Ti što sanjaš daleka mora

Nikola Šop: Balade o mom razredu

 

 

I

Na svakoj klupi po jedan san spava.

I tajno po njima šuštanje me prene.

To vjetar po klupama prelistava

Mnoge zadatke neriješene.

I negdje iz tame skrivenog kuta

Nešto se čuje tapa-tap.

Kao da je mastionica izvrnuta,

I mastilo kaplje kap po kap.

 

Teška u njima slova se kriju,

Zato im je udar tako jak.

Padaju na pod, bljesnu i uzavriju,

I rasplinu se u muk i u mrak.

 

U razredu kakvu sad tutnjavu čuh?

Kao da netko podom valja kuglu.

Gle to izlazi matematičarev duh.

U fraku je i jaše na trouglu.

 

U torbi nosi mnogo raznih sprava.

U ruci mu raskliman šestar.

Na ploči on do zore rješava

zadatak jedan nerješiv i star.

 

Kreda za kredom pod rukom mu se mrvi.

Hitro leprša mu fraka skut,

A kada kukuriknu pijetao prvi,

Na trouglu on odjaše ljut.

 

II

U tamno drvo urezana slova

otkriju mi davnu dosadu i jed:

Imena, imena mnogih drugova.

I do reda red i do drugog reda red.

 

U prvom su sjedili dobri đaci.

Oni su znali sve napamet.

U posljednjem šutljivi zanesenjaci,

Koji su uvijek htjeli u svijet – u svijet.

 

A drugi se u zbijenom skupu krili.

Svrstani vješto između nas.

Iz nezgode svake, u kojoj su bili,

Izvlačio ih je šaptačev glas.

 

Šta je sad s njima i s ostalima

Koje odnese brižni dan?

Nezadovoljni ovim životom malim,

Misle li na svoj školski san:

 

Kada nas je u jednom času večernjem

opčarao davne priče sjaj.

Pa skočismo, navukosmo oklop i šljem

u krvavi odjahasmo okršaj.

 

Al’ brzo nas prenu gnjev profesora:

Šta je to, kakvi su to snovi?

Ej ti što sanjaš daleka mora,

de sada predavanje moje ponovi.

 

Stjepan Adrian Kostré (Berlin), Zlatno pero