Održan 27. međunarodni teološki simpozij ‘Papinstvo: suvremeno shvaćanje osporavanog znaka’
U organizaciji Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu u ponedjeljak, 21. ožujka 2022., održan je 27. međunarodni teološki simpozij na temu „Papinstvo: suvremeno shvaćanje osporavanog znaka“.
U ime organizatora, uvodnu riječ uputio je prodekan za znanost Katoličkog bogoslovnog fakulteta izv. prof. dr. sc. Josip Dukić. Obraćajući se okupljenima, naglasio je da je Crkvu kroz povijest osim doktrinarnih sporova trajno pratilo i pitanje vlasti i autoriteta, koji su se nerijetko i neopravdano koristili u istoznačnom smislu. To je pitanje vrlo aktualno i danas i predmet je brojnih rasprava, često popraćenih kritikama koje su upućene na račun Crkve. Dihotomija između vlasti i autoriteta je prisutna već u biblijskim tekstovima. Apostoli su kao i biblijski suci bili prožeti Božjim duhom i uspješno su djelovali u svojim zajednicama u kojima nije postojao razrađeni društveni sustav, niti institucije vlasti, a narod je osjećao njihovu snagu, duhovni autoritet i slijedio ih je. Petrova služba te primat i nezabludivost njegovih nasljednika stalno su u središtu istraživanja teologa, povjesničara ali i drugih znanstvenika. Ta pitanja su u prošlosti ujedinjavala čak i međusobne neprijatelje u napadima na Crkvu, što se nerijetko događa i danas.
Namjera je na ovom simpoziju otvoriti neke teološke, povijesne i sociološke relacije između „vlasti“ i „autoriteta“, koje ukazuju na brojne opasnosti, iskušenja i primamljivosti „vlasti“ u smislu moći s kojima se Crkva trajno suočavala kroz svoju dvostoljetnu povijest. Crkva je bila opterećena pitanjem vlasti prema vani, u odnosu na sukobe sa svjetovnom vlašću (Inocent III., Grgur VII., Bonifacije VIII., Papinska država), ali i prema unutra, u pitanjima monarhijskog ustroja Crkve (koncilijarizam, galikanizam, jozefinizam, teologija oslobođenja).U eri globalizacije dovedeni su u pitanje tradicionalni oblici vladanja i upravljanja, pa tako i onaj crkveni. Namjera simpozija je osvijetliti ova, ali i s njima povezana pitanja, tražiti odgovore i sučeliti ih sa suvremenim poimanjem vlasti i autoriteta.
Nakon riječi pozdrava organizatora u prigodi otvaranja simpozija, uslijedilo je izlaganje prof. dr. sc. Pabla Argárate (KBF Sveučilište u Grazu, Austrija) „Jorge Bergoglio/papa Franjo. Njegove preobrazbe i suprotstavljeni pogledi o njemu“, koji u svome radu predstavlja aktualnog rimskog biskupa naspram njegove argentinske pozadine i ocrtavam različita razdoblja u njegovom životu, ističući istodobno njegove različite poglede koje je imao kao isusovački poglavar, pomoćni biskup te potom nadbiskup Buenos Airesa, kada je izabran za papu. U tome je dugome procesu nemoguće previdjeti kontinuitet i diskontinuitet. Jasno je kako njegov način vršenja uloge biskupa Rima ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Spektar se proteže od franjomanije do nezamisliva i oštra otpora unutar Crkve, čak i unutar Rimske kurije.
Dr. sc. Benito Giorgetta (Udruga Iktus – Onlus, Termoli, Italija) naglasio je da riječi molfetanskog biskupa Tonina Bella (1935.–1993.) „Ne znakovi moći, nego moć znakova” čine se prikladne za Jorgea Maria Bergoglia koji je 13. ožujka 2013. izabran za papu. On je 266. papa u povijesti i ima nekoliko posebnosti. Prvi je papa isusovac, prvi neevropski papa, prvi latinoamerikanac, prvi koji se nazvao Franjo te prvi koji je dočekao umirovljenoga papu (emeritusa). Neki tvrde kako posljednju trojicu papa „razlikuje” činjenica da je sv. Ivan Pavao II. bio papa za gledanje, Benedikt XVI. papa za slušanje, a Franjo papa za doticanje. Sigurno je da se nikada nisu udaljili – svaki sa svojim osobnim karakteristikama – od svijeta, Božjeg naroda i onih drukčijih.
