Juraj Carić u New Yorku
Juraj Carić rodio se na Hvaru 1854. u mjestu Svirče (umrije u Jelsi, Hvar 1927.), gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju polazi u mjestu Priko (kod Omiša, prva tri razreda), zatim u Dubrovniku odakle je istjeran zbog sukoba sa profesorom (bilo bi zanimljivo vidjeti kojim i oko čega).
Nakon splitske nautike plovi dvije godine i polaže kapetanski ispit, ali po želji majke usidri se na kopnu, gdje u Puli i Rijeci polaže višu nautičku, te u Grazu diplomira fiziku, astronomiju i matematiku. Predaje u Kotoru, Bakru, Dubrovniku.
U djelu “Slike iz pomorskoga života” Juraj Carić (1854.-1927.) dojmljivo opisuje New York. U to doba malo naših gradova premašuje 20.000 stanovnika, pa je dojam tim jači i nekritičniji, ali ne ću ulaziti u analizu već dajem dio autorove impresije bez opisa grada i znamenitosti mu.
“…djelatnost ne može da se razvije na uskomešanim valovima nesloge, i narod koji nije složan, životari, propada, u njega nikad pravoga napretka.
Kako da čovjek gaji jedno udo ako je drugo zapustio? Kako da čovjek ruši zapreke, da radi smiono, da napreduje, ako ga jedna bol hvata za noge, druga za prsa, a treća za glavu?
Šetajući po ulicama Newyorka (!) čovjek nailazi na život o kojemu je mogao prije samo sanjati. ali koji nije susreo po razvikanim ulicama Carigrada, ni po rogobornim pristanima talijanskih primorskih gradova. Rad se iz tvornice prenosi na ulicu; s ulice na one zgrade koje izvana sjaju mramorom, iznutra zlatom, da pak odjekne Europom i Amerikom.
Rekao bi čovjek da je amerikanska djelatnost nešto drugačija nego je naša. A tako i jest, pošto Amerikanac drugačije misli i postupa u svojemu radu, pošto o njemu drugačije i sudi. U tome pogledu se shvaćanje amerikansko razlikuje od europskoga; stoga je vidjeti kod nas toliko bogatih ljudi koji ništa ne rade, već se koče bogatstvom koji nijesu stekli, i naslovima koje nijesu zaslužili. Takovi ljudi ne bi u Americi došli nikad do ugleda.
Amerikanac, siromah ili bogat, svejedno, on hoće da radi, on znade da mora raditi, a lijenčinu i besposlicu ne trpi, mrzi. Tako život u Americi postaje život druge vrste; a čara čovjeka ona ozbiljnost Engleza koji je presadio u Ameriku onaj ustrajni zanos za rad koji ga je u staroj njegovoj domovini učinio gospodarom i starateljem sedmoga dijela čovječanstva, a u novoj utočištem svih europskih nezadovoljnika. Ali engleska ozbiljnost poprima u Americi drugi oblik za koji se može reći da je amerikanski, da je nov, i koji je teško označiti. Najčistije mu je obilježje da ozbiljnost gubi s njim onu ukočenost koju Amerikanac ne poznaje. Nije krivo ako se kaže da sve iz Europe što dođe u Ameriku, sve se preobrazi; počam od slobode koju Amerikanac shvaća drugačije nego Europejac, pa svršiv sa uglađenosti protivu koje on ne misli da griješi ako ostavi kod kuće svoje rukavice i onda kada ide kome u pohode.”
(Svršetak)
