Dva Modeca
Prof. Vjekoslav Zadrović, „Hrvatska misao“, Sarajevo, broj 11.-12., studeni-prosinac 1944., str. 359.-363.
„Nije vrieme sad zdvojenju;
Što nij’ bilo, to će biti!
Pravda mofa pobiediti,
Ma svi vrazi prot njoj stali!“
(Prigodom 100-godišnjice rođenja Modeca otca – Ivan Filipović).
Veliki i sposobni ljudi, kojima je bilo suđeno, da vode i preporađaju svoj narod, imali su tek onda puni uspjeh, ako su umjeli okružiti se sposobnim suradnicima. Od svih poslova, kojima se bavi krug narodne inteligencije, najteži je posao prosvjetljivanje širokih narodnih slojeva, koje vrši nastavnički stalež, a osobito pučko učiteljstvo. Razne nedaće, koje u nizu poviestnih zbivanja prate jedan narod, najjače se odrazuju na nastavničkom staležu, koji se uviek radovao sreći svoga naroda, a trpio je zbog njegove nesreće.
Zato je duševni vođa hrvatskog učiteljstva i reformator hrvatske pučke nastave Ivan Filipović bio prvi među suradnicima „Nevena“, hrvatskog književnog časopisa u prošlom stoljeću, koji je u doba omrzlog Bachova absolutizma u svojoj pjesmi „Domorodna utjeha“ digao svoj gLas protiv nepravde. Narodni duh bio je tada toliko prigušen, da se i u pučke škole uvodio tuđinski jezik. U svojoj pjesmi Filipović pita hrvatske rodoljube, zašto su klonuli i poziva ih neka se laćaju posla, koji vodi obćoj svrsi.
„Zato nij’ sad vrieme’ tuzi
Nit da vrieme man se trati;
Svatko nek se posla lati,
Koji obćoj svrsi vodi.“
Ljudevit Modec, najsposobniji i najvredniji suradnik Ivana Filipovića, bio je 1852., u doba, kada je vođa hrvatskog učiteljstva izpjevao „Domoljubnu utjehu“, maleni dječak od 8 godina, koji se još grijao na toplom krilu svoje majke u Križevcima, svome rodnom mjestu, koje je tada, kao i danas, živjelo sred slavnih predaja iz prošlosti. Hrvatsko učiteljstvo toga vremena bilo je izpunjeno najvećom gorčinom, kada je u „Narodnim novinama“ i „Agramer Zeitungu“ pročitalo viest, da je ljubljeni Filipović zbog „Domoljubne utjehe“, zajedno s urednikom „Nevena“ Mirkom Bogovićem, konačnom osudom vrhovnog sudišta u Beču zadobio dvie godine težke tamnice „poradi bunjenja“.
Međutim obojica osuđenika bila su ipak nakon šest mjeseci pomilovana, kada se u veljači 1854. kralj Franjo Josip spremao na vjenčanje. I u tom valu ogorčenja, koji je uznemirio rodoljubna srdca hrvatskih učitelja, odgajala se u pučkim školama jedna nova generacija, kojoj je pripadao Ljudevit Modec i koja je u sebe primala zasade najvećeg odpora protiv tuđina, zaslugom svojih učitelja — odgojitelja.
Već u pučkoj školi naučio je Ljudevit njemački jezik, koji mu kasnije služi za proširenje njegova duševnog vidokruga, što je sve pridonielo snažnom izgrađivanju njegova poštenja i smisla za pravdu. Ta Ljudevit je rođen na tlu, gdje borba za „stare pravice“ vjekovima nije prestajala!
I kasnije Modecovo školovanje u varaždinskoj gimnaziji prolazi usred krutog Bachova absolutizma, koji je trajao devet godina. Modec za vrieme polazka srednje škole doživljava duševni slom bana Jelačića, kojega smrt 20. svibnja 1859. rješava daljnih muka. Stanje se u Hrvatskoj nakon toga još više pogoršava, kada poslije Jelačića dolazi kao ban omraženi podmaršal grof Ivan Coronini.
