Biskup Košić: Odrecimo se Maršala!

Vjeran Zuppa: Ljevicu ne zanimaju radnička prava već dominacija u kulturi

• Na blagdan Velike Gospe biskupi poručuju svojem stadu kako je bilo i što im je činiti za bolje hrvatsko sutra. Miroljubive poruke biskupa zasjenili su kvazi ljevičari svojim govorom mržnje. Prije svih bivši jugoslavenski „ambasador“ i ratoborni skojevac tijekom suđenja zadarskim studentima i profesorima, a kasnije hrvatski veleposlanik, Veljko Ivica Maštruko, sin partizanskog komesara Ivo Josipović i neki doseljenik iz Liverpoola po imenu Paul Stubbs, koji se kao ljevičar dakako skrasio na Filozofskom fakultetu u ulozi „savjetnika“. Da nije bilo propovijedi sisačkoga biskupa Vlade Košića u Gori između Petrinje i Gline ne bismo znali što je bilo 15. kolovoza: skojevski dernek ili Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije. Govoreći o odricanju od đavla biskup Košić je rekao i ovo: "Zar bi netko mogao imalo normalan toliko mučiti i ubijati druge ljude, kad ga ne bi zaveo đavao? Tako je sigurno da se odricanje od đavla treba shvatiti sasvim konkretno i kao odricanje od totalitarnih ideologija i njihovih vođa tj. idola, pa bi se tako pitanje: Odričeš li se sotone? – trebalo u našim hrvatskim okolnostima prevesti: Odričeš li se Maršala? Da, i Führera i Ducea i Generalissimusa ali – ponajviše – Maršala! Premda njega više nema i on ne vlada nama već više od 37 godina, nažalost još uvijek mnogim dušama vlada taj krivi bog, još uvijek mu se prinosi ne samo tamjan nego i žrtve, ne samo da se žrtvuje istina i zatire pravednost, nego se žrtvuju i ljudi". Svaka čast biskupu Vladi Košiću!

Mons. Vlado Košić

• Kod hrvatske blamaže oko povlačenja odluke o povećanom oporezivanju nadzora kakvoće uvezene robe iz istočnih susjednih zemalja ostalo je nedovoljno zabilježeno kako ova mjera – na kojoj je ozbiljno posrnuo najuspješniji ministar Tomislav Tolušić – ne važi samo za Srbiju ili Republiku srpsku, nego se ona odnosi na 168 država diljem svijeta koje nisu članice Europske unije. Sada se postavlja pitanje zašto su se samo te države pobunile, zato što su one glavne izvoznice voća i povrća u Hrvatsku. Sputavanjem Tolušića od strane Andreja Plenkovića, i dalje su hrvatski poljoprivredni proizvođači ostali nezaštićeni od jeftinijeg uvoza. Na veliko veselje prejakoga uvoznog lobija.

• Hrvatski su se novinari raspisali da naši ministri soliraju i da ih susjedni ministri provociraju. No, to nije istina. Hrvatski ministri, dakako samo neki, pokušavaju misliti i raditi svojom glavom, ali ih sputavaju i ti isti mediji – naklonjeni „susjedima“, dakako „komšijama“, donedavnim agresorima – i njihov šef predsjednik Vlade. On gospodarske probleme pretpostavlja političkima. Pretpostavlja ih političkom preživljavanju, a to znači dodvoravanje „komšijama“.

• Puno toga ne štima u Hrvatskoj vladi. Ponavlja se „matrica“ iz vremena Ive Sanadera i Zorana Milanovića kada su ministri najavljivali poteze Vlade, a nakon nekoliko dana dematirali iz predsjednici vlada iako su ti potezi bili usuglašeni na Vladi. U zadnje kratko vrijeme već su se tri takva „slučaja“ dogodila: oko poreza na nekretnine, kupnju dionica Ine od Mola i pokušaj ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića da uz višu stopu pojača nadzor uvoza poljoprivrednih proizvoda iz 168 država koje nisu članice EU-a.

• I u zadnjem izvještaju Europske komisije, a kasnije usvojenom i od Vijeća Europske unije, od Hrvatske se traži da poduzme neophodne korake za uvođenje poreza na nekretnine. U pitanju je mjera koju je Hrvatska davno sama predložila u prihodovnoj strani, uz mjere i na rashodovnoj, kako bi stabilizirala proračun i pomogla u održivom rješenju pitanja prekomjernih neravnoteža, duga i deficita. Činjenica je kako EU ne može sama nametnuti određeni oblik poreza na nekretnine jer u EU ne postoji jedinstven model. Od države do države to je različito riješeno, a oporezivanje nekretnina jedan je od najkompliciranijih oblika poreza uopće. Mnoge države ga imaju, a najčešće se veže uz vrijednost nekretnine (a ne samo uz kvadraturu) jer ne vrijede nekretnine iste veličine u različitim dijelovima države. Zato bi i Hrvatska trebala pri rješenju ovog pitanja osigurati da taj porez bude pravedan i da, kako je i najavila, uzme u obzir približnu vrijednost nekretnine, ako uopće ovaj porez zaživi.

