Udarci čekića s Golgote odjekuju i danas
Treći pad. Zemlja ispija božansku krv.
Prašina i krik spajaju se u težak muk.
Čovjek u blatu pod teretom tuđe zlobe,
dok nebo drhti pred tajnom patnje.
Zar ti ništa ne govori ovo tijelo što se slama?
Zar ne peče Njegov treći pad pod težinom naših?
U vihoru razularene, bezimene mase
samo dva srca bljesnuše u mraku:
Veronika i Šimun – krotki tješitelji Boga.
A gdje smo mi dok urlik „Raspni ga!“ kida zrak?
Čučimo li u sjeni, skriveni iza tuđeg glasa,
tješeći se lažju: „Mi samo gledamo patnika“?
Imaš li hrabrosti za sveti iskorak?
Proći kroz šumu oštrica, pod kopita konjanika,
razmaknuti hladno željezo straže?
Dotaknuti izranjeno lice, obrisati krv i znoj,
zagrliti to bremenito drvo i rame podmetnuti
ili je lakše nestati u gomili koja šuti?
Pogledaj tu krunu, te ruke, te svete noge.
U svakom oštrom trnu spava naša pakost.
U svakom hladnom čavlu ječi vonj zlobe.
Udarci čekića s Golgote odjekuju i danas:
svaki naš grijeh nanovo probada Pravednika.
Mi nismo promatrači. Mi držimo čekić
nad spaljenim ognjištima prognanika.
Oni su živo trnje u Kristovoj kruni.
Dok svijet kliče moćnima i plješće sili,
ljubav ponovno pada pod križem.
A gdje stojimo mi?
