Političko nasilje ponovno je popularno među ljevičarima
- Prije neki dan na Radio Sljemenu gostovala je notorna komunistica i jugonostalgičarka Katarina Peović i rekla glupost nad glupostima, laž nad lažima, da je komunizam pacifistička ideologija (https://www.facebook.com/groups/52074016336/posts/10171644127366337/). Ali nije to ona rekla prvi puta. Ne. Ona samo ponavlja ove laži iza kojih stoje stotine tisuća ubijenih i protjeranih Hrvata od 1945. do 1990. godine upravo od njezine “pacifističke ideologije”. Na četničkoj televiziji VIDA TV (https://vidatv.hr/emisije/katarina-peovic-izjednacavanje-komunizma-i-fasizma-je-jako-opasno/), iza koje pak stoji Milorad Pupovac, a financira ga aktualna vlada Andreja Plenkovića, nekoliko dana prije rekla je isto samo na drukčiji način da je komunizam “human”, da je “ideja pravednog društva, jednakosti i solidarnosti” i da se “ne može izjednačiti s nacizmom i fašizmom”. Iako znamo da ju upravo najviše boli izjednačavanje komunizma s nacizmom i fašizmom, činjenica je za nju i njoj slične titoljupce i ljubitelje i obožavatelje komunističko-partizanskih koljača nakon Drugoga svjetskoga rata, u miru, da je komunizam u svojoj krvavoj praksi bio vremenski najdulji – i još uvijek traje u Kini, Sjevernoj Koreji, Kubi… – da je bio najbrutalniji i da je pobio najviše ljudi, preko 100 milijuna, a u spomenutoj Kini i Sjevernoj Koreji ubija i progoni i dandanas. Postoji i treći Peovićkin izljev ljubavi prema koljačkoj komunističkoj ideologiji kojoj ona tepa da je “pacifistička”. Rekla je da je “ideja komunizma ideja pravednog društva jednakosti, solidarnosti” (https://direktno.hr/domovina/okrsaj-bauera-i-peovic-oko-komunizma-jesu-li-oni-bolje-proniknuli-u-bit-komunizma-ili-ti-408662/#goog_rewarded). A i u žučnoj raspravi s hrvatskim poduzetnikom i stručnjakom za medijske komunikacije, Thomasom Bauerom, na svomu facebook profilu napisala je da su komunizam i kršćanstvo u temelju humanističke ideje (https://www.facebook.com/kpeovic/posts/1664439335238129?ref=embed_post), čime je malo reterirala, ali i pokušala napasti kršćanstvo budući da ta njezina „pacifistička“ komunistička ideologija ne priznaje Boga i bilo koji oblik religije.
Ljevičarsko nasilje globalni problem
- Nije neki problem to što Katarina Peović govori jer ljudi ipak znaju da to nije istina, pa i ona sama. Problem je bio dok je ona sve donedavno bila saborska zastupnica, ali je još veći problem što ona i dalje predaje na riječkom Filozofskom fakultetu. Srećom, vrijeme se mijenja. I kod nas i u svijetu. Ljudi postaju sve svjesniji da je svaki oblik ljevice – komunizam, nacizam, fašizam, liberalizam, globalizam… – nedemokratski i ubilački nastrojen. O tom globalnom problemu ovih dana pisao je Daniel Rickenbacher, sveučilišni profesor sa švicarskoga Sveučilišta u Baselu, za züriški Neue Zürcher Zeitung (NZZ) (https://www.nzz.ch/meinung/anschlag-auf-reichelts-auto-wie-die-linke-gewalt-legitimiert-ld.10065285?).
