Doli nogomet! Doli!

Davor Šuker je najvrjednija hrvatska marka u svijetu. I točka!

 

 

Isključivo navijam za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, a moje navijanje u HNL-u je, priznajem, vrlo fluidno. Potpuno se protivim i najmanjem obliku huliganizma na stadionima i izvan njih. Na stadionima priznajem samo glasnice i dlanove, majice i transparente, bez ružnih poruka-poruga i zastave – i ništa više.

Nakon unaprijed planiranoga i od nekoga dobro režiranoga terorističkoga napada na hrvatsku nogometnu reprezentaciju u Milanu, time i na Hrvatsku, svoje stajalište samo sam učvrstio. Takvim huliganima doživotno bih zabranio ulazak na stadione, sve športske priredbe, možda i u kino, a založio bih se i za strože kazne. Posebno njihovim vođama i organizatorima, poglavito onima iz sjene koje nitko ne otkriva, ni tajne ni javne službe, a navijačke mase pojma nemaju tko im „glavu nosi“.

 

Još se odjeci huliganizma-terorizma u Milanu nisu ni stišali, a već se dogodila  navijačka solidarnost Hajdukovih navijača s njihovim ekstremistima koja je rezultirala bojkotom Hajdukove uprave, nogometaša, a kažu, po nalogu navijača, utakmice s Dinamom. Nitko me ne će uvjeriti kako ova dva događaja nisu povezana. Nema toga. Ulje se ciljano dolijevalo na vatru („timing“). Navijalo za veću kaznu HNS-u i zbog onoga u Milanu. Dijelu navijača pristiglih iz Splita, njima devedeset i dvojici ( 92), od oko tisuću, prema policijskim izvješćima, policija je u skladu sa zakonom zabranila prodaju ulaznica, ulazak na stadion, zbog prethodnih prekršaja, huliganskog ponašanja na utakmicama. Usput, da je talijanska tako postupila, a morala je, do navijačkog terorizma u Milanu ne bi ni došlo, barem ne u tolikoj mjeri. Tko zna zašto nije, sumnjam u namjeru pripomaganja huliganima iz Hrvatske.

 

Oni koji su htjeli na Maksimiru prošle subote kupiti ulaznice bili su u tome i fizički i psihički spriječeni. Solidariziranje navijačke skupine Torcide sa po zakonu kažnjenim i evidentiranim huliganima iz svojih redova apsolutno je neprihvatljivo. O tome da je uprava Hajduka zatim zabranila nogometašima izlazak na teren ne ću ni riječ, tek ću reći kako to nije ni najmanje hajdučki već kukavički čin. Kad bi trenutačno u HNS-u (i Dinamu) sjedili sami Mamićevi klonovi, uključivo i Šukera, da ih je tamo na stotine, ovakvi potezi, sada prvenstveno Hajdukove uprave ne mogu se opravdati. S opakim huliganizmom ne može se čak ni protiv Mamića, ma koliki verbalni huligan on bio i jest. Smrtni, a neki su mu to i doslovno, neprijatelji moraju ga skidati drugim, pravnim i sličnim sredstvima. Ili ga treba skinuti kao psa?

 

Bude li se „Istok i Zapad, Sjever i Jug“ – ili se „dogodio narod“- dogovorite se

 

Ova „hajdučka  igra“ opasna je ponajprije stoga što je podkurila  nogometni, na žalost ma koliko se svi pravili blesavi, i ne samo nogometni „rat“ između juga i sjevera i to me ustvari najviše, točnije – jedino i zanima. Samo onaj tko prosječne ljude poput mene smatra idiotima, kao taj Hajdukov šef Brbić koji radi za veću plaću od predsjedničke u klubu koji posluje s gubitkom, može tvrditi kako to nije i taj i takav sukob. A jest i ono što on u svojoj biti jest – to je baš to – nogometni „građanski rat“ između sjevera i juga. Očita je i namjera da se razni drugi tinjajući društveni sukobi pojačaju, izvedu na svjetlo dana, na ulice. Ako su pojedinci i skupine apatični, treba ih „probuditi“ pa su se kreatori dosjetili kako bi navijačke skupine mogle poslužiti u ne nogometne svrhe. S tim ciljem navijačke demonstracije, s cijelom pirotehnikom, prenijet će se u Zagreb.

