Ozračje ritualističko liberalnog mišljenja okrutno nameće svoju volju specijaliziranome izdavaštvu, a najvećim dijelom i znanstvenom izdavaštvu
Kirk Russel (1918.-1994.), američki pisac, filozof, književni kritičar i povjesničar, koji u knjizi “Politika razboritosti” daje krasan i suvremenom moralistu i konstruktivnom (radije tako kažimo, nego konzervativnom) političaru nezaobilazan pregled onoga što jest životna misao zapadne civilizacije. Russel je doktorirao u Škotskoj (St Andrew, 1954.), bio sudionik Drugoga svjetskoga rata i predavao na sveučilištu u Michiganu, koji napušta 1954. zbog povećanja broja studenata, popuštanja športašima i tehničarima – naziva čak svoje sveučilište koje je bilo vrlo solidno Behemotom (mitska biblijska zvijer, oličenje zla) i kravljim koledžom.
Pogledajmo što kaže Kirk Russel.
“Liberalni intelektualci govore kako konzervativac vjeruje da su sva društvena pitanja, u duši, pitanja privatnog morala. Ispravno shvaćena ova je izjava točna.
Društvo u kojem su muškarci i žene vođeni vjerovanjem u trajni moralni poredak snažnim osjećajem za moralno i pogrješno, osobnim uvjerenjima o pravdi i časti, bit će dobro društvo… dok će društvo u kojem su muškarci i žene moralno izgubljeni, neupoznati s normama i vođeni ponajprije zadovoljavanjem apetita biti loše društvo – neovisno o tomu koliko ljudi glasuje i neovisno o tome koliko je liberalan formalni ustav. Za potvrdu potonjeg argumenta trebamo samo ukratko pogledati nesretni Washington D.C “
“Konzervativac poštuje običaje, konvencije i kontinuitet. Stari običaju omogućuju ljudima da žive zajedno u miru, razaratelji običaja uništavaju mnogo više nego što znaju ili namjeravaju.”
“Kontinuitet je sredstvo povezivanja generacija; podjednako je važan i za društvo i za pojedinca; bez njega život je besmislen.”
“Društveno tijelo (je) vrsta duhovnog surađivanja usporedivog s crkvom; možemo ga čak nazvati i zajednicom duša.”
“Burke (Edmund, 1729.-1797., britansko-irski filozof) se slaže s Platonom da je za državnika razboritost glavna među krjepostima. Svaka javna mjera mora se prosuditi prema dugoročnim posljedicama.”
“Iznenadne i oštre reforme opasne su i kao iznenadne i oštre kirurške operacije.”
“Konzervativci osjećaju sklonost prema rastućoj zamršenosti davno uspostavljenih društvenih institucija i načina života, za razliku od sužavajuće uniformnosti i otupljujućeg egalitarizma radikalnih sustava.”
“Jedini su istinski oblici jednakosti jednakost pred posljednjim sudom i jednakost pred pravednim zakonskim sudom; svi drugi pokušaji izjednačavanja, u najboljem slučaju, pridonose društvenoj stagnaciji. Društvo zahtijeva pošteno i sposobno vodstvo; a ako se prirodne i institucionalne razlike unište, neki trenutačni tiranin ili bijedni oligarsi stvorit će novi oblik nejednakosti.”
“Tražiti utopiju znači završiti u katastrofi, kaže konzervativac; nismo stvoreni za savršene stvari.”
“Pod radikalnim nagonom razumijevam želju za emancipacijom svih ljudi od moralnih obveza, za rušenjem države i crkve, za stvaranjem egalitarnoga kolektivizma, za odbacivanjem svih struktura prošlosti. Radikalni nagon izdaje civilizaciju onomu što je Burke nazvao antagonističkim svijetom; većina naroda na zemlji pala je u taj antisvijet tijekom proteklih dvaju stoljeća.”
“Veoma važan događaj za očuvanje svijeta poretka izbor je poljskog svećenika sada zvanoga Ivan Pavao II. za papu. Crkva koja brzo klizi prema beznačajnim neologizmima ili gorem zadržana je u svom opadanju; još jednom Crkva počinje govoriti protiv neprijatelja poretka, i duhovnog i društvenog, a herojski lik Pape, koji poznaje patnje nepoznatih ljudi pod surovim dominacijama i silama, daje autoritet njegovim riječima u područjima koja nisu nikad bila katoličke. Rim je snaga koja zadržava, kardinal Newman pisao je sredinom XIX. stoljeća kada padne Rim Antikrist će doći u ime oslobođenja.”