Ljevičarsko nasilje i netolerancija
- Neposredan povod Rickenbacherova napisa bio je bombaško-požarni napad na automobil bivšega glavnog urednika Bilda, Juliana Reichelta uz cestu Berlin-Charlottenburg, kojeg su izveli njemački ljevičari. Stoga Daniel Rickenbacher piše: »Političko nasilje ponovno je popularno među ljevičarima. U Njemačkoj i Francuskoj ekstremisti ciljaju konzervativne novinare. Oni su neprijateljska slika par excellence. Ankete pokazuju: u dijelovima ljevice političko nasilje uživa široku podršku« i nastavlja: »Napadi na konzervativne i desničarske novinare su u porastu. U petak je u Berlinu zapaljen automobil bivšeg glavnog urednika “Bilda” Juliana Reichelta, koji danas vodi platformu “Nius”. U subotu je u Lyonu ozlijeđena i opljačkana oprema slobodarske televizijske postaje BFMTV. Nasilje je izraz ljevičarske netolerancije prema drugim mišljenjima i jasne sklonosti političkom nasilju. Posljednjih godina novi mediji pojavili su se u Francuskoj, Njemačkoj i drugim europskim državama. Kritički izvještavaju o kontroverznim pitanjima: imigraciji, kriminalu, islamizmu, nevladinim organizacijama, društvenim raspoloženjima… Sadržaj pronalazi svoju publiku. U roku od nekoliko godina, na primjer, CNews je postao najgledaniji informativni kanal u Francuskoj. To izaziva nezadovoljstvo i strahove na ljevici, da će izgubiti utjecaj nad javnim diskursom, pa su čak poslali peticiju francuskoj Nacionalnoj skupštini tražeći od nje da zatvore CNews! Ta ljevičarska suluda nakana sakupila je više od milijun potpisa i pronašla podršku nekoliko ljevičarskih stranaka i parlamentaraca.«
Ljevica podržava političko nasilje
- U nastavku Rickenbacher piše da francuski radikalni ljevičarski aktivisti prelaze na “osvetničku pravdu”, kako ju oni nazivaju. Ljevičarski prosvjednici počistili su sve časopise s kioska pariške postaje u vlasništvu konzervativnog medijskog poduzetnika Vincenta Bolloréa. Nosili su transparent na kojem je pisalo: “Desničarska ekstremistička propaganda ubija”. »Raznolikost mišljenja, to nije demokratski konsenzus. U mnogim se krugovima smatra opasnim, subverzivnim i hitno ga treba ograničiti«, piše dalje D. Rickenbacher i nastavlja: »Ovaj oblik političkog nasilja nalazi široku podršku u političkoj ljevici. Pristaše ljevičarske stranke La France insoumise (LFI), koja je odigrala veliku ulogu u tzv. studentskim prosvjedima, vjeruju da 64 posto ljudi vjeruje da je nasilje ponekad potrebno za unaprjeđenje ideja. Tolerancija nasilja najveća je među ljevičarskim populistima«.
Ljevičarski fašisti i ekstremisti
- »Ljevičarske stranke dočaravaju osjećaj trajnog izvanrednog stanja, u kojem je preuzimanje vlasti fašizmom uvijek neizbježno. Politički protivnici brzo se kleveću kao “desničarski ekstremisti”, “rasisti” ili “nacisti”. Navodni počinitelji napada na Juliana Reichelta također su napisali u svom pismu priznanja na krajnje lijevoj platformi Indymedia, napad “na automobil ovog mizoginog, rasističkog, transfobnog šupka”, i to se nije odnosilo na “slobodu tiska”«, zaključio je D. Rickenbacher. I zato ipak ne smijemo olako prijeći preko ovih izjava ratoborne Katarine Peović i njoj sličnih komunističkih aktivista koji svojim idejama zazivaju nova klanja Hrvata. Sa švicarskim autorom u cijelosti se slaže i komentator ispod ovoga članka Bryan Hayes, koji je napisao: »Ono što je svima koji su dugo bili u stanju suditi, članak podupire neke podatke: da postoje značajni dijelovi ljevičarskih fašista i ljevičarskih ekstremista. Čak je i vrištanje fašističko i ekstremno, a time i zločin (isključujući oštre izraze nezadovoljstva)«.
Od Jovana do Danila
- Na dan pada Vukovara, 18. studenoga 2026., u članku Dubravka Miličića u Nacionalu podsjećalo se na događaje iz toga vremena prije 35 godina (https://www.nacional.hr/pukovnik-jna-znali-smo-za-ovcaru-nismo-prstom-makli-ubili-su-nam-1503-vojnika/). Cijeli članak bio je u službi amnestiranja JNA i prebacivanja odgovornosti za ubijanja Hrvata na Ovčari i njihovu odvodnju u srbijanske koncentracijske logore na neke druge ljude, pripadnike neimenovanih paravojnih srpskih postrojbi bez imena i prezimena. Uz generala Životu Panića autor je prenio i izjavu „pukovnika dr. Jovana Buturovića, predsjednika Krivičnog (hrv. Kaznenog) vijeća Vrhovnog vojnog suda do 1992.“ koja glasi: »U studenom i prosincu 1991. znali smo da su tamo neki ljudi pobijeni, a tek kasnije saznali smo što se točno dogodilo pričajući sa nekim akterima i čitajući novine”, kaže pukovnik dr Jovan Buturović, predsjednik Krivičnog vijeća Vrhovnog vojnog suda do 1992.«, napisao je D. Miličić. Pročitavši prezime ovoga srbijanskoga suca sjetio sam se Danila Buturovića, jednoga od trojice Srba koje je novi izbornik hrvatske nogometne vrste Slaven Bilić uključio u svoj stručni „stožer“ ili „štab“ po srpski. Ostala dvojica Slavenovih Srba su Dean Računica i Nemanja Jokić. I sad neka još netko povjeruje Biliću da je na utakmici u Pragu kod sviranja hrvatske himne „zaboravio“ staviti ruku na srce!