Zagrebački pomoćni biskup nasl. prof. dr. Ivan Šaško održao je predavanje „Unitatis fidei et communionis principium et fundamentum. Papinska služba prema obredima započinjanja petrovske službe rimskoga biskupa“. Papinsku službu na sažet, ali simbolički snažan i euhološki bogat način ocrtava liturgija uvođenja u papinsku službu rimskoga biskupa (Ordo rituum proministerii Petrini initio Romæ episcopi.) Mandatum i ministerium rimskoga biskupa je biti i očitovati „načelo i temelj jedinstva u vjeri i zajedništva u ljubavi” cijele Crkve. Vrijedno je, naime, uočiti da se i izbor rimskoga biskupa ucjepljuje u liturgijski čin te da njegova služba započinje jedinstvenim spletom liturgijskih slavlja u kojima je moguće pronaći polazišta za razumijevanje papinske službe i vlasti. Obredni itinerarium po raznim stationes, euhološki izrazi i obrasci, oslonjeni na biblijsku i patrističku predaju, kao i simboli papinske službe (pallium, anulus Piscatoris, cathedra Lateranensis) daju okvir za ekleziološko razumijevanje vlasti kao služenja, po uzoru na Krista Dobroga pastira.
prof. dr. Ante Crnčević (KBF Zagreb) u predavanju„Auctoritas et potestas, servus et pastor. Naglasci liturgijske euhologije za jasnija poimanja papinske pastirske službe“ istaknuo je da je slika pastira, izrasla iz biblijskoga viđenja Božjega čovjekoljublja i veoma draga ranokršćanskoj ikonografiji, u liturgijskoj je euhologiji povlašteni način govora o službi rimskoga biskupa. Služba pastira, nerijetko sužena na zadaću vlasti i upravljanja, rasvjetljuje također misao o službi naučavanja i posvećivanja, te o vlasti kao služenju. Liturgija, jedinstveno mjesto jedinstva Crkve, razumijeva se kao cathedra papinske pastirske službe, pri čemu su korisni uvidi u liturgiju blagdana Katedre sv. Petra. U tome svjetlu rad dodiruje i pitanja odnosa papinskoga autoriteta i jedinstva rimskoga obreda.
U predavanje „Necessitas Ecclesiae i papinska zakonodavna vlast u aktualnom crkvenom kontekstu“ dr. sc. Dijana Mihalj (KBF Split) govorila je o pravnom načelu necessitas Ecclesiae koje određuje načine i opsege vršenja papinske vlasti sa svim njezinim atributima, a najučinkovitije sredstvo odgovora na to pravno načelo jest zakonodavna funkcija papinske vlasti. Potom je kratko predstavila izmjene u Zakoniku kanonskoga prava koje su, od 1983. do danas učinjene na vlastitu inicijativu rimskog prvosvećenika. Konkretan pregled trenutnih trendova u Crkvi s obzirom na područja izmjene Zakonika kanonskog prava na vlastitu inicijativu rimskog prvosvećenika nametnut će i neka pitanja o samoj percepciji crkvenih normi i pristupa pravu u Crkvi. Mijenja li doista zakonodavna praksa rimskog prvosvećenika, potaknuta stvarnim potrebama Crkve, i sam pristup kanonskoj normi i općenito pravu u Crkvi? Postoji li raskorak u percepciji kanonskog prava u njegovoj ulozi očuvanja hijerarhijskog ustrojstva Crkve i usmjerenja k periferijama ili jedno ide u korak s drugim? – samo su neka od pitanja koja mogu potaknuti daljnja promišljanja, ako u ovom trenutku, bez duljeg vremenskog odmaka i nije moguće odmah dati jasne odgovore.
Prof. dr. Tonči Matulić (KBF Zagreb) u izlaganju „Doprinos i recepcija nekih moralnih aspekata u naučavanju pape Franje“ je rekao da Papa Franjo u sveopćoj Crkvi kojom kao Petrov nasljednik upravlja izaziva podijeljene reakcije, te da u tome vidimo prednost, a ne nedostatak i to upravo na temelju evanđeoske logike. Doprinos pape Franje moralnom učenju Crkve je već danas nemjerljiv, iako pritom treba staviti naglasak na novosti i svježinu drukčijih naglasaka i pristupa od samih tema i načela koja su, implicitno ili eksplicitno, prisutna u učenju Crkve od samih početaka. Upravo je pitanje o naglascima i pristupima pape Franje u vrjednovanju pojedina moralnog izazova nametnulo i pitanje o dometima recepcije njegova moralnog učenja u životu Crkve. Dobro je poznato da papu Franju prati sudbina „znaka osporavanog” u Crkvi, a tomu je dobrim dijelom tako zbog drukčijeg pristupa i iznošenja drukčijih naglasaka nekih moralnih pitanja za koje se činilo da ih je ranije papinsko učiteljstvo definitivno apsolviralo. Autor se o tome pobliže pozabavio u ovom doprinosu bez ikakvih pretenzija na konačne i cjelovite odgovore.
