Želim pecati šarane koji ne vole buku i graju
Danas smo stigli u Osijek. David i Leon imaju rođendane. Proslavit ćemo ih na Staroj Dravi u Bilju. Idemo na pecanje a striko Dragan će peći roštilj. David i Leon su poveli dva prijatelja iz susjedstva. Striko je povezao dečke ranije da nađe prikladno mjesto i nahrani šarane.
Leon ide s tatom Vladimirom a Ivan i ja s našim autom. Moramo svratiti na tržnicu da kupimo dva šarana. Leon ne smije vidjeti pa ga Vladimir zabavlja dok Ivan i ja kupujemo.
Želimo dečkima povećati volju i želju za ribičijom. David ima želju i volju za pecanjem od malena ali Leon baš nema. Kupili smo dva šarana, Leon nije vidio i krećemo za Bilje. Tu je nedavno bilo Svjetsko prvenstvo u pecanju i obale su uređene i prilagođene za natjecanja. Stižemo, ostavljamo Leona i Vladimira kod ekipe.
Ja glasno govorim Ivanu da me odveze dalje od njih. Želim pecati šarane koji ne vole buku i graju. Šarani vole tišinu i mir. Nekoliko puta ponavljam da me dečki čuju i Ivan me vozi. Vadimo šarane i stavljamo ih u čuvarku. Dečki su zaokupljeni babuškama i bijelom ribom koju pecaju uspješno. Ivan odlazi a ja zabacujem i želim uhvatiti dva šarana najmanje.
Dva će biti dosta ha ha.
Javljam Ivanu da pošalje Davida da me pita kako ide i da li grize.
David lagano dolazi i kad je vidio da u čuvarki nešto ima oduševljeno je otrčao dečkima.
Čuo sam ga kako ih trčeći doziva.
– Djed je ulovio dva šarana – zadihano govori David.
Dečki trče prema meni da vide ulov. Dva šarana su se u čuvarki počeli otimati što je povećalo oduševljenje. Otrčaše do Vladimira i Strike kad tamo u čuvarki šaran. Vladimir upecao šarana.
To su bile radosti, to je bila sreća za dečke. U mislima su i oni željeli upecati šarana. Apetiti su porasli. Dok su dečki bili kod mene i oduševljeno gledali „moje šarane“ vratio se Vladimir iz šetnje i od jednog ribiča kupio šarana. Stavio ga u čuvarku malo ranije nego su dečki od mene dotrčali.
Dojam je bio da je i on ulovio šarana. To se nismo dogovorili ali ispalo je kao da jesmo. Danas dobro šarani grizu ha ha.
Ivan me dovozi do njih. Nema potrebe da budem sam i daleko od njih. „Ulovio“ sam dva šarana i „opustošio“ mjesto ha ha.
Zvoni mi mobitel i javljam se. Djed Mirko me zove iz kafića sa kave.
– Kako ide? – pita me znatiželjno.
– Super je, uhvatio sam dva šarana – odgovaram mu. U sebi se smijem do suza. Nitko nije znao za našu akciju. Ivan, Vladimir, striko Dragan i ja jedino znamo za „akciju“
– Super, pozdravi mi unuke Davida i Leona – reče djed Mirko.
Poslije nam je djed Mirko rekao da su se prijatelji raspitivali o šaranima. Sutra će i oni na to mjesto na pecanje. Neka im javi gdje smo to ulovili šarane.
Leon je mudro šutio i sjeo na stolac na kojem je Vladimir sjedio kad je „upecao“ šarana. Spremao se da upeca većeg šarana. Ispao sam naivan glede Leona ponudivši se da mu pomognem u lovu. Objašnjavao sam mu što bi trebalo napraviti kad me Leon prekine u pola rečenice.
Djelovao je ozbiljno i smireno kao uvijek. Njegove riječi su uvijek značile i naredbu. Leon je od rođenja znao kako i što želi. Uvijek djelovao ozbiljno i kao lider.
– Djede smiri osjećaje. Želim upecati šarana. Mora biti „šaranska tišina“ i nema više razgovora – ozbiljno mi Leon očita lekciju.
– Jasno? – upita gledajući me u oči.
– Jeste – odgovorih mu.
Što sam mogao nego se odmaknuti ali sam bio zadovoljan što je „akcija šaran“ uspjela. Leon je zagrizao i to dobro. I drugi dečki su također ali Leon…
On je zauzeo Vladimirovu stolicu i mjesto. Mjesto je „garantiralo“ ulov šarana.
Vladimir je to „ulovom“ dokazao ha ha.
Roštilj je striko Dragan majstorski ispekao kao uvijek i počastili smo se dobro. Na šarane se čekalo i dalje ali nije išlo više. Vladimir i ja smo „očistili šaranski teren“. Neki drugi put će biti bolje ha ha.
Doma smo očistili ribu i ispekli. Tek smo kasnije rekli baki Živki i djedu Mirku pravu istinu. Mama Ivana se smijala i bila sretna što smo im podigli moral za ubuduće. U Bilju ima šarana.
I grizu.
Kako Leon reče mora biti i „šaranska tišina“.
Mjesta znamo.
Bistro!…