Članovi Upravnoga vijeća Klinike za psihijatriju
- U Slobodnoj Dalmaciji napokon se oglasio i SDP-ovac Mirando Mrsić nakon ubojstva Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Zagrebu gdje je bio predsjednik Upravnog vijeća te Klinike. Dalje čitam da se povukao on i još troje članova njegova Upravnog vijeća i Slobodanka objavljuje da se tih troje zovu: Zoran Madžarac, Kristina Jandrić i Tomislav Domes. Prezime Domes uglavnom nose Hrvati od Dubrovnika. Ako je ovo prezime češkoga podrijetla, onda se piše i izgovara Domeš, a ako je njemačkoga podrijetla, onda je od varijante Dohms postalo Domes. Druga dva prezimena Mirandovih ‘drugara’ su Jandrić i Madžarac. Prezime Jandrić u Hrvatskoj nose i Hrvati i Srbi. Srba Jandrića ima kod Gline na Banovini, a i kod Otočca u Lici. Središte Jandrića u Bosni je planinski kraj Janj između Šipova i Kupresa, koja su se kasnije nazvala „Jandrića vrela“. U janjskom kraju (posebno u vlaškom selu Popuže i okolnim naseljima) njegovi potomci osnovali su obitelji od kojih potječe velik broj današnjih Jandrića pravoslavne vjeroispovijesti u Bosni i šire. A prema drugim povijesnim podatcima korijeni pojedinih današnjih srpskih obitelji Jandrić u Bosni – a prijašnjih Vlasa pravoslavaca – potječu iz okolice toponima poznatog kao Jandrića vrelo u Dalmaciji podno Velebita.
Poginuli pobunjenik Zoran Madžarac
- Treći član Mrsićeva Upravnog vijeća nosi prezime Madžarac, koje u Hrvatskoj uglavnom nose dojučerašnji Vlasi, a današnji Srbi s Banovine. Ponajviše ih ima u selima Hajtiću i Šibinama kod Gline i s vremenom su se raštrkali po Petrinji, Sisku, Zagrebu i Srbiji. Na portalu Ivana Vohrića (https://ivan.com.hr/2026/09/19/zoran-madzarac-logoriste-dokumenti-1991/) čitam da Madžaraca ima i u Blatuši kod Gvozda na zapadu Banovine. Jedan od njih se – kao i član Upravnog vijeća Klinike za psihijatriju Sveti Ivan – također zove Zoran Madžarac. Na društvenim mrežama piše da na spomeniku poginulom pobunjenom Srbinu 1991. godine piše: „4. 11. 1991. god. našeg sina Zorana ubiše ustaše u kasarni Logorište u Karlovcu“. Ivan Vohrić piše da to nije istina: »Zoran Madžarac imao je samo 21 godinu kada je 4. studenoga 1991. izgubio život. Imao je majku, oca, brata, rodbinu i ljude kojima je njegovom smrću ostala praznina koju nikakav dokument i nikakva povijesna analiza ne će popuniti. Njegov je život imao vrijednost. Ali imao je vrijednost i moj. I ja sam 1991. imao 22 godine. Imao sam tek rođenog sina. I moji prijatelji iz djetinjstva koji su poginuli imali su roditelje, braću, sestre, djevojke, žene i djecu. I zato nakon toliko godina moram postaviti pitanje koje očito još uvijek nekima smeta: Jesmo li mi bili manje mladi? Je li moj život vrijedio manje zato što sam bio hrvatski branitelj? Je li moj tek rođeni sin imao manje pravo na oca? Jesu li majke mojih poginulih prijatelja manje plakale zato što su njihovi sinovi nosili hrvatsku odoru? I jesu li oni, samo zato što su branili hrvatske položaje, automatski postali — „ustaše“? Ne.«
Madžarac je bio školovani vojnik
- U nastavku napisa Ivan Vohrić pojašnjava kako to nije istina, jer taj Zoran Madžarac nije bio „momak na vojnom roku“, nije bio „na odsluženju vojnog roka“, nije bio mladić „ubijen u kasarni“, jer dokumenti govore drukčije. Jer taj Zoran Madžarac „nije bio običan vojnik na redovnom služenju vojnog roka“. Prema Službenom vojnom listu SFRJ u broju 12 od 13. lipnja 1991., na stranicama 420.