Csaszar upozorava Ilirce da bi se u Velikoj Iliriji lakše utopili (asimilirali) nego u maloj Mađarskoj
Dinko Šokčević (1960.) sveučilišni profesor i mađarski Hrvat iz Pečuha počastio nas je kvalitetnom knjigom “Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata”.
Ta knjiga je uzor po kojem bi mogli promatrati odnose Talijana i Hrvata, Srba i Hrvata, Židova i Hrvata i brojne druge, recimo poljsko židovsko rusko ukrajinsko njemačke odnose.
Ovaj put ćemo samo izdvojiti mišljenje Mažuranićevog učitelja mađarskoga jezika Ferenca Csaszara o prilikama u Hrvatskoj preporodnog doba.
Ferenc Csaszar je u travnju 1839. objavio u listu Szazadunk (br. 30.-33. tri dijela) prilog pod naslovom Fragmenti s putovanja po Hrvatskoj. U prva dva dijela on upoznaje čitatelja sa hrvatskim krajevima i gospodarskom i socijalnom situacijom. Ne sviđa nam se njegova opaska da je pijanstvo u Hrvatskoj narodni običaj.
U trećem nastavku “Hrvatska, mađarizam, ilirizam” tvrdi da ima mnoštvo nemađara u Ugarskoj koji bi rado odmah naučili mađarski i napustili materinski jezik, premda to od njih nijedan pametan Mađar ne traži.
Csaszar upozorava Hrvate da Nijemci u Ugarskoj, koji imaju savršeno izrađen i široko rasprostranjen jezik ipak pokazuju veću volju za učenje mađarskog nego Hrvati kojih je jezik i književnost siromašna(!)
Hrvati su se već 1805. ogradili od uvođenja mađarskog u javne poslove i zalagali za očuvanje latinskoga kao službenoga. On piše da se ne bi protivio želji Hrvata da njeguju vlastiti jezik, kada ovi ne bi u raznim brošurama na latinskom i njemačkom blatili i gazili mađarski jezik. Autor dopušta da su pojedini Mađari pretjerali u revnosti za širenjem mađarskoga jezika i time Hrvate razdražili, ali Hrvati osim što mađarski proglašavaju nepogodnim za javne poslove već se rugaju mađarskome narodu i prisvajaju mađarske obitelji Hunyadi, Kinizsy, Ujlaki, Erdödy, Palffy, Batthyany, Zrinski(?).
Csaszar tvrdi da su Hrvati poučeni mađarskim jezikom počeli uzgajati hrvatski jezik i kroatizam, ali samo zato da bi potisli mađarski jezik i mađarizam. Dokaz za to je po Csaszaru da su Hrvati brzo odustali od hrvatskog imena i prešli na ilirsko. Istodobno Hrvati pogrđuju Mađare i veličaju slavenske narode i slavenske jezike.
Misli da je te grozničave sanjarije stvorio Ljudevit Gaj koji je osnovao svoje novine i hrvatsko ime zamijenio ilirskim ne bi li stekao čitatelje u Dalmaciji, Vojnoj krajini, Kranjskoj, Srbiji, Bosni i Crnoj Gori. Gajev se plan ostvario, od 1838. ima svoju tiskaru (tko to financira, op. T.T.)?
Ironizira da je to veća korist za urednika nego za narodnu prosvjetu. Konstatira da je opao broj pretplatnika otkako Gaj napusti kajkavštinu. Csaszara “žulja” ilirsko učeno društvo, ilirska čitaonica i što neki profesor na Kraljevskoj akademiji dragovoljno predaje ilirski jezik.
Csaszar optužuje Ilirce za sanjanje o Velikoj Iliriji. Brošuru na njemačkom jeziku “Ein Wort an Iliriens hochherzige Töchter” staroga grofa Draškovića upućenu ženama Csaszar doživljava kao pripremu hrvatskoga naroda za prihvaćanje ilirskoga jezika i Velike Ilirije.
Csaszar misli da Drašković želi da “ilirski” narodi prevladaju svoje rascjepkanosti i podjele, ujedine se, postanu vrlo jaki i steknu veliku važnost u svijetu. Csaszar upozorava da Ilirci računaju na slavenske narode izvan habsburške krune i žele odijeliti slavenske narode od Mađara ne samo unutar krune sv, Stjepana (Ugarske) već i unutar same Mađarske. Dok Česi i Poljaci gledaju samo svoj narod Ilirci žele više od toga; zato su opasniji.
