Alternativa amorfnom nihilizmu i mikropragmatika
Post-iluzornost je, nasuprot naivnom pathosu, plod iskustva bivanja. Mistična esencija je potisnuta posredstvom voluntarističkog čina – svjesne identitetske pripadnosti, tog pragmatičnog bivanja na mikroplanu – ontološki i sociološki inferiornog Homo sapiensa. U ravnodušnosti besmisla i u krletci patnje i gubitaka, rađa se voluntaristički post-iluzorni idealizam.
Put na javi realizma
Post-iluzornost kao iskustveni put protkana je javom realizma – egzistencijalnog, sociološkog, antropološkog… Sputana biologijom, strukturalnošću društvenog poretka i patnjom svakodnevice, individua na koncu pronalazi fanatičan izlaz u nečemu za što drži da je veće od nje same, no istinski ideal producira se tek iz istinskog čuvstva koje nastaje u kontinuitetu proživljavanja, a koje kao takvo mora voditi i do preispitivanja individualnih načela, odnosno poimanja u cjelini. Usprkos svoj ravnodušnosti raščaranog svijeta, takva istinska pojedinačna snaga više ne lebdi u okovima utopijskog fraziranja.
Fragment iz Nietzscheove „ode individualizmu”
Jedna od opasnosti je „okamenjenost i bezosjećajnost za sve što se tiče morala i intelekta”. „Čovjek može da se odrekne ideala; tad prestaje da bude plodan, reproduktivna moć mu opada, a u domeni kulture pokazuje slabost i postaje beskoristan. Jedinstvenost njegovog bića pretvara se u okamenjenu, hladnu masu, i on postaje poput izoliranog atoma. Čovjeka može iskvariti ta okamenjena izoliranost, koja je zapravo zanemarivanje vlastitog bića i žudnje koja ga pokreće. A živjeti znači – biti u opasnosti.” (Friedrich Nietzsche, Schopenhauer kao odgajatelj, str. 50.)
