Iza svega stoji „veliki vođa“ koji je hrvatskoj manjinskoj zajednici u Srbiji za petnaestak godina svog djelovanja nanio nenadoknadivu štetu
Kulturno-umjetnički rad Društva ‘Jelačić’ iz Petrovaradina ispočetka je bio vidljiv u nastupima već postojećeg vokalno-instrumentalnog sastava „Patoka“ čiji su umjetnici bili među prvim članovima „Jelačića“. Nedugo potom osnovana je pjevačka sekcija koja je pod ravnanjem dirigentice, prof. Vesne Kesić Krsmanović, prerasla u ozbiljan višeglasni, mješoviti pjevački zbor. U sastavu od tridesetak pjevačica i pjevača, zbor njeguje širok repertoar skladbi, od tradicionalnih narodnih i klasičnih djela do liturgijskih i crkvenih popjevaka. Kao svojevrsni nasljednik nekadašnjega mjesnoga Hrvatskoga pjevačkoga društva „Neven“, zbor osobitu pozornost poklanja djelima hrvatskih skladatelja iz Petrovaradina, doprinoseći tako promidžbi njegove vrijedne glazbene baštine. Osim u zavičaju, zbor je ostvario i vrlo zapažen uspjeh nastupima širom Vojvodine (Ruma, Bač, Vajska, Zemun, Subotica, Novi Sad, Šid, Sr. Mitrovica..) i Republike Hrvatske (Nijemci, Ilok, Tovarnik, Županja, Zagreb, Otok Rab, Trogir, Novigrad Podravski, Gospić, Bužim, Gunja, Pakrac, Požega, Vinkovci i dr.). Na natjecanju pjevačkih zborova u Rumi (27.10.2013.) u okviru 50. Festivala muzičkih društava Vojvodine, zbor je osvojio brončanu medalju.
Ovo su osnovni podaci o HKPD „Jelačić“ iz Petrovaradina, jednoj od nekada najvećih i najznačajnijih hrvatskih udruga u Srijemu, s tradicijom još od između dva svijetska rata, koji stoje na portalu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice (s tim što je nekoliko podataka netočno)!
No, na sjednici redovite Godišnje skupštine HKPD „Jelčić“ održane jučer, 27. svibnja 2023. godine, u dvorištu župne crkve Uzvišenja Sv. Križa u Petrovaradinu (Ul. Koste Nađa 21), kojoj je nazočilo tridesetak članova udruge, čuli smo između ostalog i ove frapantne podatke:
- udruga nema svoje prostorije, a za rodnu kuću bana Jelačića se još ne zna koja će joj biti namjena i ona je praktično zatvorena;
- ugasile su se tamburaška i dramska sekcija kao i radionica s djecom („Petrovaradionica“);
- pjevački zbor još egzistira isključivo zahvaljujući voditeljici Vesni Kesić Krsmanović i
- od Hrvatskog nacionalnog vijeća iz Subotice udruga „Jelačić je za svoj rad u 2022. godini dobila ukupno 60 tisuća dinara (oko 500 eura!!!).
Ovakav odnos Hrvatskog nacionalnog vijeća iz Subotice je prema većini ovdašnjih hrvatskih udruga lociranih izvan Subotice i okolice, a osobito prema udrugama u Srijemu, Novom Sadu i Beogradu.
Navod pod 1. je glavni uzrok svim drugim problemima u HKPD „Jelačić“ pa ću o tome:
Rodna kuća bana Jelačića u Petrovaradinu je jedan od značajnih objekata za sve Hrvate svijeta, a za sve Hrvate u Srbiji svakako najznačajniji i trebala bi biti kulturni i administrativni centar svih Hrvata u Republici Srbiji. No, ova kuća još nije otkupljena u cijelosti niti su u otkupljenom dijelu dovršeni svi radovi, a njena namjena i saržaj su još nepoznati te tako nije nabavljena ni sva oprema!
HKPD „Jelačić“ ali i HKUPD „Stanislav Preprek“ i „Hrvatski kulturni centar“ iz Novog Sada također nemaju svoje prostorije (i najneophodniju opremu za rad) i još se ne mogu smjestiti u rodnu kuću bana Jelačića, iako se projektom pod nazivom „rodna kuća bana Jelačića“ čelnici HNV-a, ZKVH-a, DSHV-a, i NIU „Hrvatska riječ“ hvale na sve strane i na sva zvona.
Ovdje treba po stoti put ponoviti da su na čelu sve četiri „hrvatske“ krovne institucije u Subotici troje Bunjevaca iz Subotice i Donjeg Tavankuta koji su međusobno u rođačkim i drugim bliskim vezama, a daljim upošljavanjem svojih rođaka i prijatelja postali su profitabilno privatno „etnobiznis“ poduzeće, što sa karakterom i potrebana hrvatske nacionalne manjine u Srbiji nema nikakve veze!
