Istanbulski jaram

Famozni GREVIO – biran iz redova tzv. nevladinih udruga – sam bi sebe nadzirao i nikomu u državi ne bi odgovorao

"Ako se Istanbulska konvencija ratificira u Saboru, bit će isto kao i Ustav, iznad hrvatskih zakona!" – pojasnio je ustavnopravni stručnjak doc. dr. Mato Palić. Ustav se može mijenjati jedino dvotrećinskom parlamentarnom većinom. U slučaju Istanbulske konvencije stvar je posve drukčija. Taj dokument koji je izradila tzv. ekspertna skupina, sastavljena od osoba koje nisu prošle nikakvu demokratsku proceduru, običnom iznadpolovičnom većinom zastupnika u Hrvatskom saboru, zauzeo bi ustavnu poziciju.

Komu je potrebna Istanbulska konvencija, ako znamo da je hrvatsko zakonodavstvo u potpunosti usklađeno s 48 mjera za sprječavanje nasilja i zaštitu žrtava koje traži Konvencija? Zašto bi bilo potrebno ratificirati taj dokument, u kojemu otkrivamo čitav niz spornih odredbi? Osim odredbi koje se odnose na rodnu ideologiju, u Konvenciji iznimno značaju ulogu imaju tzv. nevladine udruge, odnosno organizacije civilnog društva, a posebice skupina stručnih osoba (GREVIO), koja je zadužena za nadzor i provedbu Konvencije. Dakle, taj famozni GREVIO, koji bi, po svemu sudeći, bio biran iz redova aktivista tzv. nevladinih udruga, sam sebe nadzire i nikome u državi nije odgovoran. Država je odgovorna isključivo za osiguravanje obilnoga dotoka novca za provedbu njihovih programa.

Silan pritisak da se ratificira Konvencija, mnogi su prepoznali kao grčevitu borbu interesnih lobija da se dočepaju novaca iz državnog proračuna. Zastrašujuće je da je i sama obitelj pod nadzorom GREVIA, po čijem bi im se naputku mogla oduzeti i djeca. Vlada je prema Konvenciji dužna u Saboru podnositi izvješće GREVIU.Već iz ovoga što je navedeno osjeća se opasan kolonijalni duh Konvencije, upravo onako kako je papa Franjo u više navrata upozoravao na oprez zbog kolonizacije novih ideologija. Papa je posebno upozoravao na opasnosti koje vrebaju iz rodne ideologije „…koja niječe naravnu razliku i uzajamnost između muškarca i žene. Ta ideologija zamišlja društvo bez razlika između spolova, čime dokida sam antropološki temelj obitelji…“

Sve ovo zvuči zastrašujuće, apokaliptično, pri čemu u punom značenju dolaze do izražaja  riječi sv. Pavla: „Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.“(Ef 6,12). U Hrvatskoj su se duhovi uzbunili. Brojne institucije, udruge i istaknuti intelektualci ukazali su na opasnosti koje prijete od Konvencije. Tako je Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti uputilo Izjavu o Istanbulskoj konvenciji čelnicima i državnim tijelima Republike Hrvatske te zainteresiranoj javnosti. Vijeće jasno upozorava da je rodna ideologija u Istanbulskoj konvenciji neprihvatljiva za odgojno-obrazovni sustav. Uključila se i Hrvatska biskupska konferencija koja u svojoj poruci izražava zabrinutost „što Konvencija, nakon ratifikacije, postaje dijelom pravnoga poretka na području njezine primjene. Biskupi osobito izražavaju bojazan da se zadiranjem u „redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja (…) oduzima pravo roditeljima na odgoj djece u skladu s vlastitim kršćanskim uvjerenjima, a vjerskim zajednicama pravo da poučavaju u skladu sa svojim učenjem.

Konvencija tako dovodi u pitanje pravo na vjersku slobodu, koja je jedno od temeljnih ljudskih prava u svakome demokratskom društvu. Biskupi su uputili poziv „da se o ratifikaciji te Konvencije otvori javna rasprava te da se u otvorenome razgovoru razmotre sve nedoumice…, kako bi se izbjegle dugoročne štetne posljedice, osobito u zakonodavnome i obrazovnome sustavu te time i posljedice za cjelokupno hrvatsko društvo.“ Nasuprot ovim razboritim upozorenjima i pozivima na široku raspravu, zagovaratelji ratifikacije ponavljaju otrcane stereotipe i bukom i galamom, pa uvredljivim i blasfemičnim transparentima, koje smo imali prilike vidjeti povodom obilježavanja „8. marta“, nastoje iznuditi ratificiranje Konvencije. Šutljiva katolička većina u posljednje se vrijeme ipak sve snažnije budi, svjesna da bi zbog nečinjenja mogla izgubiti i srce i dušu!

Marijan Križić, Veritas