-421., objavljen je Ukaz broj 1/14 Predsjedništva SFRJ od 13. svibnja 1991. pod naslovom: „SA DANOM 28. DECEMBRA 1990. GODINE“… „REZERVNI MLADI OFICIRI, koji su završili LXXXIX klasu Škole rezervnih oficira artiljerije“… „u čin rezervnog artiljerijskog potporučnika“… Među imenima doslovno se nalazi: „MADŽARAC Dušana Zoran, 18. IV. 1970., SO Vrginmost“. (Primarni vojni dokument). Iz ovoga I. Vohrić zaključuje: »Dakle, više od deset mjeseci prije pogibije Zoran Madžarac službeno je imao čin rezervnog artiljerijskog potporučnika. Naravno da je kao mladi čovjek prethodno prošao vojni rok i vojnu obuku. Ali to nije isto što i tvrdnja da je 4. studenoga 1991. bio obični ročni vojnik koji se slučajno našao u vojarni. Ista dob nije isto što i isti vojni status. To je prva činjenica koju bi morao znati svatko tko danas piše o „djetetu na redovnom služenju vojnog roka“. Četiri dana nakon smrti i beogradska „Borba“ ga naziva potporučnikom. Postoji i izvor nastao praktički istoga trenutka. Beogradska Borba od 8. studenoga 1991., samo četiri dana nakon njegove smrti, izvještava o gubicima tijekom „akcije evakuisanja kasarne“ Logorište. Među poginulima navodi: „potporučnik Zoran Mađarac“.« A i prema popisu ratnoga zapovjednika Logorišta Bore Ercegovca, objavljenom u knjizi Logorište – Koranski most nema Z. Madžarca u „Spisku boraca na dan 21. 9. 1991.“, ali ga ima u posebnoj kategoriji: „REZERVISTI – DOBROVOLJCI (nepotpun spisak)“. Uz njegovo ime stoji: „Rez. Poručnik Madžarac Zoran (poginuo)“. Službeni vojni list kaže da je Madžarac bio: “rezervni artiljerijski potporučnik”. »Čak se ni srpske evidencije ne slažu da je mjesto smrti bila vojarna. U materijalu koji je Srbija podnijela Međunarodnom sudu pravde u predmetu Croatia v. Serbia Zoran se nalazi pod brojem 1874: MADŽARAC — DUŠAN — ZORAN — 18-04-1970 — TOPUSKO — SOLDIER — 04-11-1991 — KARLOVAC — KORDUN«, napisao je Vohrić. To znači da je i ovo oko Zorana Madžarca iz Blatuše klasična srpska laž.
Pupavac provocira na drugi način
- Najpoznatiji srpski etnobiznismen u Hrvatskoj, Milorad Pupavac, na dan pada Vukovara više ne smije ići u taj junački grad i provokativno bacati vijence u Dunav i izjednačavati srpskoga agresora i hrvatsku žrtvu, pa sada uz pravoslavnoga protu usred Zagreba provocira na drugi način. Govori da pali svijeće „za sve stradale, poginule i sve koji su patili tijekom ratnih sukoba u Vukovaru i okolici“, a trebao bi reći da pali svijeće pobijenim Hrvatima od strane srpskih agresora, a ne na ovaj samo nešto drukčiji način izjednačavati agresora i žrtvu.
Napad islamista i globalista na Michela Houellebecqa
- U studenome 2022. najprodavaniji francuski romanopisac i istaknuti javni intelektualac, Michel Houellebecq, u razgovoru sa francuskim filozofom Michelom Onfrayem za časopis Front Populaire, govoreći o migrantima, muslimanima, nemirima, kriminalu i globalizacijskim pitanjima suvremenoga francuskoga društva i cijele Europe, između ostaloga, rekao je: “Želja etničkog francuskog stanovništva, kako se kaže, nije da se muslimani asimiliraju, već da ih prestanu krasti i napadati, ukratko, da se nasilje smanji, da poštuju zakon i ljude. Ili, još jedno dobro rješenje, za njih da odu.” Još je dodao: “Iznenađen sam što se velika teorija zamjene – ideja da elite uvoze imigrante u Europu kako bi namjerno zamijenile domaće europsko stanovništvo – naziva “teorija”. Ja vjerujem da to nije teorija, to je činjenica”.
Zamjeraju mu “bartolomejske noći”
- Drugi francuski pisac, Renaud Camus, autor je koncepta poznatog kao „Velika zamjena“ (Le Grand Remplacement), koji je prvi put detaljno iznio u svojoj knjizi iz 2011. godine. Camus tvrdi da se bijelo, kršćansko europsko stanovništvo demografski i kulturno svjesno zamjenjuje nebijelim, primarno muslimanskim stanovništvom iz drugih dijelova svijeta, i to uz sudioništvo vladajućih globalizacijskih političkih i društvenih elita. Dakle, Houellebecq nije rekao ništa novo. Ali on je u tom spomenutom intervjuu išao korak dalje pa je spomenuo moguće „bartolomejske noći“. Rekao je: “Kada cijeli teritoriji dođu pod islamistički nadzor, mislim da će se dogoditi djela otpora… Bit će napada i pucnjava u džamijama, u kafićima koje posjećuju muslimani, ukratko, Bataclan, ali obrnuto”. I upravo to je izazvalo bijele francuske globaliste i useljene migrante muslimane, pa su ga počeli napadati, a na kraju i optužili za „poticanje mržnje“. Klasična zamjena teza. A sada zamislite da je riječ o nekome drugome, a ne o slavnom Houellebecqu Kako bi se tek taj proveo!
