Hrvatski Fokus
Feljtoni

Atentat na Stjepana Radića (3)

Radićev vrući temperament više ga je puta odveo u tamne ćelije sudbenih tamnica, a to mu je podalo i neku aureolu mučeništva

 

Hrvatski nacionalni i vjerski list “Prava Crvena Hrvatska” iz Dubrovnika daje uspjeli, objektivni i proročanski portret budućega vođe hrvatskoga naroda Stjepana Radića(1871. – 1928.) Prenosim napis u cijelosti.

“Između mladijeh koji su se zadnjih godina pojavili u političkom životu Banovine najviše se ističe ime Stjepana Radića. On je širokoj javnosti poznatiji nego zajedno svi drugi mlađi. Danas se brzo žive (usporeni film prema 2022., op., T.T.), a kraj poznate spreme i agitatorske vještine Radićeve, koja više puta prelazi u granice i u granice demagogije, nije čuda što je on brzo otskočio u javnosti. Njegov vrući temperament više ga je puta odveo u tamne ćelije sudbenih tamnica, a to je učinilo simpatičnijom njegovu neobičnu pojavu i podalo mu neku aureolu mučeništva, pa isticanje demokratske misli, što su stariji političari bili sasma pometli, to je sve zajedno uplivisalo (!) da on brzo steče oduševljenih privrženika, koji radi njega prihvatiše i program seljačke stranke, što ga je on razvio.

Obistinio se je opet slučaj, da jedno ime znači program. Pa kao što u Radiću nije još sve sređeno, tako je i s programom njegove seljačke stranke. Njegov je program živa slika nesređenosti i proturječja. U isti je čas skrajno radikalan i strogo konservativan. Hoće referendum da narod konačno kao najviša vlast putem općeg glasovanja odlučuje o svim pitanjima, ali opet sutra dan ističe prava krune

pred kojom narod ne može ništa. Po uzoru socijalističkom udara na gospodarsku politiku, ali ipak ne će da se njegova seljačka stranka upusti u razrednu (klasnu, op., T.T), borbu da bude prava agrarna stranka.

Seljačkoga ona u sebi ima samo ime. Rdaić bi bio mnogo dosljedniji da je i taj naziv ispustio, nu tad ne bi imao privrženika među seljaštvom, a njemu je bila potreba da sastavi stranku koja će biti brojna i jaka.

On je uspio, i baš najviše privrženika ima u krajevima koje je pravaštvo probudilo.

Stjepan je Rdaić stupio u javni život sa onim mladim koji su sada poznati pod imenom  naprednjaka i realista. On im je bio vođa, on duša i pokretač njihovih listova. Slijepo je morao da oćuti (osjeti, T.T.) kako se u političkom životu munjevitom brzinom mijenjaju usklici “slava” sa “propni”. (asocira kako  je narod izdao Isusa, op., T.T.)

Njegovi dojučerašnji drugovi najgore ga napadaju. Danas im je on u očima crnji i od samoga dr. Josipa Franka (1844. – 1911., vođa najjače pravaške frakcije, vrlo inteligentan i dalekovidan čovjek op., T.T.).

A ipak on je sada dosljedniji sebi nego igda prije. Radić je ustao proti Riječkoj rezoluciji (savez Hrvata i Srba hrvatskih 3. X. 1905., koji msrdi na jugovinu), nazvavši ju nevjerom, jer nije tražila da se Međumurje (!) i Rijeka povrate Hrvatskoj i nije naglasila prava Hrvatske na Herceg – Bosnu, a konačno jer su zastupnici pogazili svoje slavofilske osjećaje i prepustili Slavene u Ugarskoj Mađarima da od njih čine što ih bude volja. I baš razvikana misao slavenske uzajamnosti bila je, i poslije nego što su se raskrstili, i Radiću i njegovim prijateljima zajednička točka. On je i danas ustrajao uz tu misao, a realiste ju napustili.

Nu to nije nikakvo čudo, jer je pažljivi promatrač mogao da davno prije uoči da će se tako razvijati stvar.

Devedesetih je godina prošlog vijeka cijelo sveučilišno đaštvo bilo pravaško. Da u tom pokretu nije bilo dubokog uvjerenja nego i mnogo mode svjedoči nam žalosna činjenica što je velik dio toga đaštva kad je dovršio nauke okrenuo stranci leđa i postao njezinim neprijateljem, uvrstivši se u redove onih koji podržavaju nesnosne odnose u Banovini. Radi istine mora se i to spomenuti da je mnogi to učinio i radi kruha, jer se je čitavi ondašnji rad sastojao u velikom politiziranju, a nije se pregnulo ni malo da se stvore uvjeti življenja nezavisni od vlade.

I baš jer nije bilo dubokog uvjerenja u većini mladosti, nije u njoj bile potrebne spreme ni ozbiljna shvaćanja dužnosti đaštva i inteligencije na socijalnom i narodnom polju. Za to čitav taj pokret nije urodio očekivanim plodom, a morao je da izazove reakciju, koja se prikazala pod oblikom realizma.

Poslije spaljenja mađarske zastave, za kraljeva boravka u Zagrebu, jedan dio đaštva pođe na praško sveučilište. Tu se nađe među češkim kolegama, na koje snažno uplivahu profesori Masarik i Drtina (baš, op., T.T.) sa svojim realizmom osnovanim na pozitivizmu.

Masarikova stranka je u širim slojevima naroda upravo omražena, ali ima pristaša u inteligenciji. Njezine misli prihvatiše hrvatski đaci kao za opreku dotadašnjem pravcu. Isprva je sve to bilo dosta nejasno i neprokuhano, i  za to smo vidjeli u jednom društvu Radića koji je uvjeren o mogućnosti slavenske uzajamnosti i ne taji svoje kršćansko naziranje na svijet, zajedno sa onim koji dosljedni svom realizmu materijalističkog su naziranja, a što na koncu konca znači da je sila nad pravom.
Postepenim razvitkom došlo je do toga da su nekadašnji drugovi danas očiti protivnici. Realisti predbacuju Radiću da je on sad u društvu pravaša, koje su do jučer zajednički pobijali ne žacajući se nikakvih sredstava.

Radić se od toga još brani, ali mi mislimo da njemu ne preostaju nego dva puta, ili da pristupi među pravaše, ili da otvoreno započme razrednu (klasnu) borbu, razvivši čisto agrarni program, što opet nema izgleda u uspjeh, jer se to može činiti u zemljama u kojima razvita industrija potiskuje agrarne interese, a ne kod nas gdje zapravo i nema nikakve industrije.

Inače šteta onih lijepih sposobnosti i razvijene djelatnosti, kojom bi se u nedavnoj budućnosti kogod treći mogao okoristiti.
Vjerojatno je autor ovoga članka Ivan Andrović (Skradin, 1876. – Zagreb, 1954.), vrlo plodan autor konzervativno pravaškoga kruga, erudit, znalac stranih jezika, svjetski putnik i vrsni novinar.

(Svršetak)

Teo Trostmann

Povezane objave

Antisemitizam, boljševizam i judaizam (1)

HF

HRVATSKE AUTOCESTE I KONCESIJA – Moraju li se hrvatske autoceste dati u koncesiju? (1)

HF

Rezolucija 1481 Europskoga parlamenta i njezino prešućivanje (3)

hrvatski-fokus

BAJNI PELJEŠAC – Rukopisne ostavštine Nikole Zvonimira Bjelovučića (2)

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više