Izv. prof. dr. Ivica Šola (Sveučilište J.J. Strossmayer, Osijek) održao je predavanje „Papa Franjo medijski i(li) doktrinarni revolucionar? Između percepcije i zbilje“. Zbog progrediranja svijeta kao simulakruma, kao kopije za koju ne postoji original, u Francuskoj se rodila ideja za jedan novi medijski proizvod. Radi se o bivšim novinarima Libérationa koji su željeli utemeljiti novi tip novinarstva kojeg su nazvali slow journalism, koji kreće „ratovati“ protiv „vijesti bez memorije”, vijesti koje gutamo, ali ih ne promišljamo, ne produbljujemo, ne analiziramo, pa, u krajnjem smislu niti ne razumijemo, ma koliko se činile jasnima i preciznima. Na tom tragu u ovom radu autor propituje izjave i geste pape Franje u kontekstu „vijesti bez memorije”, nastojeći vidjeti je li to što papa Franjo govori ili čini, od homoseksualaca, brige za sirotinju, pastorala rastavljenih i ponovno oženjenih, odnosa prema medijima te drugih tema, nešto „revolucionarno” i „novo”, što njegovi prethodnici nisu također na svoj način činili i govorili.
Dr. sc. Silvana Burilović Crnov (Tiskovni ured SMN) u svom radu „Pluralnost recepcija naučavanja pape Franje i njegovih izjava u hrvatskom medijskom prostoru: od manipulacije do poslušnosti“ analizira recepciju Papinih poruka i misli u službenim i poluslužbenim crkvenim glasilima (nad/biskupijski vjesnici, IKA, HKR, GK), potom u liberalnim svjetovnim medijima (Slobodna Dalmacija, Jutarnji list, Indeks) te u katoličkim konzervativnim glasilima, odnosno portalima (vjeraidjela.com, katolik.hr, quovadiscroatia.com). Autorica analizira glavne značajke Papine komunikacije, tumači „kulturu susreta“ kroz njezina tri konstituirajuća elementa: slušanje, širenje istine (odbacivanje laži) i navještaj mira. Interpretira, također, poteškoće s kojima se susreće Papina komunikacija ističući tri izazova: pretpostavljanje konteksta, populizam i spontana otvorenost. U zaključku autorica sažima rezultate istraživanja.
Izv. prof. dr. sc. Marijo Volarević, doc. dr. sc. Emanuel Petrov (KBF Split) u predavanju „Pape trećeg tisućljeća i pitanje ređenja žena“ su istaknuli da se pitanje ređenja žena sve više potencira nakon Drugoga vatikanskog sabora pod pritiskom brojnih feminističkih krugova izvan, ali i unutar same Crkve, shodno dostojanstvu svakog čovjeka i nasuprot bilo kakvoj diskriminaciji. Pape trećeg tisućljeća u svojim su odgovorima na te zahtjeve uvijek isticali značajnu ulogu i dostojanstvo žene u Crkvi. Ukoliko je bit hijerarhijskog svećeništva služenje i nesebično predanje, postoje brojne službe i mogućnosti kroz koje svaka žena može ostvariti vlastito poslanje Bogu na slavu, a na korist ljudima. Svaka žena ima privilegij vlastitog ostvarenja i služenja u supružništvu i majčinstvu, koje pape vide kao jedan vid svećeništva. Stoga s pravom smatraju da nije potrebno institucionalizirati svaku karizmu ili službu, bila ona muška ili ženska. S druge strane, sasvim je pogrješno promatrati crkvene službe pod vidom moći i vlasti. Ukoliko je pak riječ o služenju na slavu Trojedinoga Boga i korist puka Božjega, laici u Crkvi baš kao i zaređeni službenici baštine isto Kristovo poslanje. Na taj se način ostvaruje jednako dostojanstvo i prava koja su muškarcima i ženama darovana u iskonu te su snagom otkupiteljske milosti, obnovljena u Isusu Kristu. Na tome, a ne na hijerarhijskoj moći ili vlasti, počiva svaka služba, bilo svećenika ili laika, bilo muškarca ili žene.
Doc. dr. sc. Edvard Punda (KBF Split) Predavanje „Drugi vatikanski koncil i proširenje papinskih dogmi“ je koncipirano u tri dijela. Najprije je ukratko predstavio dvije konstitucije Prvoga vatikanskoga koncila te sadržaj dogmi o papinu primatu i nezabludivosti, a potom istaknuo da je na Drugom vatikanskom koncilu došlo do proširenja teološkog shvaćanja tih dvaju dogmi i otkrivana njihova eklezijalnog značenja.
