Ljudi u zapaljenom autobusu traže krivca među putnicima, dok oni koji upravljaju autobusom mirno prelaze u sljedeće vozilo
Pred izbore u Srbiji, zaraćene strane obećavaju bolji život. Svaka ima svoj recept za sreću, svoj plan za spas naroda i svoje velike riječi kojima pokušava da prikrije stare navike. A narod, naviknut da vjeruje obećanjima kao da su vremenska prognoza za vedro nebo, ponovno čeka da svane. Ali u ovoj paralelnoj stvarnosti, u kojoj se historija vrti ukrug kao pokvarena gramofonska ploča, glavna pitanja ostaju ista.
Kako ukloniti ili sačuvati ideološku zaostavštinu Josipa Broza? Kako osigurati bolji život onima koji su odavno spakirali kofere i bolju budućnost pronašli u inozemstvu? I kako sve te suprotstavljene svjetove zadržati pod istom šljivom, da se ne raziđu baš onda kada treba zajedno da aplaudiraju?
Jedni bi da ruše sve što podsjeća na prošlost, drugi bi da sačuvaju ono što im odgovara, a treći bi samo da se nekako dočepaju vlasti. Svatko se kune u narod, tradiciju, budućnost i nacionalni interes, dok se svakodnevni život pretvara u čekaonicu bez reda vožnje.
I tako, dok se političke garniture smjenjuju, dok parole mijenjaju boju, a obećanja dobivaju nova pakiranja, sistem se ponovno nekako provukao. Neprimjetno, gotovo elegantno, kao lopov koji zna da ukućani gledaju televiziju i čekaju da im netko drugi riješi probleme.
A srpska gologuzija?
Ona juri u autobusu koji je odavno zahvatio plamen. Nema vozača koji bi priznao da je izgubio kontrolu, nema konduktera koji bi putnicima objasnio kamo se ide, a izlaz u nuždi zakrčen je starim obećanjima. Netko pokušava da otvori prozor, netko se moli, netko snima kaos mobitelom, a netko i dalje vjeruje da će autobus stići na odredište ako dovoljno glasno navija.
I dok vatra zahvaća sjedišta, dok dim prekriva pogled i dok se iza stakla nazire još jedno propušteno križanje, masa uglas skandira:
„Pederu! Pederu!“
Jer lakše je vikati na zamišljenog neprijatelja nego pitati tko vozi autobus, tko je zapalio motor i zašto nitko ne pokušava ugasiti vatru.
U tomu je čitava ironija ove naše paralelne stvarnosti: ljudi u plamenom autobusu traže krivca među suputnicima, dok oni koji upravljaju vožnjom mirno presjedaju u sljedeće vozilo.
A šljiva ostaje na istom mjestu. Samo se putnici mijenjaju.
I svaka nova generacija vjeruje da će baš njezin autobus stići tamo gdje prethodni nisu.
Dobro došli u srpsku gologuziju — zemlju u kojoj se vlast mijenja, parole obnavljaju, historija prepravlja, a račun za vožnju uvijek ostaje narodu.