Međutim Modec svojim savjestnim radom u srednjoj školi uspieva, da mu „ces. kralj, namjestničtvo“ (K. K. Stathalterei) poslije mature podieli stipendij za dvogodišnji pedagožki tečaj u Pragu.
Prag je tada imao najbolje pedagoge teoretičare i praktičare, koji su radili u duhu i tradiciji velikog češkog didakta Komenskog, osnivača češke pedagožke škole. U Pragu je upravo u to doba August Šenoa završavao pravne nauke. Šenoa, Modec i treći Antolković uzpostavljaju u Pragu trajno prijateljstvo, koje se kasnije nastavlja u Zagrebu.
Drugovanje sa Šenoom potaklo je Ljudevita Modeca na književni rad, koji kasnije razvija, kao plodni pisac za mladež, u listu „Ljiljanu“.
U doba Modecova duševnog izgrađivanja i stjecanja pedagožke spreme u Pragu, događaju se velike promjene na političkom polju u Hrvatskoj. U Italiji vodio se veliki rat, u kojem je sardinski kralj Viktor Emanuel II., podpomognut vojskama francuzkog cara Napoleona III., htio od Austrije ugrabiti plodnu Lombardiju. Nad 220.000 austrijskih vojnika preuzme vrhovno zapovjedničtvo sam car i kralj Franjo Josip I. Napoleonova pomoć dovede do velikog poraza carske vojske u krvavoj bitki kod Solferina 24. lipnja 1859., gdje je palo 28.000 vojnika. Taj poraz uvjerio je Franju Josipa, da krutim absolutizmom ne može predobiti srdaca svojih naroda i da mora tražiti druge putove u svojoj vladavini.
Nastojanjem biskupa Strossmayera u Beču bude maknut omraženi ban Coronini, kojem su osobito bili zazorni hrvatski profesori i učitelji, koje je nazivao „revolucionarcima“.
Coroninia nasliedi ban Josip Šokčević, rodom Vinkovčanin.
Godinu dana nakon Solferinske bitke 24. lipnja 1860. izdaje Šokčević iz Beča proglas na hrvatski narod, u kojem obećava, da će mu u vladanju uzorom biti ban Jelačić.
Modec je prisustvovao 12. srpnja Šokčevićevu svečanom dolazku u Zagreb, gdje ga dočekuju razdragani rodoljubi s velikim slavljem. I tako je nestalo Bachova absolutizma, koji je Ante Starčević u jednom pismu Kukuljeviću opisao riečima:
„Svatko se boji budućnosti, a mrzi na sadašnjost.“
Ljudevit Modec dobio je u to vrieme mjesto na jednoj posebničkoj djevojačkoj školi u Zagrebu. Kako je u to vrieme bilo dovoljno učiteljskih mjesta, jer su omraženi „Bachovi husari“, činovnici, učitelji i profesori tuđinci, morali brzo seliti iz Hrvatske, Modec doskora postaje učiteljem na staroj zagrebačkoj kaptolskoj školi, koja je tada bila najuzornija pučka škola u Zagrebu. Nakon kratkog učiteljevanja na kaptolskoj pučkoj školi bude imenovan suplentom zagrebačke učiteljske škole, gdje kroz dvie godine zamjenjuje jednog oboljelog profesora. Zatim se ponovno vraća na kaptolsku školu.
Ovo naizmjenično službovanje na pučkoj i srednjoj školi, a na početku Modecove učiteljske kariere, koja se već ocrtava u njegovoj skoroj budućnosti, pridonielo je još više njegovu izgrađivanju i učinilo ga jednim od najvećih hrvatskih pedagoga i utemeljiteljem svietlih i poštenih tradicija hrvatskoga učiteljstva.
U to vrieme već je znatno uznapredovala hrvatska znanost.
(Nastavak slijedi)