Dakle, članovi i simpatizeri HKPD „Jelačić“ (i svi drugi) nemaju u Petrovaradinu mjesto gdje bi se mogli okupljati, ugašene su neke sekcije udruge i rad s djecom, a pjevački zbor, zahvaljujući isključivo voditeljici Vesni Kesić Krsmanović, održava probe u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu (što je sve neizvjesnije dokle može trajati)!
O istini zašto ova udruga još i danas nema svoje prostorije, odnosno kako su uništene prostorije HKPD „Jelačić“ u Beogradskoj 7 u Petrovaradinu, pisao sam prvi put još 2013. godine Hrvatskom nacionalnom vijeću, Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, „Hrvatskoj riječi“, svim hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom konzulatu u Subotici i Hrvatskom veleposlanstvu u SR Srbiji, a kasnije i u više drugih navrata te ću sada sažeto (koliko je moguće) ponoviti sadržaj tih dopisa:
U HKPD „Jelačić“ sam se učlanio krajem 2008. godine s namjerom da svoje slobodno vrijeme u mirovini i uz svoje mogućnosti doprinesem radu tog društva. Predsjednik udruge je tada bio g-din Josip Pokas i grupa entuzijasta na čelu s njim angažirala se oko uređenja prostorija koje nam je upravo dodijelio u zakup grad Novi Sad. Peripetije da se uopće dobije bilo kakav prostor za jedno hrvatsko društvo bile su naporne, dugotrajne i mučne, čak ponižavajuće. No, dobili smo prostorije ali u takvom stanju da je to ustvari bila nova zamka da do prostorija ne dođemo! Naime, ono što smo dobili najbolje pokazuju fotografije: Nacrtao sam prijedlog adaptacije ovih prostorija sa svim crtežima te predmjerom i predračunom potrebnih radova, bez unosa cijena, s osjećajem da pravim papirnati avion koji treba da poleti na Mjesec jer novca nije bilo ni za lijek. Imao sam jedino čvrsto obećanje g-dina Mirka Turšića (pokojnog oca današnjeg predsjednika HKPD „Jelačić“, prim a.) da će društvu pokloniti svoj glasovir kada osposobimo prostorije te sam i taj glasovir ucrtao u projekt: O naporima, upornosti i požrtvovanosti nekolicine ljudi, od kojih su neki bili i donatori značajnog iznosa u novcu i opremi, pišem i govorim s velikim poštovanjem i ponosom, no neću ni osobno biti lažno skroman jer sam, pored izrade projekta bez pomisli da za to tražim i jedan dinar, učestvovao u fizičkom radu u prostorijama i također u izdvajanju ne malih sredstava u odnosu na svoju mirovinu.
Ovo se mora reći, jer nebriga onih koji su plaćeni da brinu o ovdašnjim hrvatskim udrugama i njenim članovima je nezamisliva, dok sa druge strane ima mnogo vrednih, poštenih i skromnih Hrvata. To su pravi Hrvati, ovi drugi se samo deklarišu kao takvi zbog osobne koristi.
Kroz svakodnevni rad i do kasno u noći za duže od godinu dana prostorije su osposobljene krajem 2009. godine.
Za nepune dvije godine u GALERIJI je održano oko četrdeset kulturnih manifestacija (o čemu postoji dokumentacija). HKPD „Jelačić“ je imao tada oko 150 aktivnih članova i još toliko simpatizera i oni su se skoro svakodnevno družili u tim prostorijama. U planu je bilo osnivanje, pored postojećih sekcija, literarne i šahovske sekcije, no o ničemu što je tada radio „Jelačić“ nije objavljena niti jedna jedina riječ u ovdašnjim „hrvatskim“ medijima i nismo imali nikakvu podršku „hrvatskih“ institucija!
Naprotiv, samostalni rad HKPD „Jelačić“ je smetao onima koji treba da brinu o hrvatskim udrugama u Srbiji i za to su plaćeni, i za kratko vreme smo shvatili da oni rade nešto sasvim suprotno!
Naime, Godišnja skupština HKPD „Jelačić“ održana je 28. veljače 2013. godine a da taj važan događaj nije najavljen u „Hrvatskoj riječi“, jedinom tjedniku koji piše “o životu ovdašnjih Hrvata”! No članovi su bili više nego iznenađeni i zatečeni kada se na samom sastanku umjesto predsjednika Josipa Pokasa kao novi predsjednik pojavio Petar Pifat! Postavljanje Pifata za predsjednika HKPD „Jelačić“ također nije nigdje objavljeno i bilo je jasno da je izvršeno po bunjevački, „ispod žita“, tokom zimskog zatišja, iako smo na skupštini čuli da je predsjednik Pokas, koji nije bio nazočan, podneo ostavku još prije tri mjeseca! I ova ostavka je morala biti objavljena u „Hrvatskoj riječi“, a sve je izgledalo još čudnije kada je rečeno da je Petar Pifat već tri mjeseca predsjednik udruge!
Osobno pozdravljam svako podmlađivanje u našim udrugama i mislim da je Pifat mogao biti dobar voditelj HKPD „Jelačić“ ali radeći sve po diktatu Subotice pokazalo se da to nije dobro za hrvatsku manjinsku zajednicu u Petrovaradinu, na kraju ni za sam „Jelačić“, i stanje u udruzi je poslije 10 godina takvo kako je gore navedeno!
