqua iz 8. stoljeća Marija je pod križem prikazana u tom plaštu, vidi joj se samo lice. Dok je umjetnost na Istoku slijedila ikonični kanon – jer bi unošenjem promjena ikona izgubila na autentičnosti, a time na sposobnosti da u molitvi poveže vjernika s onom koju prikazuje – na Zapadu je marijanska ikonografija krenula putom razvoja koji će uroditi čitavim nizom forma koje tematiziraju različite aspekte Marijina života i njezine uloge u životu Krista, Crkve i vjernika, ali također odražavaju razvoj društva i misli u različitim razdobljima.
Odjeci izložbe »U početku bijaše kraljevstvo«
Jedan od važnih naslova koji se pripisuju Mariji, posebno u srednjem vijeku, jest »Regina«, Kraljica. Krunjenje Marije na nebu, što je zapravo usko vezano uz njezino uznesenje, imamo već kao središnji motiv u apsidi Eufrazijeve bazilike iz 6. stoljeća. No Marija kao Kraljica očituje se u još jednom smislu: ona je zaštitnica srednjovjekovnih kraljevstava, kraljica Engleske, Francuske… I ta je tradicija stara. Seže u početak 7. stoljeća kad se ikona Bogorodice kao zaštitnice carstva nosila po zidinama Carigrada kako bi se prijestolnica obranila od Avara i Perzijanaca koji su je opsjedali.
U tom mi je smislu posebno zanimljiv onaj glasoviti zabat oltarne pregrade iz crkve sv. Marije u Biskupiji kraj Knina, koji je poznat i kao vjerojatno najstariji hrvatski prikaz Bogorodice. Uzme li se u obzir finoća izrade reljefa s Gospinim likom, kojemu je za model očito poslužila jednako kvalitetna Bogorodičina ikona, kao i vladarska praksa u zemljama koje su u 11. stoljeću imale utjecaj na Hrvatsku – osim već spomenutoga Rima i Bizanta tu su Otonsko Carstvo i Ugarsko Kraljevstvo – mislim da se može s dobrim argumentima tvrditi da je i hrvatsko srednjovjekovno kraljevstvo bilo stavljeno pod Marijinu zaštitu. Je li zabat s Bogorodičinim likom napravljen još za vrijeme Petra Krešimira IV. (1058. – 1074.) ili Zvonimira koji ga je naslijedio? To, nažalost, nije moguće precizno utvrditi.
- Kad se govori o velikim koncilima, ili o dogmama koje su proglasili pape, često se one doživljavaju kao svojevrsni zakonodavni akti, kao da bi takozvana službena Crkva propisivala što treba vjerovati. Međutim Crkva u općem razumijevanju same sebe kao one koju vodi i poučava Duh Sveti na te čine gleda drugačije. Ona u takvim prigodama vidi trenutke kad samo definira nešto što jest i što je već prije bila njezina autentična vjera, koja je živjela u Božjem narodu. Je li sa stajališta povijesti umjetnosti moguće iščitati utjecaj Božjega naroda, ali možda i druge utjecaje?
– Postoji čitava jedna struja, ili generacija, povjesničara umjetnosti koja smatra da tradicionalni pristup pripisuje preveliku ulogu posebnim trenutcima kao što su koncili, ili naučavanju istaknutih figura kao što su veliki teolozi, biskupi ili pape. Za njih je presudni pokretač razvoja kršćanske ikonografije, možda čak posebno one marijanske, pučka pobožnost, potreba puka da sazna više, da vidi i da dotakne. Sjetimo se samo brojnih apokrifnih spisa koji su nastali upravo iz potrebe ljudi u tim prvim stoljećima da se bolje i lakše užive u biblijske likove. Ne treba zaboraviti ni zanemariti ni ono što papa Grgur Veliki piše Serenusu, biskupu Marseillea koji se bio priklonio progonu i uništavanju svetih slika: ono što je za učene Sveto pismo, to su za neuke svete slike. Slike su »Biblija pauperum«, Biblija siromašnih, i to je na Zapadu dalo zamaha »preobraćenju slikom«, kako je lijepo rekao Jerome Baschet. Opća je pismenost razmjerno nov fenomen u našoj zapadnoj kulturi pa je kršćanska umjetnost i ikonografija dugo imala i tu poučnu ulogu.
