Teško je reći tko je Mesić. U njemu i njegovu ponašanju nalaze se razni cinici, trgovci i preprodavači
Privučen viješću da namjeravaju Stjepanu Mesiću, zadnjem predsjedniku Jugoslavije i bivšem predsjedniku Hrvatske oduzeti počasno građanstvo Dubrovnika zamislio sam se i nasmijao. Stipica, vječiti šeret u maniri strip junaka vezira Iznoguda, poznatoga svjetskoga putnika i kavanskoga čovjeka Zu(l)ke Džumhura (1920. – 1989.), sa prepredenošću, ali ne i okrutnošću francuskoga raspopa za sve režime Josepha Fouchea (1759. – 1820.), spletkara i šutljivoga trgovca tajnama. Ili me Stipica podsjeća na Balzacova “Ćaću Goriota” koji je u ratnim vremenima znao vrlo tanke rezance za juhu raditi maštovito od svakojakih materija, a nesretnik je izgubio bogatstvo pomažući financijski svojim nezahvalnim kćerima koje je lijepo udao za aristokrate i ljude od karijere, a one se od njega sramile. Ali ne sramile izvlačiti lovu. Prosim lepo!
Ili onaj divni Pere Tanguy (1829. – 1884.), dobroćudni trgovac umjetninama, bivši komunjar kojega je 1887./88. ovjekovječio Van Gogh. Možda u njemu ima najviše cincarskoga duha Nikole Baje Pašića (1845. -1926.), kojemu se potrefilo da su se interesi Srbije i njegovi vlastiti slučajno poklopili. Cincari su Židovi Balkana, vrlo s(p)retni u trgovini i obrtu, prodorne socijalne inteligencije i sposobni lako mijenjati jezike, vjere i narodnosti. Misleći na cincarizam Hrvati rabe pogrješno izraz bizantizam.
Na kojega Stipu Mesića mislim, na onoga koji kaže Srbima da nisu na svojim opancima donijeli Srbiju u Hrvatsku ili na onoga koji napada dr. Tuđmana i hrvatski desni spektar, na tajkuna koji svjedoči u parničnu korist Razvoja golfa protiv Grada Dubrovnika ili na ljevičara, na partizanskoga sina ili pjevača ustaških pjesama, na onoga koji ruši Jugoslaviju ili onoga koji je uvjereni Jugoslaven?
Nemojte se smijati, te metamorfoze koje nisu samo kameleonske. Prošli su mnogi Europljani u XX. stoljeću, kao i mnogi Hrvati i drugi državljani SFRJ. Svaki četvrti član SK (savez komunista) bio je Crnogorac, isti Crnogorci su na referendumu promijenili ime Titograda u Podgoricu.
Lako je pljuvati po Mesiću, treba se sjetiti i konvoja Libertas, i njegove robije 1971., ali se pitati i za koga i za što je on radio, migoljiv kakav jest i sklon nagodbama. Eh, kada je došao s konvojem on kaza da su Srbi hijene, šakali i vukodlaci i otiđe brodom nazad. A mi koji ostadosmo dobismo pozamašnu porciju granata svih kalibara.
Moguće je zamisliti da bi taj (naš Stipica) čovjek bez uvjerenja i načela imao toliko pameti da na mjestu Miloševića ne bi napao BiH i Hrvatsku, već postigao kakvu nagodbu, ili da ne bi vršio nerazumno razaranje palestinske Gaze. Mislim da je daleko razumniji od gospode Bidena, Macrona, Annalene Baerbock i manje štetan od predsjednika Vlade Plenkovića. I zastupnice demokracije i demografije u EU-u Dubravke Šuice.
A HDZ izvorni kao bio je dobar prije Sanadera, Jadranke Kosor, Kolinde Grabar-Kitarović i ostalih velikana? Stipičine međunarodne veze s “humanistom” Gadaffijem, Kinezima, vrlim Kazahom Nursulatanoma Nazarbajevim (1940.), Rusima i “nesvrstanima” su priča za sebe. Kao i sa Zapadom, lik dostojan Tisućuijedne noći, dostojan Nasredina (iliti Nasrudin) hodže.
Stipicu najviše vole naivni Bosanci, a on sam bi krasno poput suncokreta ušao u baštu starih plemenitaških begovskih obitelji Resulbegovića i Rizvanbegovića, na kahvu s Pedsjednikom. I nije grijeh u Stipici, nego u nama glasačima. Kada sam trebao birati između preprednoga (ima i gora riječ, ali je ne pišem iz opreznosti) Stipice i naivnoga i povodljivoga Budiše odlučih ne izaći na izbore.
Jedna pričica o Nasredinu, makar i osrednja za kraj. Veoma često Nasrudin-hodža prelazio bi iz Perzije u Grčku na leđima magarca. Svaki put na magarca bi nabacio ogroman svežanj pun različite robe i s time prelazio iz zemlje u zemlju. Graničari su znali da Nasrudin nešto krijumčari pa bi ga svaki put zaustavljali i temeljito pretresali. No, koliko god se trudili nikako ne mogahu otkriti što to Nasrudin prenosi.
– „Što prenosiš, Nasrudine?“, pitali bi graničari.
– „Krijumčarim nešto“, uvijek bi odgovarao Nasrudin-hodža.
Mnogo godina nakon toga Nasrudin se preseli u Egipat. Tamo jedne prilike susrete jednoga od onih graničara: „Nasrudin-efendija“, reče graničar, „evo, prošlo je mnogo godina otkako si krijumčario onu robu. Sada živiš u luksuzu, uživaš u jednoj drugoj zemlji, daleko od Perzije i Grčke. De mi reci, što si sve vrijeme krijumčario s onim magarcima?“
„Pa magarce“, odgovori hodža.