“Shodno” s jezikoslovcem Alerićem
- U virovitičkoj Gradskoj knjižnici i čitaonici 13. studenoga 2026. jezikoslovac Marko Alerić predstavio je svoju novu knjigu, monografiju, Pravo na jezik. O tomu je izvijestio ICV (Informativni centar Virovitica), medijska kuća i informativni servis sa sjedištem u Virovitici koji pokriva vijesti i zbivanja iz Virovitičko-podravske županije (Virovitica, Slatina, Orahovica) (https://www.icv.hr/2026/11/profesor-marko-aleric-predstavio-pravo-na-jezik-pa-upozorio-na-pogreske-u-medijima-kao-da-se-uopce-ne-gleda-sto-je-napisano/). Korektno je napisano i istaknuto da se Marko Alerić i u Virovitici požalio na novinare i medijske kuće da ne paze na hrvatski jezik. Iz njegova govora izvučeno je kako treba razlikovati govorenu i pisanu jezičnu uporabu i da je mogućnost pogrješke daleko veća u govoru, za razliku od pisane riječi. „Međutim, kada je riječ o pisanom tekstu, onda gotovo da ne mogu odobriti sve pogreške koje se javljaju i zaista sam zabrinut. Čini se kao da je ponekad tolika težnja za objavljivanjem, da se uopće ne gleda što je napisano. Svakako treba biti svjestan toga da je ovladavanje jezičnim djelatnostima (slušanjem, govorenjem, čitanjem i pisanjem) cjeloživotna aktivnost i da u bilo kojem trenutku možemo i trebamo nastojati biti bolji, tj. ovladavati onime čime nismo još ovladali. Nitko ne može biti bolji u govorenju ako ne govori. Nitko ne može biti bolji u pisanju ako ne piše“, rekao je Alerić, a objavio ICV. Ali u tom tekstu napisanom u povodu Alerićeva gostovanja u Virovitici i predstavljanja knjige Pravo na jezik u tamošnjoj knjižnici napisano je i ovo: »Shodno tome, upitali smo ga što misli o našem lokalnom govoru, posebice zbog činjenice da se na području Virovitičko-podravske županije čuje i „što?“ i „kaj?“«. Pitanje je korektno da na početku rečenice nije srbizam staroslavenskoga korijena „shodno“, a trebalo je pisati: „U skladu s tim…“, „Sukladno s tim…“ Autora ovoga teksta nema, tko je znaju Virovitičani. Jedino je izvjesno da je brojne objavljene slike s predstavljanja naslikala Dora Jagarinec. Stoga na kraju ostaje pitanje, je li Marko Alerić uzalud putovao u 154 kilometra udaljenu Viroviticu!?
Komunistica Sonja Lokar
- Čitam u ljubljanskom Delu, službenom glasilu slovenske državne vlasti sve do povratka na vlast Janeza Janše i njegovih slovenskih suverenista koje Delo progoni kao da imaju neki oblik domoljubne kuge, mišljenje Sonje Lokar, slovenske komunistice koja i dandanas zastupa davno propala komunistička načela. Sonja Lokar je rođena 16. III. 1948. u Zagrebu. Prezivala se Balent, što znači da je Hrvatica iako njezino prezime ima mađarski korijen, mađarsko podrijetlo. Prezime je nastalo od osobnog muškog imena Valentin (odnosno Valent) te njegove mađarske inačice Bálint, a gotova sva hrvatska prezimena Balent ili Balint potječu iz Međimurja, ili pak iz Prekomurja, koje je 1919., umjesto da je bilo pripojeno Hrvatskoj, a trebalo je, pripojeno Ljubljani iako sve do danas nije doslovno postalo – slovensko! Sonja, ud. Lokar, napisala je tekst koji je današnje protujanševsko uredništvo Dela – koje još nije uspio smijeniti – objavio a nije trebao. Naime, Sonja Balent Lokar, koja je u međuvremenu postala, ne samo komunistica, feministica, globalistica, nego i gorljiva slovenska nacionalistica, dakako u negativnom smislu, u tom tekstu pokušala je nametnuti Slovencima svoje mišljenje prema kojemu katoličanstvo nije slovensko! Dakako, da nije u pravu. Naime, ona piše da je glavni tijek slovenskog katoličanstva bio “Sve za vjeru, dom i cara”. A pod carem misli na austrijskoga. A zašto se je Sonja Balent, ud. Lokar uhvatila ove teme? Zato, jer je kao komunistica u svojoj glavi zamislila da, ako Slovence prebaci na protestantsku stranu, ne će joj više smetati katolici i katoličanstvo. I, pogriješila.