OVAKO JE KRENULO – Miljenko Smoje i Željko Jovanović

 

Bedastim me nastoje učiniti i ideolozi ovoga sukoba, dva sociologa, Benjamin Perasović i Dražen Lalić. Oni trenutačno prakticiraju eksperimentalnu sociologiju, „lože“ fundamentalno politički  navijačke mase, pa će zatim promatrati „efekt od toga“. Nije li to malo prevelika zloporaba struke i profesure? Lalić, a o tome smo onda pisali, ionako je „anketarski terorist“, sociološki „huligan“ – istraživao je svojedobno bi li „Hrvati“ likvidirali Mesića i Račana i u kojem postotku, nakon što su „Srbi“ „upokojili“ Đinđića. Pledirao sam tada da ga se izbaci iz struke, a on dobije katedru sociologije hrvatskog društva na FPZ-u.

 

Njima se pridružio i profesor (dupli) Ivo Josipović. U ništa se tijekom mandata nije miješao, a sad se pri kraju, u jeku predizborne kampanje, žestoko umiješao u nogomet. Njemu inače „timing“ „nogometnog ustanka“ dolazi kao naručen, a vjerojatno i jest. Ne će ga se pitati o mizernim rezultatima proteklog mandata, o „hrestomatijama“ koje je višekratno donosio srpskom veleposlaniku Cvetićaninu, o bogatstvu, o „zampijima“, a toga je još „tušta i tma“ za upite, već će se javnost baviti s glasnogovornicima Torcide i antimamićevskih i anti šukerovskih BBB-a.

 

Pribedasti Slavonci sude Hajduku

 

Ma baš fino – nogomet nam je najvažniji društveni i ini problem – sve ostalo je skoro ništa. I on, kao i Lalić i Perasović „muljaju“, bezuspješno demantiraju kako tu nema ništa od sukoba sjevera i juga. A evo čak i Edo Pezzi pali takvu vatricu – čak do prizemne razine regionalšovinizma: Ne će njemu, Hajduku suditi neki bedasti suci –Slavonci koji su dosad sudili na igralištima okruženim kukuruzima, valjda. Oni ni hotel u Splitu ne znaju pronaći. Dodajem, možda u džepovima nose čvaraka i luka za jauznu, jer se ne znaju poslužiti sa švedskog stola. Taj Pezzi do mirovine nije naučio kako je Slavonija kolijevka nogometa (i tenisa) u Hrvatskoj – za mentalne i ine jugoslavene i „na ovim prostorima“, „regionu“, kako im već drago – a cijeli život je proveo u nogometu. Treba li ovome  išta dodati? Parolu sa splitske rive ZG=BG prepuštam drugima, neka oni vide što je u njoj sukob, a što nije, gdje je tu sjever, a gdje jug. Kako se režira i širi sukob svjedoči i HTV. U večernjem dnevniku ona je izvijestila da se  na Rivi „dogodio narod“! Zna li HTV koliko je Hrvatsku ono „događanje naroda“ koštalo, što je doista značilo. Dobro, kad je tako, gdje je onda Milošević? Ili nam HTV i iz ovoga „događanja naroda“ kreira vođu – Ivu Josipovića. Već smo ovdje utvrdili kako su njegove ustavne reforme neobično nalik nacrtu svojedobne antibirokratske revolucije, pa kad sve to spojimo… Bože, kamo su odvukli Torcidu, na kakav ružni i opasni  teren. I da ne zaboravim usput spomenuti: propagandnu mašinu HRT ugasiti.

 

„Vatrene“ bi trebalo uništiti – samo kako?

 

Hrvatski nogomet, šport općenito, jedna je od uspješnijih hrvatskih priča, a Hrvatima, navijačkom „kvadratičastom“ narodu prilično prirasla srcu, ustvari kao rijetko što. Očito je, to bi nekako trebalo uništiti, samo je pitanje kako. Tko je zaslužan za taj uspjeh, ako nije (i) HNS, poslije 1998. naročito pokojni Vlatko Marković? Dakako ponajviše treneri i nogometaši, a mnogi pritom „s juga“. Nikad im nisam „prebrojavao krvna“ – sjeverna, južna, središnja, bosanska i hercegovačaka, dijasporna i  brazilska „zrnca“, a siguran sam kako to nikad nisu činili ni pravi „kockasti“ navijači. Ni stranačka. Kako je dakle moguće da u nogometu ništa ne valja, a reprezentacija poprilično, zapravo uz poneki promašaj odlično „gura“? Hajduk, Dinamo, Osijek, Rijeka… bez reprezentacije su na svaki način tržišno narodno nogometno jedno nogometno ništa, pa i manje od toga.