U tim prvim stoljećima razvoja ikonografije veliku je ulogu igrala i svjetovna vlast, u ovom slučaju ponajprije carsko pokroviteljstvo nad svetim slikama i relikvijama u Bizantu, kojim carevi potvrđuju i svoju političku moć. No razdoblje ikonoklazma, u kojem su oko stoljeće i pol carevi uglavnom progonili i zahtijevali uništavanje svetih slika, pokazalo je relativnost svjetovne moći: ikone su sačuvali pobožni vjernici, svećenici, monasi, pa je tako najbogatija zbirka starih ikona iz ranijih stoljeća ona u drevnom manastiru na Sinaju, iz Justinijanova doba, koji u doba ikonoklazma nije bio u dometu carske moći. Dugoročno gledano spor je razriješio Drugi nicejski koncil utvrdivši da se čovjek treba klanjati samo Bogu, ali afirmiravši također posredništva između čovjeka i Boga među koja spadaju i svete slike. Njima pripada ne klanjanje, nego štovanje. Smatram da iako ne treba zanemarivati druge utjecaje, ili pučku pobožnost, odlučujući trenutci kao što su koncili ili učenja velikih teologa, biskupa, papa, igraju presudnu ulogu u razvoju rane kršćanske umjetnosti jer su odredili suštinsku vrijednost svetih slika koja je i danas aktualna. Marijina slika i kip i danas su predmet koji pomaže, čija je prisutnost povod vjerniku da se u duhu poveže s Marijom, a preko nje u konačnici s Kristom, s Bogom. Proći će puno stoljeća prije nego što će ljudima postati važnije tko slika od onoga što je ili tko je na slici.
- Spomenuli ste razvoj marijanske ikonografije nakon Koncila u Efezu, posebno na Zapadu. Tema je neiscrpna, no biste li mogli navesti neke korake u tom razvoju?
– Možemo reći da je prvi plod Efeza približavanje Majke i Djeteta. Motiv Marije s Isusom u naručju nalazi se na ikonama i dominantan je u stoljećima koja su uslijedila. To je i logično: Marija je kršćanima važna jer je donijela svijetu utjelovljenoga Boga, Isusa Krista.
No zanimljiv je način na koji se pojedina povijesna i kulturna razdoblja odražavaju na prikaze Marije. Na mozaiku Navještenja u Eufrazijevoj bazilici u Poreču Marija je prikazana kao mlada žena koju je anđelova pojava zatekla kako plete. Kraj nje je košara s pletivom, čiji dio još uvijek drži u ruci. Prema tradiciji ona kao djevica plete zastor za jeruzalemski hram. A iza nje je zdanje koje je daleko od skromne nazaretske kućice. Riječ je o bazilici, o crkvi, o metafori. Nekoliko stoljeća kasnije, u razvijenom srednjem vijeku, u likovnim prikazima Navještenja naći ćemo je s knjigom. Marija čita iz molitvenika, što upućuje na njezin odnos s Bogom, na njezinu pobožnost. No u ono doba, kad je pismenost još uvijek rijetka iznimka, znati čitati zacijelo je bila jedna od najvećih kvaliteta koje žena može posjedovati. Osim toga ona je otmjeno odjevena, a od boja prevladava kraljevska plava. A onda se sjetimo da je to vrijeme trubadura, vrijeme idealiziranih dvorskih ljubavi, koje nipošto nisu nespojive s likom Marije u Navještenju. Taj će razvoj marijanske ikonografije doživjeti svoj vrhunac u renesansi, gdje je Marija bez iznimke lijepa žena, često okružena prirodom i arhitekturom svojega vremena, a nerijetko i predmetima iz svakodnevnoga života.
Tako smo od one Marije koja je na spomenutoj fresci u crkvi Santa Maria Antiqua podno križa gotovo potpuno zaogrnuta u svoj plašt te ruku uzdignutih na molitvu gleda u svojega Sina koji umire na križu došli do žene u svem njezinu dostojanstvu u ljepoti.