“Edmund Burke nije mogao zamisliti ništa gore od srca teorijskoga metafizičara u politici – to jest učene budale ili nitkova koji umišlja da može ukloniti složene institucije civiliziranoga društva, koje su se bolno razvijale tijekom stoljeća povijesnog iskustva, kako bi zemaljski raj zamijenio nekom vlastitom knjiškom idejom.”
“Najutjecajniji ekonomisti bili su liberali… posve ograničeni u svojim pogledima na ljudsko postojanje.”
“Ako postoji toliko mnogo dobrih… knjiga konzervativnog obilježja, zašto rijetko susrećemo takve bilježnice u knjižarama ili javnim knjižnicama?
Zašto se nismo upoznali s tim knjigama u školi, na koledžu ili sveučilištu?
Zašto takve knjige nisu na listama najprodavanijih…?
Zašto njihove recenzije … čitamo samo u časopisima priznatih konzervativnih uvjerenja, ili u nekom vjerskom časopisu, ili u najboljem slučaju u The Wall Street Journalu?… Zašto je dobar dio starih knjiga koje su ovdje preporučene toliko dugo izvan tiska? Zašto ih nijedan izdavač ne objavi… (a nisu ograničene autorskim pravima i dobro bi se prodavale, op. T.T) Zašto je objavljivanje novih ili starih … konzervativnih knjiga ograničeno na nekoliko manjih izdavača?
…Zato što ozračje ritualističko liberalnog mišljenja još okrutno nameće svoju volju specijaliziranome izdavaštvu, a najvećim dijelom i znanstvenom izdavaštvu.” (o ovomu pitanju ima Russel velikoga iskustva kao urednik prestižnih časopisa i poznati pisac, op., T.T.)
Intelektualka Freya Stark (1893.-1993.) britansko talijanska spisateljica i svjetski putnik napisala je, a Russel “uokvirio”: “Tolerancija ne može sebi priuštiti da ima bilo kakve veze sa zabludom da se zlo može pretvoriti u dobro.”
Kršćanski intelektualac kojemu se Russel divi T. S. Elliot (1888.-1966., američko engleski pisac i kritik) Elliot uoči Drugoga svjetskoga rata poručuje u knjizi “Ideja kršćanskoga društva”: “Pojam demokracija ne sadrži dovoljno pozitivnog sadržaja da bi se sam suprotstavio silama koje vam se ne sviđaju – one ga lako mogu transformirati. Ako ne želite Boga (a on je ljubomoran Bog), trebali biste odati počast Hitleru ili Staljinu.”
“Donekle je zabavno vidjeti kako Elliota zbog njegove kršćanske vjere i njegove “feudalističke” politike osuđuju sveučilišni profesori engleskoga jezika, od koji neki dobivaju plaće veće od sto tisuća dolara, paze ih i maze potrkala i operateri za obradu teksta, pružena su im obilna sredstva za putovanja i za donekle “sumnjiva” istraživanja, dobivaju velikodušne mirovine kada se povuku iz profesionalnoga života koji se sastoji od povremenog predavanja, jednog ili dvaju seminara – ti znanstvenici i gospoda koji propovijedaju egalitarne doktrine; ti nemaštoviti cjepidlake čiji bi se uvjeti života i povlastice znatno smanjili kada bi socijalistički režim došao u ovu zemlju. Elliot je bio u stisci sa novcem sve do kasnih godina, a kada je napokon dobio Nobelovu nagradu, jedini znatni iznos koji je primio u životu, porezna mu je uprava odmah uskratila lavovski dio.”
Elliot je smatrao da Britanija sa šupljim i slabašnim političarima, ratobornim sindikatima, glomaznom birokracijom, apatičnom javnošću sklonom konzumerizmu i anglikanskom crkvom koja prosječnome čovjeku više ništa ne znači, tone.
Tome je pridodao i namjerno snižavanje intelektualnih standarda u britanskim školama. Njegova je sljedeća misao: “Ne vjerujem da bi kultura u Europi mogla preživjeti potpuni nestanak kršćanske vjere. Uvjeren sam u to, ne samo kao kršćanin, nego i kao proučavatelj socijalne biologije. Ako kršćanstvo nestane, nestaje i cijela naša kultura. Onda morate bolno početi iznova, a ne možete samo tako uspostaviti gotovu novu kulturu… Morate proći kroz mnoga stoljeća barbarstva. Ne bismo trebali doživjeti novu kulturu, kao ni naši prapraunuci; a ako bismo je doživjeli, nitko od nas ne bi bio sretan u njoj.”
(Svršetak u sljedećem broju)