 

Dobro, taj proizvod očito treba uništiti iako on publicitetom, propagandom, marketingom..,  nosi i druge, realne proizvode, pa čak i aktualne vlasti. Takvo je vrijeme. Primjerice, ako sugovornik predsjednika Josipovića iz neke daleke zemlje nikad nije čuo za Hrvatsku, kamo li za njega, šifra je „Šuker“. A ima u drugim športovima još „šukera“. Ako nikako onda terorističkim napadom na reprezentaciju u inozemstvu (bilo više pokušaja), a u tuzemstvu navijačkim rušenjem Saveza, pa makar sve mirisalo na nogometni „građanski“ rat – dapače, ako nije dovoljno žestok treba ga razjariti.

OVAKO SE NASTAVILO – Benjamin Perasović i Dražen Lalić

 

Tamburaju s Ivom Josipovićem na čelu kolone o „politici koja se miješa u nogomet“, ustvari u HNS. Prvo kad se kaže da se „politika ne smije miješati u šport,  nogomet“, onda se to odnosi isključivo na aktualnu vlast. Vlast naime nad nacionalnim nogometnim savezima (i drugima) je iznadnacionalna, internacionalna – UEFA i FIFA – i nogomet eto ima svoj „Vatikan“. Kakav Josipović, Jovanović, pomoćnik Skansi, koji si je zrihtao športsku penziju, i drugi – oni su za nogometnu udrugu, poglavito njenu „internacionalu“, skoro, nitko. Politički se miješati u nogomet, a govoriti kako tamo nije mjesto politici opaki je posao. On se nadaje kao najobičnija politička čistka – potjerat će oni tamo sjedeće hadezeovce, a to je zbilja skroz naskroz – apolitično. Čista, destilirana, Nova Pravda iz boljševičkog  laboratorija.

 

Europa, nogomet i politika

 

Nogomet i politika? Kako on bješe prije onoga Drugoga rata, klub građanski, klub radnički, klub hrvatski akademski… Poslije rata opet politički, sada samo „radnički“ i „partizanski“ i „crveno zvijezdaški“, rijetki „slavenski“, nijedan hrvatski. Dinamo je još dobro prošao, kao, recimo, Teslin „kompjutor“ onoga doba. 

 

U kojoj europskoj nogometnoj zemlji danas u nogometu nema politike.  Tamo klub, sada profesionalni, radnički, ondje građanski, tamo katolički, nedaleko protestantski, pa katalonski, pa baskijski, pa kraljevski… Zatim financijaši, pa i tih „apolitičnih“ klubova, arapski, židovski, rusko-židovski, američko-židovski i tko zna još kakvi i koji svi ponajprije s „osvrtom“ na profit, a bogme se tu vjerojatno i novac, onako čisto „apolitično“ pere. U Rusiju ne ću ni zaviriti, a tamo će biti iduće Svjetsko nogometno prvenstvo! Baš ovih dana nailazi političko-profitni problem u Realu; iz grba mu na zahtjev muslimanskoga kapitala frknuli križ, pa će grb Realov politički fingirati među Arapima financijašima bez križa, a među publikom i kršćanskim financijašima s križem. Kao što vidimo tu je politika udvostručena, a ne svedena na nulu „a-politike“. I to ona „fundamentlna“. Jedino što se ne događa, ne događa se da bi se španjolski kralj o tome izjašnjavao.

 

Ali naš „car i kralj“ Ivo Drugi se zato može pačati u nogomet. Glavni problem mu je u tome što u HNS-u ima puno hadezeovaca. On bi ih izbacio, očito u namjeri da i HNS potpuno zacrveni. Nije mu dosta crven jerbo je previše prošaran bijelim kockicama. Posluje li HNS s gubitkom, zadnja li je reprezentacija na FIFI-noj listi, iza Malte? Nula bodova za obje inačice. Dapače, sve je sasvim suprotno, čemu su doprinijeli i hadezeovci u HNS-u, kao pojedinci, ne kao stranka. Među njima razni djelatnici, poneki treneri pa čak i igrači. Jesu li štogod pritom i maznuli, vjerojatno neki jesu. Okrao je državu, „uređenu“ i Uli Hoeness, pa ga eno u zatvoru. Kad su ga zatvarali Bayernovi navijači su mu klicali, a kako će ga tek dočekati kad odsluži svoje! Oni koji „trpaju“ u zatvor mogu i ovdašnje nogometne djelatnike tamo metnuti, neke i jesu, samo bez osvrta i na stranku i na „politiku“, ako je to moguće – a već dulje vrijeme  nije.  