Ne priznaje katoličanstvo
- Zato Sonja Balent, ud. Lokar laže da je slovenska nacionalna svijest počela rasti iz protestantizma, a ljudi su se morali vratiti katoličanstvu, jer su imali u Beču katoličkog monarha. U nastavku Sonja B. L. piše: „Kultura je odvojena od religije diljem Europe, a proces u kojem se to dogodilo naziva se racionalizam i prosvjetljenje“, što bi trebalo značiti da napuštanje katoličanstva ustvari znači razumnost, racionalnost i „prosvjetljenje“, da bi u nastavku napisala da cjelokupno „kršćanstvo prikriva konzervativizam glavne struje katoličanstva u Sloveniji“, što bi pak trebalo značiti da ona ne samo da ne voli i ne prizna katoličanstvo u Sloveniji, nego da ona ne priznaje ni samo kršćanstvo. Ustvari, mrzi ga jednako kao i katoličanstvo, dok smatra da je protestantizam, koji je najdublje prodro upravo u Prekomurju, nužno zlo ako se već mora neki oblik kršćanstva trpiti. Zato je i napisala da je slovenski čovjek u okviru Austro-Ugarske, kojega naziva „plebs“, za razliku od formiranja njemačkih, mađarskih i talijanskih nacija (hrvatsku, češku ili slovačku naciju ne spominje!) bio izložen asimilaciji, pa stoga slogan glavnog tijeka slovenskog katoličanstva nije bio “Sve za napredak, identitet, suverenitet i slobodu slovenskog naroda”, već “Sve za vjeru, dom i cara”.
Počeci slovenske pisane kulture i književne riječi su – kršćanski!
- Povod za ovaj ulaz Sonje Lokar Balent u teme kršćanstva i vjere bio je govor slovenske ministrice kulture Ignacije Fridl Jarc na proslavi dana reformacije u kojem je ova slovenska filozofkinja, književna kritičarka, prevoditeljica i političarka s pravom ustvrdila da je uloga kršćanstva u formiranju slovenskog naroda u prošlom jugokomunističkom obrazovnom sustavu bila prešućena. I Sanja Lokar Balent s time se ne slaže. Njoj je do 1990. sve bilo lijepo i krasno. A ministrica Fridl Jarc je jako lijepo rekla istinu: »Bez obzira na to koliko se neki trudili, pisali manifeste, prosvjedovali i tražili različita pravna mišljenja – inzistirajući na tomu da u XXI. stoljeću moramo dosljedno razdvajati kulturu od religije, a povijest nastanka slovenske nacije od povijesti kršćanstva na našem tlu – tu povezanost na samim počecima slovenske književnosti nije moguće zanijekati. Počeci pisane kulture i naše književne riječi su kršćanski. Brižinski spomenici, najstariji slovenski zapis iz X. stoljeća, sadrže kršćanske vjerske tekstove. U srednjem vijeku samostanski pisari su u Sloveniji ostavili vrijednu rukopisnu baštinu, dok su reformatori u drugoj polovici XVI. stoljeća zaslužni za slovenski književni jezik i prvu slovensku tiskanu knjigu. Još sredinom XIX. stoljeća katolički biskup Anton Martin Slomšek postavio je temelje za razvoj slovenskog nakladništva. Kršćanstvo nije samo poticalo, već je kroz stoljeća i presudno oblikovalo duhovni život u Sloveniji, što posebno vrijedi za našu književnost« (https://www.gov.si/novice/2026-10-31-govor-ministrice-za-kulturo-dr-ignacije-fridl-jarc-na-drzavni-proslavi-ob-dnevu-reformacije/). I nakon ovih ministričinih riječi Sonja Lokar Balent nije zašutjela, nego se čak pozvala na Karla Marxa citirajući navodnu njegovu izjavu koja glasi: “Teorija koja preplavljuje mase postaje materijalna sila”! Što znači da joj pomoći nema.
Sonja, nijedan se komunizam ne može preobraziti!
