Srbi, koji su pobili zrinjske Hrvate, kasnije su lagali da su ubili ‘ustaše’
Tekst Marka Fabera o Zrinju (Mjesto Zrinj na Banovini izgovara se i piše „Zrinj“, a mještani su „Zrinjabni“), objavljen na Lupigi 6. listopada 2026., nije puka novinarska obrada. On je pažljivo konstruiran čin selektivne hermeneutike. Autor se poziva na „izvore“ i na Zbornik dokumenata, no s dokumentom postupa na način koji mijenja njegov smisao, a da ga pritom formalno ne poriče.
U Zapovijesti Štaba Unske operativne grupe od 8. rujna 1943. (Zbornik NOR-a, Tom V, knjiga 19, dokument br. 23) stoji rečenica koja ne trpi dvoznačnost:
„Sve objekte u Zrinu koji bi mogli služiti neprijatelju da se ponovo naseli – uništiti.“
To nije jezik vojnog zauzimanja. To je jezik trajnog brisanja naselja. Dokument nadalje navodi da se u Zrinu nalazilo „oko 180 civila, ustaša“. Autor teksta tu naredbu ne citira u punom kontekstu. Umjesto toga, u prvi plan izvlači podatak o 83 poginula „bandita“ i činjenicu da su branitelji bili naoružani. Time se događaj pomiče iz kategorije planiranog uništenja naselja u kategoriju „razumljive vojne operacije“.
Što je ovdje učinjeno?
Učinjeno je sljedeće:
- Najteža točka dokumenta gurnuta je u stranu.
- Brojke su rastavljene i preuređene tako da smanjuju moralnu težinu događaja.
- Kontekst je proširen unatrag – na zločine koje su zrinjski ustaše počinili 1941. i 1942. – kako bi se zločin iz 1943. učinio gotovo neizbježnim.
- Sve je to zatim prezentirano pod oznakom „provjere činjenica“.
To nije grješka u čitanju.
To je tehnika.
Tehnika koja omogućuje da se isti autor nesmetano kreće između tjednika Novosti – medija koji se dijelom financira iz državnog proračuna i portala koji se predstavlja kao neovisan. Jedan kanal služi kao formalni, drugi kao „kritički“. Oba, međutim, proizvode isti politički učinak: žrtve se pretvaraju u legitimne vojne ciljeve, a zločin u razumljivu posljedicu prethodnih događaja.
Ono što se ovdje postiže nije istina. Ono što se postiže jest upravljanje pamćenjem.
Jer kada se arhivski dokument više ne čita onako kako je napisan, nego onako kako je politički prikladno da bude pročitan, onda više ne govorimo o novinarstvu. Govorimo o proizvodnji povijesti. I to proizvodnji koja se odvija pod krinkom objektivnosti, uz institucionalnu pokriće i uz novac koji dijelom dolazi iz državnog proračuna.
Ja smatram da je to opasno.
Ne zato što zagovaram jednu verziju prošlosti, nego zato što se na ovaj način uništava sam kriterij po kojem se prošlost uopće može raspravljati. Ako dokument više ne govori ono što u njemu piše, nego ono što je netko unaprijed odlučio da treba govoriti, onda smo izgubili temelj.
Dokument postoji. Naredba je jasna.
Ostaje samo pitanje imamo li još intelektualne i moralne snage da je pročitamo onako kako je napisana ili ćemo i dalje pristajati na to da nam je netko drugi već protumačio.
S poštovanjem,



1 komentar
Izvrstan osvrt na neprekidno nametanje stava, izvrtanjem činjenica, čitanjem i slobodnim i k tome tendencioznim tumačenjima.
Hoće li ovaj osvrt pročitati još netko osim mene?
Ne znam, ali se nadam da još ima razumnih ljudi žednih istine i odpornih na laži i obmane, koje se neprekidno fabriciraju.
Komentari nisu aktivni.