- Činjenica jest da je Marija u prikazima barem od renesanse naovamo uvijek lijepa, čak i kad je prikazana kao Žalosna. Inspirira li u tom pogledu koje djelo na poseban način?
– Da, jedno od najvećih i najpoznatijih. Riječ je o Michelangelovoj skulpturi »Pieta« u bazilici sv. Petra u Rimu. Michelangelo poseže za nečim što je biološki nemoguće: Marija, koja u krilu drži mrtvoga Krista, prikazana je kao lijepa mlada žena, daleko premlada da bi mogla biti majka pokojniku. Osim toga njezino lice ne odaje tugu, nego više duboku kontemplaciju. Postavlja se pitanje zašto je Michelangelo Mariju prikazao takvom.
- Možda zato da na neki način anticipira uskrsnuće?
– Moguće je i to. No siguran sam da je bio nadahnut renesansnim kanonima ljepote, koji su svoj uzor pronalazili u antičkim likovima, ali i metafizičkim načelom: Marija mora biti lijepa jer je lijepo ujedno i dobro i istinito.
- Slijedi pitanje iz jedne druge perspektive. Uz svako marijansko svetište, veće ili manje, vezan je i nekakav likovni prikaz Marije. Neki od tih prikaza imaju visoku umjetničku vrijednost, no ne bi se reklo da je to pravilo. U mnogim je slučajevima riječ o po sebi posve anonimnim djelima, koje je u središte pozornosti gurnuo neki čudesni događaj ili se oko njih jednostavno oblikovala tradicija štovanja; ponekad je riječ o djelima koja su nastala prema opisu vidjelaca… Što biste na to kao povjesničar umjetnosti rekli?
– Rekao bih da je riječ o nečem što izlazi iz okvira moje stručne kompetencije; o nečem što bismo mogli nazvati dubokom uzajamnom prožetošću Marije i katoličke vjere, ili ako hoćete potrebi vjernika za Marijom kao Majkom i Posrednicom u njihovu odnosu s Bogom – što je, osim što je u skladu s dogmama katoličke vjere, posebice onom koja kaže da je Marija Bogorodica i da je dušom i tijelom uznesena na nebo, duboko ljudski. Taj će odnos uvijek pronaći svoje putove. Ignorirati tu stranu katoličke vjere značilo bi ignorirati mnoštva hodočasnika koji posjećuju marijanska svetišta, kao i globalne fenomene kao što su Lurd, Fatima, Međugorje.
Sa stajališta svoje struke pak mogu reći da mi smeta elitizam koji kaže da samo vrhunski majstor može napraviti dobro religiozno djelo. To jednostavno nije istina. I anonimni provincijski majstor može napraviti Madonu koja će imati sposobnost potaknuti vjernika da okrene svoje misli i osjećaje prema Mariji, a preko nje k Bogu. Crna Madona iz Rocamadoura jedan je takav primjer. No jednako tako ne ću provincijskoga umjetnika uspoređivati s Michelangelom. Onoga trenutka kad je netko u mogućnosti birati, kao što su to bili pape Julije II. i Klement VII. u 16. stoljeću, izabrat će najboljega. Zašto? Jer je lijepo dostojno Boga, a Michelangelo je njegovo oruđe. I kad bi danas netko postavio pitanje koji to likovni prizor najbolje prikazuje odnos Boga i čovjeka, uvjeren sam da bi velikoj većini spontano pala na pamet njegova freska na svodu Sikstinske kapele, onaj poznati kažiprst s iskrom života.
BIOGRAFIJA • Dr. Dino Milinović rođen je 1959. godine u Zagrebu, gdje je i diplomirao na studiju povijesti umjetnosti i arheologije na Filozofskom fakultetu 1984. godine. Doktorirao je 1989. godine na Sorbonni u Parizu. Od 1991. do 2001. radio je kao tajnik Hrvatske komisije za suradnju s UNESCO-om i savjetnik za kulturu u veleposlanstvu RH u Parizu, a od 2001. do umirovljenja ove godine na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Glavni je autor izložbe »U početku bijaše kraljevstvo« u povodu 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva. Bavi se i književnim radom. U lipnju ove godine izabran je za predsjednika Društva hrvatskih književnika.