- A za one koji ne znaju jugokomunističku povijest Sonje Lokar Balent, potrebno je podsjetiti da je ona kao članica delegacije Centralnoga komiteta Saveza komunista Slovenije (CK SKS) 22. siječnja 1990. napustila 14. Kongres SKJ, jer su svi njihovi prijedlozi za reorganizaciju Partije bili odbijeni od strane Slobodana Miloševića i tadašnje komunističke srbijanske vlasti. Bio je to hrabar i jedino mogući čin slovenskih komunista, ali Sonja Lokar i dalje žali: »Do kraja života žalit ću što smo na takav način izgubili Jugoslaviju, plakala sam jer toliki su ljudi izginuli za to. Plakala sam i danas mi je teško, jer se SKJ nije uspio preobraziti u snažnu lijevu socijaldemokratsku stranku. Plakala sam i zato jer sam osjetila da će moji bivši partijski drugovi uvući čitav Balkan u bratoubilački rat. Apsolutno mi je bilo jasno da nemamo izbora, da je to moment kada se raspada nešto što je bilo povijesno izuzetno važno za ovaj prostor za cijelu regiju. Plakala sam jer toliki su ljudi izginuli za to, jer u mojoj obitelji imam ljude koji su stradali zato što su išli u partizane. Nisu to stvari preko kojih možete tek tako prijeći, sve mi je to prošlo kroz glavu. Do kraja života žalit ću što smo na takav način izgubili Jugoslaviju, koja se usudila pokazati drukčiji put«. I kad ovo pročitate blizu 37 godina kasnije, onda vidite da Sonji Lokar Balent pomoći nema.
Janša se riješio Pirc Mursar, kad će se Plenković riješiti Milanovića?
- U Sloveniji je u visokoj politici slična situacija hrvatskoj. Predsjednica države Nataša Pirc Musar je ljevičarka, a predsjednik izvršne vlasti je suverenist Janez Janša. Slično kao i kod nas gdje su na istim pozicijama Zoran Milanović (SDP) i Andrej Plenković (HDZ). I u Sloveniji, kao i u Hrvatskoj, nema suradnje o vanjskopolitičkim i vojnim pitanjima pa se oglasila predsjednica Pirc Musar i napala Janšu da ju ne poziva na sastanke Vijeća za nacionalnu sigurnost. Odmah ju je podržao donedavni ljevičarski predsjednik slovenske vlade Robert Golob, nazvavši Janšu „kukavicom“, što je osokolilo slovensku predsjednicu da podsjeti Janšu da je ona na dužnosti na kojoj bi morala biti upoznata „sa svim opasnostima koje se događaju u Sloveniji i okolici“. Čini mi se da se i na taj problem pripremio Janša, jer je ovih dana uputio prijedlog novog Pravilnika o Vijeću za nacionalnu sigurnost (SNAV) koji predviđa da Vlada više nije dužna pozvati predsjednika Republike, predsjednika državnoga Zbora i čelnika oporbe na sjednice SNAV-a. Možda bi tako nešto trebao donijeti i Plenković kako bi donekle obuzdao sve raspojasanijega Milanovića.
Političke čistke u komunističkoj Kini
- U tijeku je u Kini dosad najveći val čistki političkih protivnika. Veći nego u vrijeme „kulturne revolucije“ (1966.-1976.) za vladavine ondašnjega komunističkoga diktatora Mao Ce Tunga. Politički analitičari i sinolozi smatraju kako val čistki ruši rekorde od Maovog vremena i paralizira kinesku elitu. Vlast na čelu s novim komunističkim diktatorom Xijem Jinpingom oštro kritizira dužnosnike koji se upuštaju u navodne projekte samo kako bi ispunili očekivanja svojih nadređenih. U srpnju ove godine u Pekingu je održan seminar na kojem su se okupili stručnjaci za ekonomiju i međunarodne odnose i naprosto bili su šokirani jer na skupu nije bilo Fanga Xinghaija, umirovljenog kineskog regulatora financijskog tržišta. Najupečatljivije je bilo da je za njega bilo rezervirano mjesto, sjedalo i ispred njega na stolu stajao je tablet s njegovim imenom i prezimenom, ali njega nije bilo. Uskoro se saznalo da je ovaj poznati političar i ekonomist, koji je studirao na Stanfordu i ujedno bio dugogodišnji najvještiji sugovornik u Pekingu sa stranim poslovnim ljudima i investitorima, negdje u pritvoru. Kineska novinska agencija Xinhua rekla je da je Fang pod istragom zbog “sumnje na ozbiljna kršenja stranačke discipline i zakona”. Ako su mogli zatvoriti Fanga Xinghaija, onda mogu i svakoga drugoga u koga posumnjaju da ima nešto protiv diktatora Xija. A Xi upravo priprema svoj četvrti mandat na čelu Kineske komunističke partije sljedeće godine. U današnjoj Kini nema nikakvih zapadnih pravila o najviše dva mandata. Tu demokracija od 1949. godine i dolaska komunizma na vlast nema pristupa.
