Hrvatski Fokus
Kultura

Nikoga nema u kući

Smrtni jauk

 

Neka tamna jeza zapljuskivana očima,

želi ti objasniti strahotu što kameno šuti

i zuri u prodornom jauku

između drvorednih rupa,

i kroz raširena vrata i prozore razbijene

napeto svjetluca i osvjetljuje

neki avetni strah šutnje skamenjene.

 

Samo tišina prilazi i odlazi,

ništa objasniti ne može, ništa

doli bubnjanje neke sjenke što se diže

i penje i ukrućeno pilji

i opet se vraća zabludjela, zavarana

crvenim mrakom tamnih šupljina

i od neke užasne jeze,

skrivene i prazne u zemljine zjene.

 

Neki smrtni jauk, samo on zna

gdje stoji s osmijehom svjetla,

koga nitko ne čuje doli mrtvi hropci sjene

ledeno uzet na ruke,

s kandžama sada miluje prozore zastavljene,

u svećeničkom ruhu miluje osušenu krv

sto pilji iz zapaljene hrvatske zemlje.

 

Odzvonjen pogled odjedanput tamni,

zbilje sablasne zove i siv vrisak,

u sve strane svijeta ide i zove,

zove k sebi ove smrtne kuće,

zove oči sto gutaju bijele suze,

one su kao zatrpan bunar

klonule u bijelo sumračje,

gledaju u okrutnu jamu sto žalosno

zjapi iz strasna sjecanja,

strahotno u sve povijesti odjekuje.

Zdravko Luburić, Jamioulx, 2004.

Povezane objave

“Zov očeva” Darka Petrova

HF

Sin Hrvatskog proljeća

HF

Ostani još malo

HF

Dvorište je moj atelijer

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više