• Saudijska Arabija je veće zlo od Katara koji izravno potpomaže ISIL. Vlastodršci u Rijadu troše puno novca od petrodolara za širenje islama po svijetu. Financiraju i dolazak na hadž bošnjačke policijske službenike što je zasmetalo ministru sigurnosti BiH Draganu Mektiću. Mektić je protiv toga da svake godina nekoliko stotina militantnih policajaca Bošnjaka – na račun Saudijske Arabije – posjećuje sveta mjesta na Arapskom poluotoku, što je očito primanje mita.  

• Svojedobno sam pročitao kako na zagrebačkome Filozofskom fakultetu ima blizu šest tisuća profesora, asistenata, predavača, nastavnika… Takva vojska neradnika, ljevičara i jugonostalgičara privukla je i jednoga Engleza, Paula Stubbsa, da se skrasi u tom crvenom leglu.

• Od početka godine do sredine kolovoza Hrvatska bilježi 14,5 posto više dolazaka turista i 13,5 posto više noćenja nego godinu ranije. Sve je to rezultat i bolje ponude sve raznovrsnijim gostima kojima more, sunce i plaža više nisu najprioritetniji. I dalje su najbrojniji turisti iz Njemačke pa Slovenije, Austrije, Poljske, Češke, Italije, Velike Britanije, Nizozemske i BiH.

• Napokon je stiglo priznanje koje može pripomoći onima koji malo znaju, a još manje žele poslušati. Vjeran Zuppa, bard hrvatske ljevice iz Splita, nikako da preboli Jugoslaviju. U tom smislu u razgovoru za Jutarnji list izjavio je kako „ljevicu ne zanimaju radnička prava već dominacija u kulturi, znanosti i obrazovanju“, te dodao kako „radnička klasa više nije snaga koja može pokrenuti velike društvene promjene, gledajući na imperativ promjena koje treba izvršiti u prvom je planu kurikuralna reforma“. Time je priznao kako jugonostalgičare, ljevičare i druga anacionalna smeća ništa ne brine stanje u hrvatskome školstvu, nego da ih samo zanima zaglupljivanje Hrvata i stvaranje nove amorfne mase koju će svaka šuša iz Eunije moći miješati kako joj je volja.

Vjeran Zuppa

• Nećak brani strica. Ništa neobično u životu, ali nije baš obično kada sociolog religije Ivan Markešić brani fra Luku Markešića na treću obljetnicu njegove smrti. Inače, za one koji ne znaju, fra Luka je bio klasičan primjerak, pripadnik onih bosanskih fratara kojima je uvijek bila milija Porta od Zagreba, Sarajevo od Mostara, i zato jako zvone riječi kojima nećak Ivan hvali svoga strica. Za Ivana fra Luka je bio „neumorni promicatelj djela i životnih iskustava velikanâ franjevačke provincije Bosne Srebrene od fra Anđela Zvizdovića do fra Joze Markušića, neposustali kritičar skučenih nacionalističkih posrtanja kako pripadnika vlastite provincije i Crkve tako i nositelja političke vlasti i to posebno onih nositelja koji su voljeli reći da nastupaju u ime svih bosanskohercegovačkih Hrvata. I što je jako važno, riječ je o neumornome graditelju i čuvaru države i državnosti Bosne i Hercegovine. A sve to za Bosnu i Hercegovinu činio je fra Luka iz svoje iskrene kršćanske katoličke vjere, iz nesebične ljubavi prema ljudima koji su u toj zemlji živjeli.“ U nastavku Ivan Markešić o fra Luki Markešiću kaže: »Bio je 'daidža'. A ne znaju da je 'biti daidža' obiteljski ponos. A kakav je bio, fra Luka i nije mogao biti nitko drugi nego ”NE-NAŠ”«, što bi u prijevodu trebalo značiti da je bio najobičniji unitarni Bošnjak. Ni Hrvat, ni katolik, ni Bosanac, ni musliman, nego upravo unitarni Bošnjak. I to onaj od 1993. godine. Niti to ne negira nećak Ivan, tvrdeći da je fra Luki bilo važno ostvarenje »'zajedničkog općeg dobra' u bosanskohercegovačkome društvu«, te nastavlja: »Fra Luka je svom svojom dušom bio privržen Bosni i Hercegovini kao državi ravnopravnih građana i naroda. Toj i takvoj državi, koju se s najviših hrvatskih stranačko-političkih razina nastojalo i još uvijek nastoji onemiliti kod vlastitoga naroda, fra Luka je, smatrajući je državom i domovinom i hrvatskoga naroda, u povodu 20-e obljetnice prijema BiH u Ujedinjene narode (1992.-2012.) posvetio i svoju knjigu ”Izlaz iz bespuća hrvatske politike u BiH?”(HNVBiH, Sarajevo, 2012.). U njoj se na sasvim jasan način prepoznaje njegov stav prema društvu i državi Bosni i Hercegovini. Tako će već iz samoga naslova knjige biti vidljivo – upitnik (?) na kraju naslova – fra Luka je, temeljem postojećeg stanja u državi, sumnjao u mogućnost izlaska iz bespuća u koji je svojim izborom upala hrvatska politika u Bosni i Hercegovini. Stoga je takvoj politici tražio primjerenu alternativu. Našao ju je u Hrvatskome narodnom vijeću BiH čiji je predsjednik bio od 12. 2. 2004. do smrti.« Bože, koja nam dođoše vremena u kojima se ljudi hvali svojim otpadništvom i izdajom.

Marijan Majstorović