Više nema “iznenada”
- Danas kada umiru mladi športaši mediji ne dopuštaju komentare, a u svojim napisima pišu najobičnije gluposti. Frizirane laži. Svi ti mlađi športaši umrli su jer su se cijepili za vrijeme tzv. COVID-19. Zbog toga što imaju proširenje srca kod napora nakon cijepljenja padaju na terenima i ubrzo umiru. Liječnici kažu da je u pitanju – miokarditis. Prije su mediji objavljivali da su ti mladi ljudi umirali „iznenada“, u Hrvatskoj tako više ne pišu. Sada prodaju priču da je obitelj tužna, da su njegovi ili njezini suigrači ostali zaprepašteni i tužni, ali ne i „iznenađeni“, da su „emocije“ velike… U Baranji je 7. studenoga 2026. umro 23-godišnji nogometaš Radničkoga Arian Kovačević, a dan prije igrao je utakmicu. Uz friziranu vijest čak ni na portalu Index nema komentara (https://www.index.hr/sport/clanak/preminuo-23godisnji-hrvatski-nogometas-jucer-je-igrao-utakmicu/2854693.aspx), a nema ih ni na drugim medijima u Hrvatskoj, BiH, Srbiji… Komentare nije dao ni u srbijanskom vlasništvu Večernji list (https://www.vecernji.hr/sport/tko-je-bio-preminuli-mladi-hrvatski-nogometas-23-njegova-tragedija-potresla-je-domaci-nogomet-2011798), a nije dao ni njegov mali srpski bulevarski list 24 časa, pardon sata (https://www.24sata.hr/sport/tuga-u-baranji-preminuo-je-mladi-nogometas-dan-prije-je-igrao-tesko-je-pronaci-rijeci-1167190). Nije komentare dao ni Dnevni avaz (https://avaz.ba/sport/nogomet/1086508/potresne-vijesti-iz-hrvatske-fudbaler-jucer-igrao-utakmicu-danas-preminuo). Nije ni Sport sport (https://sportsport.ba/fudbal/tuga-do-neba-hrvatski-fudbaler-jucer-igrao-utakmica-danas-preminuo-23-godine/533838), pa čak ni bulevarski Blic (https://sportal.blic.rs/prica/umro-arian-kovacevic-hnk-radnicki-se-oprostio-od-mladog-fudbalera-2026110911113059334), te Espreso (https://www.espreso.co.rs/sport/fudbal/1628962/preminuo-arian-kovacevic-23), Sport alo (https://sport.alo.rs/sr/fudbal/vesti/5142795/igrao-za-radnicki-pre-dva-dana-preminuo-arian-kovacevic.html). Globalistička cenzura na djelu.
Protiv “Noći vještica!
- MUE je kratica Međunarodnoga udruženja egzorcista (eng. International Association of Exorcists – IAE, odnosno tal. Associazione Internazionale Esorcisti – AIE). Riječ je o službenoj katoličkoj organizaciji koja okuplja svećenike s biskupskim ovlaštenjem za vršenje službe egzorcizma. U povodu nedavnoga i opetovanoga slavljenja Noći vještica, koja potiče interes za okultizam, magiju i duhovnu tamu, oglasili su se iz MUE-a: »Predlaganje fenomena okultnog “jednostavno kao kulturna činjenica ili rekreacijski događaj” ne primjenjuje se “kako bi se opravdalo”, već “zahtijeva da se radije zna kako bi se izbjeglo ponašanje ili stavovi koji se smatraju duhovno štetnima za osobni i društveni rast”. To je izjavilo Međunarodno udruženje egzorcista (IEA) u bilješci od 27. X. 2026., naslovljenoj “Tko su pravi opskurantisti?”, nekoliko dana nakon Noći vještica. IEA osuđuje “javno oživljavanje čarobnih i okultističkih praksi” kroz festivale i ezoterične sajmove, koje lokalne uprave često promoviraju kako bi privukle posjetitelje u udaljena sela, ali i organizirale u velikim gradovima. Dok prepoznaju svakome “pravo da slobodno manifestiraju svoju misao”, egzorcisti vjeruju da predstavljanje magije, okultnih ili takozvanih terapija “kanalizacije energije” kao ključeva za čitanje stvarnosti ili alata dobrobiti stavlja svoje promotore “u tu izrazito opskurantističku, nimalo racionalnu perspektivu, koja se često, s površnošću i predrasudama, pripisuje Katoličkoj Crkvi”. Crkva, podsjeća u bilješci, “brine o cjelovitom promicanju ljudske osobe” i, kako piše u enciklici “Fides et ratio”, “može cijeniti samo predanost razuma za postizanje ciljeva koji osobno postojanje čine sve vrjednijim”« (https://www.agensir.it/quotidiano/2026/10/27/halloween-associazione-esorcisti-chi-sono-i-veri-oscurantisti-critiche-a-fiere-e-festival-dellocculto-promossi-dai-comuni/).