Potom će se pokazati kako su papinske prerogative definirane na Prvome vatikanskome koncilu aktualna tema i na Drugome vatikanskome koncilu. Naime, na Drugom vatikanskom koncilu definirano je da vrhovnu vlast u Crkvi ima i biskupski zbor na čelu s papom. Riječ je, dakle, o nečemu što nazivamo proširenje dogme. Također se može govoriti o proširenju dogme nezabludivosti ukoliko „Cjelina vjernika, koji imaju pomazanje od Svetoga (usp. 1 Iv 2,20 i 27), ne može se u vjeri prevariti“ (Lumen gentium, 12). Proširenje se u prvome redu odnosi na smještaj govora o ovim dogmama. Govor o primatu smješten je unutar rasprave o kolegijalitetu biskupa, a govor o nezabludivosti unutar govora o osjećaju vjere i karizmi u Božjem narodu. Time se proširuje teološko shvaćanje papinskih dogmi, pri čemu se otkriva njihovo eklezijalno značenje – navedene se dogme odnose na papu kao pastira i učitelja u službi zajedništva i jedinstva. Na kraju je ponudio vlastito promišljanje o mogućim razlozima proširenja papinskih dogmi i značenju tih proširenja za današnje vrijeme.
Doc. dr. sc. Mihael Prović (KBF Split) u predavanju „Katolički odgoj i izazovi pontifikata pape Franje“ pokušava sagledati trenutnu situaciju proučavajući krize na unutar crkvenoj razini, te njihov utjecaj na katolički odgoj. U prvom dijelu rada autor proučava mogućnosti odgoja vjernika u vremenu kada dolazi do mnogovrsnih promjena na raskrižju raznih kriznih situacija u izvanjskom (izvan crkvenom) i unutar crkvenom ambijentu, koji za posljedicu imaju utjecaj na promjene katoličkog odgoja. U drugom dijelu rada autor proučava pontifikat pape Franje pred trenutnim kriznim situacijama koje se odnose na razne izazove pred kojima se sam papa i vjernici Katoličke crkve nalaze, a to su: reforma Rimske kurije, migrantska kriza, ekološka kriza, nova antropologija koja se nalazi pred katehizacijom i novom evangelizacijom rastavljenih (i ponovno oženjenih) osoba, homoseksualnih osoba, zlostavljanih osoba koje se odnose na raznolikost agresivnih ponašanja poput nasilja, pedofilije, autodestruktivnosti, samoubojstva, eutanazije i sl. U trećem dijelu autor govori o novim izazovima katoličkog odgoja koji bi svojom katehizacijom i pastoralnim djelovanjem trebao pronaći nove mogućnosti rješavanja kriznih situacija u Crkvi i društvu po sugestijama pontifikata pape Franje.
Doc. dr. Ivan Macut (KBF Split) u radu „Problematika papinstva u ekumenskim dokumentima između Katoličke Crkve i ekumenskih partnera“ je ustvrdio da je papinstvo jedna od glavnih preprjeka (ekumenskih problema) na ekumenskom putu kojim zajedno hode Katolička Crkva i njezini ekumenski partneri. Budući da je to pitanje od iznimne važnosti, Katolička Crkva, otkako se priključila ekumenskom pokretu nakon Drugog vatikanskog sabora, sa svojim ekumenskim partnerima u bilateralnim i multilateralnim dokumentima i o njemu progovara. Potom je predstavio sve ekumenske dokumente u kojima se o tom pitanju govori i to od vremena neposredno nakon Drugog vatikanskog sabora pa sve do najnovijeg vremena, te tako dao dobar uvid u ovu važnu ekumensku problematiku i u konačnici, u svjetlu doprinosa pape Franje, dao pogled u budućnost iste.
Hrvoje Vargić, Zagreb (Katoličko Sveučilište Ivana Pavla II. u Lublinu, Poljska) u izlaganju „Osporavani dijelovi Amoris laetitie“ dotakao se nekih dijelova pobudnice pape Franje Amoris laetitia koja su u katoličkoj javnosti izazvala najveće polemike, primjerice određene točke unutar osmoga poglavlja koje se odnose na pripuštanje pričesti rastavljenih i civilno ponovno vjenčanih parova. Teza koju izlaganje nudi je da ono što spomenute točke čini spornima, nerijetko je pogrješan okvir za tumačenje te pristup razumijevanju pobudnice Amoris laetitia. Smatrajući da je filozofija Karola Wojtyłe prikladna za stvaranje interpretacijskoga okvira za tumačenje pobudnice.
Moderatori simpozija bit će lic. theol. Ana Peroš, prof. dr. sc. Ivan Bodrožić, prof. dr. sc. Ante Vučković, dr. sc. Ivan Lovrić i dr. sc. Domagoj Volarević.
Nakon završne rasprave simpozij je zaključio dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu prof. dr. Mladen Parlov.
