Slavodobitno nekoć uskliknu otac Domovine
Proljetne zore ljubile su biserne kapi rose,
Poj vjetrova s gorskih visova
Uranjao u pjenu uzburkanih valova.
Zlatno klasje njihalo se uz cvrkut ptica.
Sve je odisalo nadom, gora, more i ravnica.
Dok smo se budili iz sedam stoljetnog sna,
Čežnji, uskrsnuća i slobode,
Mučki nam navukoše crni povez preko očiju
I ponovo prevedoše žedne preko vode.
Svjedok sam olovnog vremena
Kako se poput duhova iz boce
U zadimljenoj krčmi reinkarniraju aveti.
Nacija se rastače na lijevo i desno krilo.
Izbezumljeni puk se zapanjeno pita:
Domovino, što se dogodilo?
Uhljebi se nekontrolirano kote.
Na obzoru sve jače sja petokraka zvijezda.
Otrovne guje sve ljuće sikću ispod kamena,
A lešinari bjesomučno grakću iz gnijezda.
Imamo Hrvatsku!
Slavodobitno nekoć uskliknu otac Domovine,
Ne sluteći, da su nemani
Izmigoljile iz jazbina, kopna i mora.
Raširile kandže i pipke na srebro i zlato,
A puk polomi zube jedući kruh sa sedam kora.
Imamo Hrvatsku! Da, ali raspršenu diljem svijeta!
Ovdje sve vrvi od kurvinih sinova,
Prodanih duša, Juda i Pilata.
Imamo Hrvatsku pognutih glava,
Obespravljenu i pustu – Hrvatsku bez Hrvata.
