Predsjednik Vlade Hrvatima poručuje da se iseljavaju
Poruka predsjednika Vlade Andreja Plenkovića saborskoj zastupnici Daliji Orešković, nakon njenog iznošenja nekih dobrih i pozitivnih stvari iz njemačkog Bundestaga glasila je: Auf Wiedersehen! i Sretan put!, što je zapravo poruka svima onima kojima se ovdje nešto ne sviđa i koji primjećuju da je to u drugim zemljama bolje. U što se to i u koga se pretvorio Andrej Plenković? Gdje je nestao onaj uljuđeni gospodin i diplomat s europskim štihom kakav je bio na početku svojeg prvog mandata? Kakav mu to vjetar puše u leđa? Zašto se toliko uzoholio? Zašto se odmetnuo od naroda?
Predsjednik Vlade građanima poručuje da se iseljavaju. I bez njegove ovako eksplicitne poruke naši se ljudi, naročito mladi obrazovani, masovno iseljavaju sa cijelim obiteljima. Traže bolje uvjete za život i ostvarenje. To kao da nikog osim demografa ne zabrinjava.
Malo pomalo kao narod nestajemo. Hrvatska se prazni. Naš premijer poručuje: Vrata su vam širom otvorena. Otiđite tamo gdje mislite da će vam biti bolje. Pitanje je: U kom smislu bolje? Nije u pitanju samo veća plaća i osobni standard, nego mnogo toga više, od čega se život dostojan čovjeka sastoji, posebice pravna jednakost, sloboda i demokracija. Demokracija u nas, ne samo da stagnira, već nazaduje, što pokazuje odnos snaga u Saboru i ingerencije trodijelne vlasti. Ponekad nije sasvim jasno tko je izvršna a tko zakonodavna vlast.
U srijedu je prema sadržaju i pitanjima za premijera, oporba sasvim ignorirala premijera, što niti ne čudi. Premijer uvijek na konkretna pitanja oporbe u Saboru ne odgovara konkretno, već “pjeva” hvalospjeve” sebi i svojoj vladi. Schengen, euro i Pelješki most su mu postali svojevrsna mantra i odgovor na sve eventualne relevantne prigovore. Silna arogancija, velika oholost, prepotencija, sarkazam i ironija odlikuju verbalnu i neverbalnu komunikaciju premijera s oporbom. Jest, istina, oporba nam i nije baš nešto, pogotovo ovako razmrvljena, s lijeva iz desna i iz sredine. Njihovi lideri se uglavnom bave sami sobom i stvaranjem svojeg političkog imagea, dok im stranke propadaju i nestaju. Svjestan je toga dobro premijer, zato se i ponaša kako se ponaša, poput cara u stilu sintagme: Država to sam ja!
Iz te države se bježi. Prazna mjesta i prostore malo pomalo popunjavaju stranci. Najprije dolaze kao jeftina radna snaga, a onda za njima dolaze i njihove obitelji. Njima se nije lako i jednostavno uklopiti u naše društvo. Druga je to i drugačija kultura izmiješana s vjerom. Ti useljenici sa sobom donose svoje probleme, običaje i navike. Simptomatična je nedavna međusobna javna tučnjava i obračun nekoliko Nepalaca s jednim od njih, na ulici Zagreba. To se ovdje prije nije događalo. Događalo se po nekim zapadnim državama gdje ima puno useljenika. Teror i nasilje tih ljudi je evidentno nad domaćim stanovništvom. To ne gine ni nama. Prazni prostori će se s vremenom popuniti strancima. Je li toga svjestan naš premijer, kad prstom pokazuje na otvorena vrata svim nezadovoljnicima ovdje?
Prema provedenim anketama i relevantnim numeričkim pokazateljima HDZ je i dalje, unatoč mnogim aferama, u svojim redovima, najstabilnija politička stranka, daleko ispred drugog SDP-a. Međutim, HDZ ne će imati dovoljno mandata za formiranje vlasti i buduće vlade. Udruže li se SDP i Možemo bit će negdje na istoj ravni s HDZ-om. Tad se otvara mogućnost tehničke vlade, koju formira predsjednik države. Sve to nije baš jednostavno i lako. Premijer očito ne misli tako. On sebe već vidi u trećem mandatu. Zato se tako i ponaša. Moglo bi mu se to obiti o glavu, ukoliko se ovaj narod što jako dugo šuti i trpi, iznenada probudi, te postane svjestan svoje biračke moći i odluči masovno izaći na izbore. Slab izlazak na izbore odgovara HDZ koji ima svoje zadano biračko tijelo. Za sve što imamo krivi smo si sami, u svakom pogledu. Mi smo premijeru dali krila i moć da nam sad prstom pokazuje na otvorena vrata i pozdravlja nas s Auf wiedersehen! zaželjevši nam sretan putu u Europu i svijet.