Također mislim da je g-dinu Pokasu trebalo javno odati zahvalnost na nesebičnom i velikom trudu oko dugogodišnjeg uspješnog vođenja udruge, što je izostalo.
A novo iznenađenje za članove HKPD „Jelačić“ je bila objava novog predsjedika na toj skupštini da je dug za zakup prostorija u Beogradskoj 7 (za struju, vodu, komunalije i sl.) milijunski te da više ne možemo koristiti te prostorije!
Prostorije su preko zime, a i dalje, bile zaključanje, no ubrzo su iznenada jednog dana (po sistemu „Savamala“, prim a.) brutalno rasturene upadom nekih unajmljenih radnika razbijača (i o tome sam pisao)! G-din Turšić je jedva uspio spasiti svoj glasovir, a dugo nismo mogli saznati novu adresu prostorija HKPD „Jelačić“ i gdje je i da li je uopće odnešen ili uništen ostali inventar!
Tek na sledećoj Skupštini udruge, godinu dana kasnije, preko zvaničnog financijskog izvješća saznali smo da je „milijunski“ dug iznosio svega 80.000 dinara (oko 800 eura, manje nego što sam samo ja uložio u uređenje prostorija!!!).
Hrvatsko nacionalno vijeće namjerno nije htjelo pomoći HKPD „Jelačić“ za 800 eura, jer je zbod tog duga upravo odande napravljena izmišljena afera za smjenu Josipa Pokasa, dok se u to vrijeme u Subotici kupovao plac i vila za smještaj par „hrvatskih“ djelatnika u vrhu (plaćeno je 120.000 eura!), a u Petrovaradinu zvrjala prazna rodna kuća bana Jelačića!!!
Sve je postalo sasvim jasno kada sam telefonom pitao novog predsjednika koliko je za godinu dana upisano članova udruge HKPD „Jelačić“ i drugih Hrvata u Petrovaradinu u poseban birački spisak, što mu je bio jedan od najvažnijih zadataka pred izbore za novo Hrvatsko nacionalno vijeće, te zašto je Upravni odbor HKPD „Jelačić“ donio zaključak o bezrezervnoj podršci postojećem sastavu HNV-a, a što se pod predsjedništvom Josipa Pokasa nije moglo nikako dogoditi!
Pifat mi je ljutito odgovorio: Da! Zato što su na drugoj strani kvazi Hrvati, Hrvati koji ne znaju svoj jezik, ništavila koja ništa dobrog ne nude našoj zajednici i pripadnici sekte!!!“- i prekinuo je vezu!
Bio je, dakle, sudionik u sprovođenju politike subotičkih oligarha koja je, pokazaće se brzo, štetna po našu zajednicu!
A sistem je jednostavan: ne radi se na terenu s pukom i ne propagira upis u poseban birački spisak pa Hrvati (kao još par minornih manjina) biraju svoje predstavnike i vođe elektorskim putem što odgovara pojedincima koji preko svojih elektora (kojima manipulacijama pribavljaju po 60 potpisa) ostaju na svojim položajima desetine godina! U međuvremenu eliminiraju sve neistomišljenike i zapošljavaju rođake, prijatelje i poltrone i danas su uz veliki novac koji pripada svim ovdašnjim Hrvatima napravili u Subotici pravo privatno rođačko profitabilno etnobiznis poduzeće!
Hrvatske udruge dijele na „podobne“ i „nepodobne“, nepodobne ne podupiru i one se gase, dok podobne, uglavnom one u Subotici i okolici (bunjevačke) kupe kajmak, odnosno najveći dio novca koji pripada svim Hrvatima u Republici Srbiji!
„Uspjeh“ ovakve politike čelnika „hrvatskih“ krovnih institucija u Subotici je zavidan: za desetak godina nestala je trećina Hrvata, ostalo ih je samo 39.107 (stanu u grad manji od Požarevca) i sve su rezigniraniji, razočaraniji i sve više uplašeni!
Zato danas JKPD „Jelačić“ iz Petrovaradina, jedna od najvećih i najznačajnijih hrvatskih kulturnih udruga, poslije deset godina nema svoje prostorije i tiho umire, dok rodna kuća bana Jelačića još uvijek zvrji prazna, a u Subotici se gradi bunjevačka, pardon, „hrvatska kuća“ za milijune eura!
A iza svega stoji „veliki vođa“ koji je hrvatskoj manjinskoj zajednici u Srbiji za petnaestak godina svog djelovanja nanio nenadoknadivu štetu!
Znamo iz iskustva da iza svega uvijek stoji samo jedan jedini veliki vođa koji je u stanju donijeti boljitak ili katastrofu čak i cijelom svom narodu, ovisno od svog karaktera.
Naš veliki vođa, dokazano je, nema karaktera!
Hrvati probudite se, valjda je i za nas ovdje ostala neka ćuprija za šetnju!
