Samoupravljanje na srbijanskim fakultetima

U svijetu nema asistenata, a dekani i rektori se biraju na javnom natječaju

Dušan Teodorović, redovni član SANU-a i predsednik Odbora za visoko obrazovanje Srpske akademije nauke i umetnosti tvrdi da su u Srbiji fakulteti najobičnije – samoupravljanje. „Kada s 23 godine mladi čovjek postane asistent, on ostaje doživotno na fakultetu. Poplava je doktoranada. Sami sebi pišu ocjene, a mentori to samo potpisuju. I zato dolazimo do nekompetentne većine i hiperprodukcije kadrova, kao rezltat biznisa školovanih“, kaže ovaj redovni profesor Prometnog fakulteta u Beogradu, znanstvenik poznat diljem svijeta, profesor emeritus američkog Virginia Tech sveučilišta, te član Europske akademije znanosti i umjetnosti, koji predaje u Srbiji, Španjolskoj, SAD-u…

Dušan Teodorović

O aktualnim plagijatima Teodorović kaže: „Oni se javljaju svuda, nije to srpski izum ni srpski specijalitet, samo što se ovdje u masovnoj proizvodnji doktorskih disertacija, u doktoromaniji koja je nastala u posljednja dva-tri desetljeća, svakako povećao i broj plagijata.“ O stanju znanosti u Srbiji on kaže kako Srbijanci imaju „birokratski pristup znanosti“. Podsjeća kako je godine 1980. bio mladi asistent i da je tada donesen novi zakon o sveučilištu po kome je ustanovljeno da svi nastavnici i profesori na sveučilištu moraju biti doktori znanosti. „U osnovi tog zakona je jedna plemenita ideja po kojoj je trebalo biti napravljen spoj znanosti i nastave, po kojoj bi se podigla kvaliteta sveučilišta itd. Međutim, to je dovelo do toga da su svi naglo postajali doktori znanosti“, ističe Teodorović i nastavlja: „Propisi su, dakle, doveli do toga da su doktorski studiji postali kao nekakav nastavak školovanja, kao neke školice, i onda se u njima našao veliki broj ljudi koji nemaju talenta, nemaju znanja. Upisom na doktorske studije oni tek upadaju u nevolju, pa misle 'što sad da radim, nego da prepisujem'“.

Dušan Teodorović osam godina predavao je na velikom američkom Virginia Tech sveučilištu, te ističe kako nikad nije naišao na asistenta koji dežura na pismenom ispitu. „Studentima date pismeni zadatak i izađete, a zadatke uzmete poslije četiri sata“, kaže on. Studentima se vjeruje. Uhvate li ih da prepisuju, bit će otjerani sa sveučilišta zauvijek. Za razliku od SAD-a, Teodorović podsjeća na srbijanski primjer s Pravnoga fakulteta u Kragujevcu, gdje već devet godina traje sudski proces u kojem je dio studenata kupovao ispite a dio profesora prodavao te ispite.

O tomu kako se u svijetu dolazi do pozicije rektora i dekana Teodorović kaže: „U svijetu se na te pozicije dolazi javnim svjetskim konkursom, odete na određenu web stranicu i vidite 500 ili 250 natječaja za nove rektore, za dekane. I sâm sam postao profesor velikog tehničkog sveučilišta u Americi tako što sam se javio na svetski konkurs. Od 53 kandidata izabrali su mene.“ Ima i odgovor kako se biraju rektori i dekani. U Srbiji lobiranjem i samoupravljanjem. Prema zakonu on ne može biti rektor Sveučilišta u Kragujevcu ili Novom Sadu. Ne može se niti prijaviti jer nije profesor ni u Kragujevcu ni u Novom Sadu! A nema ni natječaja! „Znači, slijedi lokalno lobiranje, tko će koga podržati, a to nigdje u svijetu ne postoji“, kaže on.

O tomu kako se u svijetu bira nastavno osoblje sveučilišta Teodorović kaže: „U svijetu ne postoje asistenti. Tko drži vježbe? Oni koji rade master ili pišu doktorat, postdiplomci koji dobivaju stipendiju i imaju obvezu da 20 sati tjedno pomažu profesoru. Kada urade master, odlaze i nitko tu ne ostaje. Dakle, nema profesionalnih asistenata, nema prijma u radni odnos. U tomu je velika razlika. A mi odmah primamo nekoga od 24 godine da bude asistent – dovoljno je da netko misli da on ima talenta, a možda je i nečiji sin ili kći, što je česta pojava, i on će tu sigurno postati profesor i zaraditi mirovinu. I nikada ne će biti otpušten. Sve to pokazuje koliko smo mi u jednoj strašnoj samoupravnoj priči, a plagijati su samo dio te šire priče.“

Teodorović ima i rješenje. „Ako hoćemo imati ozbiljno obrazovanje koje će pomoći ovom društvu, moramo pokušati stvoriti intelektualnu elitu na čijem se urušavanju radilo posljednjih šezdeset godina. Po meni, prvi preduvjet za elitu jest moralni integritet. Ljudi moraju biti pošteni i hrabri, i onda nema ni prepisivanja. Ustvari, prepisuju samo oni kojima tu nije mjesto. Sa svoje strane, akademska zajednica mora odstraniti i istjerati takve članove kao kakvo bolesno tkivo, kao kada se rak operira“, zaključuje Teodorović.

Marta Kovačić