 

I poslije Mamića – Mamić

 

Kako sada stvari stoje, odnosno odnos snaga, Mamića će ili zatvoriti, ili smijeniti ili i jedno i drugo, ili protjerati, a tko zna… Sve u pokušaju da mu otmu Dinamo, jedan od uspješnijih poduzetničkih pothvata u Hrvatskoj. Šukeru ne mogu ništa, on je ušao u legendu, kakav mimo nogometa bio da bio. Za njega su ovdašnji i politični i „apolitični“ političari, kako ono kaže Zdravko Mamić – “plitak potok“, bio na čelu HNS-a ne bio. Inače, sve se zakotrljalo i krenulo nakon Šukerova pisma Josipoviću – što, dakako, niti slučajno nije slučajno. I što će onda biti s hrvatskim nogometom? „Dogodit“ će se „narodni nogomet“, „depersonaliziran“ i sl. predskazuje i prijeti Benjamin Perasović. Možda, ako ovdje i sve drugo krene u sjevernokorejskom smjeru, ili se u potpunosti zabrani profesionalni nogomet, ili u cijelosti propadne, te se ostavi za popodnevnu dokolicu ribara, radnika i seljaka, te nešto „poštene inteligencije“. Inteligencije koja je bez svake, pa i mentalne kondicije – kako sada stvari, intelektualce gledeć, u Hrvatskoj stoje, pa i s osvrtom na intelektualce Lalića i Perasovića. Spoj pak „narodnog“ i profesionalnog nogometa je em besmislica em nemoguć budući profesionalni pokreće „nenarodni“ profit, štoviše različite njegove inačice, a „narodni“ je jedino možda moguć kao amaterski. Sam bih se založio za amaterski nogomet, osim ostaloga i zato što tada ne bi bilo navijačkoga huliganizma, baklji i bengalki, povrijeđenih, mrtvih (Španjolska jučer) a ne bi s masama mogli manipulirati ni stručnjaci poput Perasovića, Lalića, predsjednici u predizbornoj kampanji – no ništa od toga.

 

Dio smo povelikoga tržišta, uključivo i nogometnoga, kupit će Lokomotivu netko od bilo kuda, pa će barem „loviti“ mlade talente i onda ih preprodavati. Nikakva „torcida“ to ne će moći spriječiti. Kako to ružno zvuči, ali je tako i u tome se mora plivati. Ovdje uostalom već djeluju kampovi i škole klubova iz inozemstva. I što i tko će onda na tom malom hrvatskom i nogometnom tržištu biti, opstati? „Mamić poslije Mamića.“, uostalom takvih „mamića“ malo jačih i većih „igrača“ pun je svjetski nogomet. Možda će toga „Mamića“ publika više voljeti, a možda i ne će. Tko zna dokle će u međuvremenu otići taj sukob sjevera i juga, kakav će se još „narod dogoditi“, kolika će biti socijalna cijena, poglavito razgradnje njegove elementarne čestice znane i kao „povjerenje“. Ona se uostalom u Hrvatskoj rastače poglavito od dvije tisućite – nogometno rastakanje samo usputno i aktualno.

 

Nego da scenaristi režiseri pričekaju ustavne promjene koje najavljuje Ivo Josipović? On namjerava Hrvatsku podijeliti na „pet do osam“- baš je precizan – malih „regiona“, ovdje poznatijih kao „regije“, a onda će i svaki „regiončić“ imati svoj nogometni savez. U dalmatinskom bi tada derbi bio susret između Hajduka i Stobreča, u Slavoniji između Osijeka i Slavonca iz Gradišta. U mnogim hrvatskim „regiončićima“ vjerojatno se ne bi ni igrao nogomet. A ne bi se više ni ti nogometni suci iz Slavonije, koji možda po džepovima nose čvarke i luk, motali po Splitu. Nogomet tada sigurno ne bi mogao bit ni uzrok ni povod sukoba sjevera i juga. Ne bi naime bilo ni sjevera ni juga. Stoga: Doli nogomet! A navijači mi odgovaraju: Doli!

 

Mato Dretvić Filakov