Csaszar pobija Draškovićevu ilirsku teoriju, te smatra da su Hrvati došli u vrijeme bizantskoga cara Heraklija (početak VII. stoljeća) kada je Ilira malo ostalo. Csaszar upozorava Ilirce da bi se u Velikoj Iliriji lakše utopili (asimilirali) nego u maloj Mađarskoj (točno, op. T.T.). Navodi anonimnog hrvatskoga domoljuba (rekli bi mađarona) kojega smeta povezivanje sa Srbima, Bošnjacima, Crnogorcima i u tome vidi opasnu propagandu koja je pogibelj ne samo za Ugarsku već i za cijelu Austriju.
Csaszaru je stigao odgovor “Danice ilirske” (1839.), na što je on ponovio svoje teze u pismu uredništvu Danice. To je pokrenulo lavinu polemika s mađarske strane.
Pravnik i pjesnik
Ferenc Csaszar (1807.-1858.) bio je pravnik, pjesnik, zakratko i benediktinac. Na njegovu fascinaciju mađarskim jezikom utjecao je Izidor Laszlo Guzmics (1786.-1839.), valjda Kuzmić), benediktinac koji je teolog, književnik, jezikoslovac i prevoditelj. László Izidor Guzmics bio je istaknuti mađarski benediktinski redovnik, teolog, pisac, prevoditelj i jezikoslovac. Rođen je 7. travnja 1786. godine u mjestu Jánosfa (današnji dio naselja Csáfordjánosfa u Mađarskoj), a preminuo je 1. rujna 1839. u Bakonybélu
Odgojitelj grofa Draškovića
Csaszar je u mladosti bio odgojitelj djece grofa Draškovića. Grad Rijeka mu 1833. kao učitelju i javnom radniku daje u Vijeću patricija naslov savjetnika. Od 18. studenoga 1836. do 28. travnja 1837. bio je dužnosnik Kraljevskog mjeničnog, trgovačkog i pomorskog konzulata u Rijeci s pravom glasa. Radio je u Rijeci do 18. studenoga 1840. kada odlazi iz Rijeke i vraća se u Mađarsku.
Dana 31. kolovoza 1846. imenovan je sucem Odbora sedmorice (Tabula Septemviralis), koji je funkcionirao isključivo kao forum za apelacijske suce. Na tom je položaju ostao do kraja lipnja 1849. Dana 23. prosinca 1847. postao je počasni član akademije. Nakon što je izabran za počasnog člana Mađarske akademije znanosti održao je predavanje pod naslovom “O presudi dužnikove osobe”.
Dok je bio u Vácu s obitelji, politička elita naklonjena Rusima, skinula ga je sa svih funkcija. Razlog uklanjanja Ferenca Császára sa sudačke pozicije bio je posebno politički motiviran. Zbog njegove prepiske s Jánosom Batsányijem (Tapolca, 9. svibnja 1763. – Linz, 12. svibnja 1845.), mađarskim domoljubnim pjesnikom, tajna policija pratila je njegove aktivnosti i prije nego što je postao sudac Odbora sedmorice.
U rujnu 1850. ukinuta mu je prethodna plaća od 3000 Fiorina koje je dobivao kao sudac Odbora sedmorice, a njegova bolesna žena i šestero malodobne djece ostali su bez prihoda. Da bi mogao uzdržavati obitelj bio je prisiljen prodati je svoju vrijednu zbirku knjiga i preseliti se u Peštu, gdje se bavio pravom i književnošću. Otvorio je odvjetničku tvrtku u Pešti, koja je bila jedan od najprestižnijih u gradu.
Dana 4. ožujka 1853. godine postaje tužitelj. Član društva Kisfaludy postaje 28. siječnja 1845. godine. Dana 27. veljače 1871. godine mu je John Suhayda na akademiji održao memorijalni govor. Pisao je pod pseudonimima Alkonyi, Barányi, Kövessy Kálmán, Tengery i Zádor. Pažnju zaslužuju njegova pisma iz Rijeke Izidoru Guzmicsu, koja su se tiskala u časopisu “Figyelő” (“Promatrač”) nekoliko godina nakon njegove smrti 1885. godine.
(Svršetak)
